Smješten između kopna i otoka Raba, Goli otok je nakon 1949. godine postao simbol represije, ideološkog obračuna i ljudske patnje u ime političke čistoće. Iako je desetljećima bio tabu tema, s vremenom se javnost sve više suočavala s njegovom prošlošću, a povjesničari poput profesora dr. sc. Martina Previšića dali su ogroman doprinos njegovom razumijevanju.
Logor je osnovan kao odgovor na sukob između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, koji je izbio nakon što je Informbiro 1948. izdao rezoluciju kojom se osuđuje Titova politika. Sukob nije bio samo politički, već i ideološki – u njemu je ogoljena svaka devijacija od komunističke linije koju je Kremlj propisivao. Kao posljedica, tisuće ljudi proglašeni su "ibeovcima", pristašama Staljina, često bez stvarnih dokaza, i završili su u represivnim ustanovama, najpoznatijoj među njima – na Golom otoku.
U novoj epizodi projekta SNOVI, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Martinom Previšićem s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji već godinama istražuje ovu temu, i koji nam je rekao nešto više o povijesnom kontekstu, svakodnevici logora, ulozi Udbe i političkom preodgoju koji se događao na Golom otoku.
Sama rezolucija bila je šok za partijsko članstvo i za građanstvo Jugoslavije
Profesor Previšić ističe da je rezolucija Informbiroa zatekla i političku elitu i građanstvo nespremnima, te da je izostanak informacija stvorio klimu straha i konfuzije. Logor Goli otok nije bio planiran kao početna reakcija, ali je uslijedio kada je postalo jasno da pomirenja sa Sovjetskim Savezom neće biti. “Isprva je partija tu nastupala relativno blago, no kako se pokazalo da do pomirenja neće doći, počela su sve veća i veća hapšenja takozvanih ibeovaca, simpatizera Informbiroa” - naglasio je profesor Previšić.
Posebno ističe da pojam "ibeovac" nije bio jednoznačan: “Zapravo, riječ je o jednoj skupini ljudi u koju su se ubrajali i ljudi koji su bili za Staljina, i ljudi koji su bili u čudu, i neki koji su bili protiv kolektivizacije... Neki su htjeli nečiju ženu pa su onda prokazali navodnog ibeovca.” - pojašnjava Previšić.
Prvih godinu dana hapšenja su se uglavnom odvijala na kopnu
Prvih godinu dana hapšenja su se uglavnom odvijala na kopnu i zatvori su bili na kopnu. Međutim, kako je broj zatvorenika rastao, Udba je tražila izolirano mjesto za smještaj političkih zatvorenika. Tako je pronađen Goli otok, idealan zbog svoje izoliranosti, nedostupnosti i neplodnosti. “Nažalost, Goli otok je imao sve predispozicije za logor – pust, izoliran, bez vode, bez drveća, nepoznat i daleko od granice s istočnim blokom.” - naveo je Previšić.
Prvi zatvorenici stigli su u srpnju 1949. godine, a logor su pripremili kažnjenici iz Lepoglave. Uz Goli otok, postojali su i drugi logori, poput Svetog Grgura (za žene), Stare Gradiške, Bileće i drugih.
Goli otok je bio imitacija njemačkih nacističkih logora i sovjetskih gulaga
Profesor je opisao organizaciju logora kao sustav koji je funkcionirao na temelju unutarnje kontrole među logorašima. Logoraši su, pod prisilom, morali "revidirati stavove", prijavljivati jedni druge i time napredovati u hijerarhiji logora. “Znači, ako ste bili na vrhu hijerarhije, bili ste bliže izlasku van. Ako ste bili na dnu, onda ste kucali kamen sve dok niste priznali, bili kivi ili ne.” - rekao je Previšić.
Zastrašujući aspekt Golog otoka bio je taj da je sustav generirao nove zatvorenike. Kako bi dobili šansu za izlazak, logoraši su morali davati imena pa su ih mnogi počeli izmišljati.
Jugoslavenski komunisti ustrojili su Goli otok pod jednom mišlju
Uspostavljen je sustav tzv. političkog preodgoja koji je u teoriji trebao biti “razgovor i uvjeravanje”, no u praksi se pretvorio u nasilje i psihički teror. “Zatovrenici su morali iskazivati svoju vjeru u Tita i odbacivati Staljina kroz karikaturalan proces. Okupljeni ispred svoje barake, stajali su kao djeca i priznavali da su izdajice, da se odriču Staljina i kako je Tito bio u pravu” - opisuje Previšić.
Profesor naglašava da je Goli otok bio i vrlo unosno industrijsko poduzeće. Logoraši su prisilno radili u tvornicama koje su donosile ogroman prihod.
“Goli otok bio je jedno vrlo lukrativno i unosno produktivno poduzeće koje je imalo i formalno ime – poduzeće Mermer. Sjedište je bilo u Rijeci. Samo u jednom kratkom periodu Golog otoka oni su u nekoliko mjeseci imali zaradu od 800 tisuća današnjih dolara, samo od sirovog drveta.” - pojašnjava Perišić.
Goli otok je ušao u svoju puno blažu fazu nakon Staljinove smrti
Nakon Staljinove smrti 1953., logor je postepeno postajao blaži, i po nasilju, i po broju uhapšenih, i po uvjetima u logoru, a zatvoren je 1956. godine. No, to nije bio kraj Golog otoka kao zatvorske ustanove. “Od 1967./68. godine, sve do 1987., Goli otok je bio KPD – kazneno-popravni dom, gdje su kaznu služili mladići, delinkventi, maloljetnici, neki politički zatvorenici, kriminalci itd.” - dodaje Previšić.
Profesor podsjeća da je Goli otok ostao tabu tema gotovo do kraja socijalističke Jugoslavije. “Goli otok je bio velika tabu tema koja se počela razbijati tek nakon Titove smrti, brojnim romantičnim svjedočanstvima i romanima o događajima. To je imalo vrlo razoran učinak na jugoslavensku zajednicu, i na komuniste i na javnost, zato što je ljude u potpunosti šokiralo to što su komunisti kao glavna ideologija tada radili.” - zaključuje Previšić
Razgovor s profesorom Previšićem otvara vrata razumijevanju jedne od najmučnijih epizoda jugoslavenske prošlosti. Goli otok nije bio samo simbol fizičke i psihološke torture, već i ogledalo sustava koji je pod krinkom političkog preodgoja provodio najgrublje oblike represije.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
