Stambena kriza diljem EU produbila je međugeneracijsku nejednakost. I u Hrvatskoj je mladima s (ispod)prosječnim plaćama vlastiti dom nedostižan san. Isti onaj dom o kojem je pjevao Vice Vukov u pjesmi "Tvoja zemlja". Od stihova "To je tvoja zemlja, tu sagradi dom/Tu je stari temelj, tu na kršu tvom/Tuđin i oluje kidali su nju/Al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu/" patriote bez kalkulacija i fige u džepu prolaze srsi.
Ali naša zemlja postoji i postojat će dok je djece i mladih u njoj jer je ograničeno vrijeme svih nas koji smo u srednjoj ili starijoj dobi. U Hrvatskoj živi 654 tisuće mladih od 20 do 34 godine. Mogu li oni sagraditi dom u zemlji u kojoj su cijene nekretnina u prvom tromjesečju porasle za 13% u odnosu na isto razdoblje lani? Mogu li s (ispod)prosječnom plaćom uz postojeća poskupljenja plaćati basnoslovno skupe kvadrate? Ili će zaduženi do grla nakon par godina pakirati kofere? Nakon što smo od 2013. zbog iseljavanja ostali bez 430 tisuća ljudi, ne smijemo izgubiti preostale mlade. Bez njih nema "Moje zemlje".
Mene zanima plaćaju li mrzitelji svega Hrvatskog poreze kako bi mogli uživati u zemlji koju mrze.