Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Prava cijena prekrajanja povijesti: Mi smo žrtve! Braćo i teritoriji, na okup!

Osjećaj izdaje, prikraćenosti i nepravde, zavjere, iskorištavanja i sladostrasnog uživanja nad tuđom nevoljom nije rezerviran samo za Mađare i Talijane. Osjećaju ga i Hrvati, s tim emocijama usmjerenim prema Beču, Pešti, Beogradu ili sad Bruxellesu
15. lipnja 2019. u 13:18 155 komentara 38186 prikaza
Viktor Orban
Foto: VINCENT KESSLER/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/7

Kako čovjek kojemu su odrezali nogu noću može ugodno počivati, pita se bolesnik u staroj somalijskoj pjesmi koja bi ostala zaboravljena da je u jednom trenu, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća nije otkrila politika. Bilo je to doba konsolidacije Somalije – stekla je neovisnost, već su joj bili pripojeni dijelovi koje su ranije držale Britanija i Italija pa se pozornost usmjerila na ujedinjenje područja naseljenih somalijskom manjinom u susjednoj Keniji i Etiopiji. Ti su dijelovi bili ta amputirana noga koja je somalijskom pjesniku remetila san. Pjesma se gotovo bez prestanka emitirala na državnom radiju u Mogadishuu i djelovala je kao budnica, kovitlajući emocije i grijući krv Somalijaca kojima se pružila prigoda da žive u jednoj državi. Tamošnji su političari poslije tvrdili da je ta pjesma prožeta metaforičkom čežnjom prema izgubljenoj braći – i terenu – odigrala jednako važnu ulogu kao i diplomacija u somalijskoj povijesti.

Ruža Tomašić Fotografije u ustaškoj uniformi Ruža Tomašić: Bila su takva vremena, danas to ne bih radila

Pouka somalijske budnice je dobro poznati univerzalni sentiment: teritorij koji percipiramo izgubljenim, isto kao i “izgubljena” braća, pogotovo ako su oduzeta činom koji se doživljava kao prijevara i poniženje, kad-tad se moraju ujediniti jer će tek tada država zaliječiti svoje rane. Taj osjećaj nepravde, ugnjetavanja i prihvaćanje uloge žrtve nekog procesa ili, konkretno, djelovanja susjednih država, mijenjaju optiku ili sužavaju vidno polje. Povijest će tako proći reviziju i prilagoditi se sentimentima, odbacit će se kritičko preispitivanje uloge vlastite države u prošlosti i abolirati samu sebe od odgovornosti u ime, nominalno dvojbenog, ali za neke emotivno vrijednog, višeg cilja. Revizionizam i iredentizam idu ruku pod ruku, kao nekad, tako i danas, možda ne tako otvoreno, ali dovoljno često i jasno da uskovitlaju prašinu na najvišim državnim vrhovima, kao što je bio slučaj s objavom karti Italije s pripojenom obalom istočnog Jadrana ili pak “povijesnoj” karti Mađarske s hrvatskim teritorijem.

Iako nikako nisu ograničeni na ove dvije države, primjer Mađarske emblematski je i u sebi zrcali tendencije koje nisu nepoznate ni u Hrvatskoj. Revizija povijesti i iredentizam, želja matične države ili dijela njezina stanovništva za “otkupljenjem”, “oslobođenjem” i pripajanjem teritorija koji trenutačno pripadaju drugim državama, a na koji ova prva smatra da polaže neko pravo, izazivaju emocije, strast i spremnost na žrtvu kao malo drugih etnonacionalnih pokreta, objašnjava Julianna Füzes, znanstvenica mađarskog porijekla koja se posvetila proučavanju iredentizma.

Nisu krivi za holokaust

Više od bilo koje druge zajedničke politike, iredentizam se gradi na imperativu da je neophodno otkloniti fragmentaciju neke etničke skupine i njezinih predaka. Stoga i iredentistički folklor često tu ideju izražava u metaforama poput fizičkog skraćivanja ili sakaćenja: kao amputiranu nogu u somalijskom slučaju, kao Herceg-Bosnu kao izmješteno “srce hrvatsko” ili kao prikaz “povijesne” Mađarske koju nemilosrdno komada pet koščatih ruku, nalik na životinjske, na karti koju je prošloga tjedna objavio portal About Hungary u sklopu Ureda za informiranje kabineta mađarskog premijera Viktora Orbána.

