Još i danas osjeća onu knedlu u grlu. Kako je samo s njom bilo teško izgovoriti: “Nemam ni lipe. Mogu uzeti kruh? Donesem novac sutra”...
Suze su je izdale. Ali kruh je držala u vrećici. Onaj novac koji je obećala nikad nije donijela. Nije ni trebala. Već devet godina kad kazaljke otkucaju ranih 5.15 ona uđe u pekaru Romaju u Ogrizovićevoj ulici. Njezina vrećica dupkom se napuni.
– Susjeda, bude to dosta?
– Hvala – tiho prošapće Štefanija Jovičević, nekadašnja pomoćna kuharica. Njezino hvala teško je točno 4,730.400 minuta njezina života koliko u toj pekari uzima kruh. Da nije tih peciva, bureka, savijača i kruha, odavno bi kaže “bila tamo gore” ili... možda “dolje”.
Dobro se kaznom vraća
Pekaru Azganu Qenaju novac za taj kruh ništa ne znači.
Ma ne znači njemu ni ona prokleta kazna od 30 tisuća kuna koju je platio samo zato jer je u nedjelju poslije 14 sati kruh dijelio siromašnim sugrađanima.
Nesmiljena zakonska pravila ipak nisu ugrozila 12-godišnju tradiciju pekara. Može birati - neprodani kruh baciti u smeće ili će njime nahraniti onoga kome treba? Zakon navija za smeće, Qenaj za prijatelje koji su gladni.
A njih ima. Ante Zadravec, 60-godišnjak bez adrese iz te pekare izlazi dok se vrući kruh još dimi ispod njegove pazuhe.
– Malo sam kod prijatelja, malo svugdje, ma gdje god stignem tu se smjestim. Prije sam znao prošetati i do pučke kuhinje, sada to više ne radim – govori. Otužna slika zagrebačkih ulica. Naličje koje nikoga više ne dira.
Pekar koji svoj proizvod ne može zamisliti kao hranu štakorima 6. prosinca na zid će pekare staviti priznanje - ponos Hrvatske! Udijelit će mu to sam predsjednik Stjepan Mesić.
Hoće li i ona inspektorica koja je toga dana pisala kaznu biti u publici i zapljeskati? Teško!
Bit će samo oni koji su uvježbali kisele osmijehe, nikako oni koji su kreirali zakon koji kaže - kruh se može prodavati od toliko do toliko sati ovisno o danu?!
Smeće kao tanjur?!
Možda će netko od tih “kreatora” proći kraj kante iz koje će viriti kruh, a možda će jednog dana bez obzira na titulu i sadašnje radno mjesto iz te iste kante morati izvući isti taj kruh.
Hoće li se tada lupiti po glavi? Ne, bit će im za to kriva država, bešćutna birokracija. A Qenaj? On može ulicom proći uzdignute glave. Vi ste čovjek. Hvala vam za to što radite, pišu mu u pismima brojni građani.
Nije vazno sto je covjek Siptar, bitno je kakav je covjek. A bolji je i od predsjednice vlade, sabora, poreznih institucija i ostalog pokvarenog olosa koji su doveli veik broj postenog naroda na prosjacki stap, a netko si ne moze kupiti ni komad kruha. E zato svaka cast ovom gospodinu pekaru, a svi koji pljujete po takovom covjeku, stidite se svoje sjene.