Franjo Tuđman Novi detalji iz povijesti HDZ-a Za nadzor Tuđmana Udba je 1989. angažirala suradnika pod imenom Luj

Svaki iredentizam sadrži izuzetno važnu komponentu: osjećaj žrtve. Matična država i njezini stanovnici njeguju gotovo kao kult narativ o nepravdi koju su im drugi nanijeli, s konstantnim raspirivanjem tog sentimenta i njegovim političkim manipuliranjem. A povijesni revizionizam samo je tehnika kojom se stvarnost prilagođava tom narativu.

Antonio Tajani | Autor : Reuters/PIXSELL Foto: Reuters/PIXSELL Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u veljači je Istru i Dalmaciju nazvao talijanskima

Na trgu Szabadság u Budimpešti, nedaleko od zgrade parlamenta, prije tri godine otkriven je novi spomenik. Iznad anđeoskog bića, krilatog mladog muškarca ogrnutog togom i golih grudi, nadvio se orao, prijeteći ispruženim kandžama. Zlatna kraljevska jabuka u mladićevoj ruci daje naslutiti da je riječ o utjelovljenju Mađarske čiji su vladari prikazivani s tim regalijama, dok je orao simbol nacističke Njemačke. Podijeljena kompozicija – nježan i statičan mladić u kontrastu s dinamičnim i prijetećim orlom odmah daje do znanja tko je ovdje žrtva, a tko agresor. Spomenik je naručio premijer Orbán, a odmah po njegovu otkrivanju izazvao je uzdah iznenađenja, a onda i kritika i prosvjeda. Jer takav prikaz povijesti 2. svjetskog rata abolira mađarsku od odgovornosti za zločine i u konačnici prekraja povijest. Mađarska nije više država koja se, uči nas povijest, voljno priključila Trojnom paktu i rat dočekala na gubitničkoj strani, već žrtva moćnijih – zapadnih – susjeda.

Židovska stradanja u Mađarskoj više nisu njihova odgovornost, već onih velikih sila koje su ih ščepale. Taj sindrom žrtve razobličuje povijest i stvara novi narativ. Ne treba biti iznenađen jer povijest jest prisutna gotovo svugdje u istočnoj Europi, koja je preživjela naciste, a potom i Sovjete. Ono upečatljivo u Mađarskoj je, međutim, kako pitanje povijesne krivnje i žrtve potpuno oblikuje suvremenu, ističe politički analitičar suvremene Mađarske James Traub kad piše o mađarskom kompleksu žrtve koji traje 500 godina.

Stjepan Mesić Stjepan Mesić: 'Rat nije bio potreban. Mogli smo biti u konfederaciji 3 godine pa da vidimo...'

Mađari dijele kolektivnu patologiju poznatu kao “sindrom Trianona”, slažu se mnogi analitičari, a odnosi se na mirovni sporazum nakon Prvog svjetskog rata za koji je izvan Mađarske čula tek šačica ljudi. Mađarska je bila na gubitničkoj strani Prvog svjetskog rata, kao što je to bila u Drugom svjetskom ratu. Na kraju rata francuski i engleski diplomati tražili su odmazdu od Mađarske tako što su joj “istrgli” dvije trećine tada velike zemlje u srcu Europe. Trianonski mirovni ugovor potpisan je 1920. između Saveznika i Mađarske u palači Trianon u Versaillesu i njime je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija koji je podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Rumunjske. Prije rata, Mađarska je bila važna; nakon toga, nije. Mađarski iredentistički slogan “nem, nem, soha”(“ne, ne, nikada”) - trostruko odbijanje Trianona, predstavljalo je credo gotovo cijele nacije. Pa tako i danas. I zato sa zrnom soli treba uzeti objašnjenje koje je hrvatskoj strani dala Mađarska, a to je da se na spornoj ilustraciji ne radi ni o kakvom iskazivanju teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, već je “samo” objavljena u povodu obilježavanja povijesnog događaja potpisivanja Ugovora iz Trianona, jer suvremeni politički narativ, ali i postupci, doduše ne prema Hrvatskoj, govore drukčije.

Politizirani povijesni narativi i simbolička politika već se dugo povezuju s mađarskom politikom – tijekom 20. stoljeća svaka promjena režima u toj zemlji obilježila su stvaranja novih političkih identiteta i povijesnih ‘istina’ koje su uvijek bile u skladu s ideološkom perspektivom nove vlade. Orbán je usvojio “diskurs žrtve”, nastojeći objasniti mađarsku povijest kao niz katastrofa nametnutih izvana, objašnjava Michael Toomey sa Sveučilišta u Readingu koji se bavio odnosom mita i stvarnosti u Orbánovoj Mađarskoj. Trianon, za mnoge Mađare i tada i sada, predstavljao je traumu – pojavu za koju društvena skupina vjeruje da je ostavila dubok, važan utjecaj na kolektivnu psihu. Trianon predstavlja poniženje nacije, označio je konačan kraj Kraljevine Mađarske i stvorio trajnu percepciju među nacionalističkim krugovima da je Mađarska objekt, zajednica i cjelina koja je teško ozlijeđena nakon 1. svjetskog rata i da su joj tu tešku ozljedu nametnule strane zapadne sile s nečasnim motivima. Ili, kako je ove godine rekao državni tajnik za nacionalnu politiku Árpád János Potápi, Trianonskim ugovorom uništeno je mađarsko društvo, ekonomija i politički sustav, iako država postoji i danas i ne ide joj uopće loše.

Posljednji Titov kuhar Ivan Molnar IVAN MOLNAR Posljednji Titov kuhar: 'Stari nam je znao ući u kuhinju i pitati: 'Dečki, je l’ si mogu sam ispeći jaja''

Taj osjećaj izdaje, prikraćenosti i nepravde, zavjere, iskorištavanja i sladostrasnog uživanja nad tuđom nevoljom nije osjećaj rezerviran samo za Mađare. Osjećaju ga i Hrvati, s osjećajima usmjerenim prema Beču, Pešti, Beogradu ili sad Bruxellesu. Osjećaju ga i Talijani, no on dijelom dolazi od suprotnog procesa – ujedinjenja zemlje koje je došlo tek u 19. stoljeću.

Svojatanja tuđe zemlje

Novinar Pino Aprile napisao je knjigu koja je 2010. s 250.000 prodanih primjeraka bila jedna od najtraženijih u Italiji. Naslovio ju je Terroni, pejorativnim izrazom kojima na sjeveru zovu južnjake koji su im nakon ujedinjenja počeli stizati na rad kako bi izbjegli endemsko siromaštvo, a analizira i objašnjava te konstruira o tome što je sve učinjeno da kako bi se “osiguralo da Talijani iz južne Italije postanu južnjaci”, odnosno “zaostali i prezreni građani druge klase”. Središnja teza knjige jest ta da strukturalna zaostalost juga u odnosu na sjever “ne postoji zbog ujedinjenja Italije, već upravo kao njezin rezultat”, analiziraju Fabrice Jesné i Simon Sarlin talijanski iredentizam. Kraljevina Dviju Sicilija koja je “sve do agresije 1860. bila jedne od najindustrijaliziranijih regija svijeta”, “ujedinjena je silom, lišena svog bogatstva, i pokorena kako bi se omogućio razvoj sjevera”, tvrdi Aprile. Tako izmijenjena i revidirana povijest nije samo prerogativ juga. Je li ujedinjenje značilo bogatstvo za sjever? Nimalo, tvrdi Lorenzo del Boca u knjizi “Polentoni”, “oni koji jedu paletu”, kako južnjaci zovu sjevernjake i koja je zrcalna slika djela Pina Aprilea.

Ruža Tomašić | Autor : Duško Jaramaz/PIXSELL Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL Desni ekstremisti i kod nas podgrijavaju opasnost od ‘urbanih jugonostalgičara’ i stranih plaćenika

Sjever “farmi i tvornica” izdalo je “nekoliko stotina pripadnika buržoazije, koja je težila nametanju šireg područja svog vladanja”. Pravi sjever još uvijek plaća cijenu umjetnog i brzog ujedinjenja pa njegovi stanovnici nemaju mnogo razloga biti sretnima zbog ujedinjenja koje ih je opteretilo centralizacijom i teretom juga. I oni su među “gubitnicima” risorgimenta (pokreta za ujedinjenje). To je stajalište jedan od temeljnih elemenata secesionističkog pokreta sjeverne Italije. Nadalje, iako se čini kako se Katolička crkva pomirila s ujedinjenjem koje je sekulariziralo državu, mnogi talijanski katolici još uvijek gledaju na izgradnju ujedinjene Italije kao ratnog stroja usmjerenog protiv Crkve i katoličke baštine Italije. Kad se tomu doda i trauma zbog gubitka teritorija na istočnoj strani Jadrana, ali i odlaska talijanskog stanovništva iz tih krajeva, dobiva se mješavina koja i dan-danas hrvatsku Istru i Dalmaciju naziva – talijanskom, kao što je u veljači učinio predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani. I ovdje dolazimo do naizgled paradoksa kad u Hrvatskoj u obranu tog teritorija skaču oni koji revidiraju hrvatsku povijest, distancirajući se od antifašističkog pokreta i ZAVNOH-a koji je vratio te dijelove Hrvatskoj i utvrdio današnje granice Hrvatske za kojima bi ovi drugi ponekad i posegnuli. Ili kako jedna hrvatska desna stranka ugošćuje pripadnike mađarske stranke Jobbik, ali i Pokret mladih 64 županije koje žele prekrojiti Trianon i svojataju hrvatski teritorij.

Joška Broz Joška Broz Titov unuk otkrio što mu je djed priznao kao svoju najveću pogrešku

U tom mađarskom (ali i drugim) svojatanjima stranog teritorija i reviziji povijesti, odnosno njezinim prekrajanje kako bi odgovaralo ideološkoj ili političkoj svrsi i matrici, zanemaruju se neke neosporne povijesne činjenice i brojke, poput onih da u “izgubljenim” mađarskim dijelovima postoji mađarska populacija, ali da su one naseljene drugim većinskim etničkim skupinama tih država.

Ovaj percipirani gubitak teritorija i stanovništva široko je rasprostranjen i pridonio je potkopavanju progresivnih i liberalnih demokratskih elemenata u međuratnom mađarskom društvu, i posljedičnom rastu podrške za revanšističke i radikalne populističke platforme, ističe Toomey u svom radu Povijest, nacionalizam i demokracija: Mit i narativ u Orbánovoj “neliberalnoj” Mađarskoj.

Iz toga proizlazi rascjep u mađarskom društvu na “urbaniste” i “populiste”. Smatralo se da su “urbanisti” kohorte liberalnih i socijalističkih elita, prvenstveno utemeljenih u Budimpešti i drugim velikim gradskim centrima, dok su „populisti“ bili sastavljeni od „pravih“ Mađara u manjim mjestima i selima. Tu podjelu vidimo i u Hrvatskoj gdje desni ekstremisti, uvjetno govoreći “populisti” podgrijavaju opasnost od “urbanih jugonostalgičara”, onih s Filozofskog fakulteta te “stranih plaćenika”.

Neovisni za Hrvatsku Esih ljutita na Bujanca, evo u kojem je stožeru završio: 'Uz određene prijatelje, ne trebaju vam neprijatelji'

Od kraja Drugog svjetskog rata, a osobito nakon završetka Hladnog rata, iredentizam doživljava paradoks: s jedne strane, međunarodni ugovori, a time i međunarodno pravo, praktički su zabranili iredentističku politiku. Što su međunarodni dokumenti noviji, to su eksplicitniji u osudi i zabrani iredentističkih akcija i težnje. S druge strane, raspad regionalnih hegemonističkih aranžmana u Hladnom ratu u istočnoj Europi, istočnoj Aziji, Africi i Bliskom istoku neizbježno je donio na dnevni red potrebu redefiniranja političkih granica i preispitivanje nacionalnih ciljeva i učinilo savršeno okruženje za ponovno pojavljivanje iredentističkih težnji.

Križarski ratovi

Kad se službena politika dohvati revizionizma i iredentizma, donose se zakoni poput Orbánova zakona o državljanstvu, koji dopušta Mađarima diljem svijeta da zatraže i dobiju mađarsko državljanstvo po pojednostavljenoj proceduri, kao i uvođenje Dana nacionalnog jedinstva kao spomendana na Trianonski sporazum. Orbán je u više navrata iritirao susjede zbog zagovaranja “kulturnog i društvenog ujedinjenja” s etničkim mađarskim zajednicama u tim zemljama, kao i spominjanje Transilvanije kao “životnog prostora Mađara”. Ali nije stao na tome. Nakon pripajanja Krima Rusiji 2014. i izbijanja sukoba u istočne Ukrajini, Orbán je održao govor u kojem je tražio da etničkim Mađarima u Ukrajini treba dati autonomiju, te im se dopustiti da ih iskoriste dvojno državljanstvo.

Ivan pernar NE ŽELI ODGOVARATI Pernar o Palfi: Gospodine, nemojte provocirati. Je li istina da pu*** kamermanu?

Tijekom većeg dijela svoje političke karijere, Orbánove poruke temeljile su se na konceptu projekta “nacionalnog ujedinjenja” koji bi nastojao nekako popraviti Trianonski sporazum. Netko bi mogao reći da je razdoblje Dvojne Monarhije predstavljalo jedno od najupečatljivijih kulturnih i ekonomskih perioda europske povijesti: gotovo čitava Budimpešta, grad kupola, balkona i rešetkastih brončanih vrata, sagrađena je u to vrijeme. Grad je iznjedrio izvanrednu populaciju znanstvenika, industrijalaca, pjesnika, slikara i filozofa, Ali, naravno, povijest nema intrinzična značenja, već namećemo one koje volimo i želimo. Orbán ne razmišlja o zlatnom dobu Mađarske. Umjesto toga, on usmjerava pažnju ljudi na njihovu viktimizaciju i na njihove drevne križarske ratove, dodaje James Traub.

Orbán predstavlja samoga sebe kao viteza koji čuva végvár, graničnu utvrdu, pred nadolazećom opasnosti Turaka – ili sada imigranta, kao “tragičnog” nacionalnog spasitelja koji poduzima ozbiljan, ali možda uzaludan, napor da ispravi “nepravde” nanesene naciji u Trianonu i da svim silama spriječi “drugi Trianon” koji opet prijeti. Nije neobično što se taj narativ češće pojavljuje od velike migrantske krize i zaoštravanja odnosa s Bruxellesom kroz teme zaštite granica i unutarnjeg uređenja zemlje na koje su zapadne zemlje imale ne tako male primjedbe. I dok potiho Orbán popušta zahtjevima i kritikama sa zapada, pa tako nekoliko puta mijenja već promijenjeni ustav, ili se odriče dubioznih reformi, prijemčiva publika, bez koje njega ne bi ni bilo, čuje samo njegovo glasno: “Ne, ne, nikada” upućeno stranim silama. Točnije bi bilo “Da, da, svaki put”, ali tko je vidio dopustiti činjenicama i istini da smiju stati na put dobroj priči.

VIDEO Pogledajte što je Maras učinio Tajaniju zbog izjave o Dalmaciji i Istri:

Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu
Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu:
Kako uložiti 32.000 kn s 18 godina, zašto propustiti maturalac i koja je količina motora potrebna za skladan brak
  • ddh:

    T.zv. "novinarka" koja je taj clanak nadrobljen izmisljenim spletkama plasirala u VL, treba pod hitno pomoc psyhijatra. Kakva Velika Madjarska ili Velika Italija? To su gluposti te spletkaroske koja podmuklo zeli stvoriti nekakav negativum kod predsjednika Vlade i Predsjednice koji ... prikaži još!i kao ne reagiraju dovoljno na teritorijalne snove nekakvih Madjara ili Talijana. Druga je stvar sa Srbima. Oni nece nikada, poslozeni oko njihove mitomanije i njihovih lazi odustati od Velike Srbije. A usporediti Beograd, Budimpestu i Bec iz 18-tog ili 20-tog stoljeca sa danasnjim Brüsselom je dokaz sizofremije kod te quasi "novinarke" i njezinog idiotskog prenamaganja. Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost niti od Italije niti od Madjarske, ali je opasnost za Hrvatsku od strane medija u Hrvatskoj, medija koji nisu mediji, nego u vecini propagandisti Yugoslavena i Srbije koja ceka samo povoljan trenutak, kad ce ponovno poceti zvrckati sa oruzjem.

  • Avatar Piktor-
    Piktor-:

    Evo šoroševska janičarčad ne miruje.Dalje kopaju, ruju po susjedima našim s jednim jedinim zadanim ciljem:DRŽATI HRVATSKU PODALJE OD V4. Tu se javlja neka ukiseljena huškačica s izmišljenom faktokgrafijom koja bi u normalnijim zemljama možda dovela izopćavanja iz medijskog svijeta( za ... prikaži još! neukije: vidi slučja novinara Spiegela koji je godinama fabricirao "vijesti" po narudžbi). Izrugivanje sakaćenju jedne zemlje i jedne nacije je primitivan i vulgaran čin jednako kao i negiranje ili omanyivanje holokausta. Dakle piše nam Veljkovićka, od nekog tamo Veljka, piše nam svašta. O nekakvim zločestim susjedima. Samo nekako "slučajno" zaboravlja na prekodrinske.

  • Avatar Viktor999
    Viktor999:

    Zanimljivo da je ova soroševka popljuvala sve države u okruženju u kontekstu teritorijalnih aspiracija osim jedne, nama susjednog pašaluka-pametnom dovoljno; yugo bagra, njušim vas na kilometre ...sa svim što svojom prljavom propagandom svakodnevno zagađujete sav medijski prostor u RH, opet ... prikaži još! ne uspijevate uvjeriti narod u ispravnost vaše agende👿👿Mogu samo ponoviti ono što su neke kolege već izjavile: kamoli sreće da Hrvatska ima jednog državnika kao što je Orban!!