Već prvog dana ove godine znala sam što će mi biti njen vrhunac, izazov i avantura po kojoj ću je pamtiti. Samo sam čekala kraj rujna kada će se održati peti Highlander Velebit. Zadivljena idejom trojice naših Slavonaca, bratića Igora i Andreja Mlinarevića te Jurice Baraća, koji su osmislili highlandersku priču i dosad je već proširili na čak 25 zemalja svijeta, odlučih da ću ponosna na svoje dvostruke ličke, podvelebitske korijene, highlandersku avanturu započeti baš u svojoj zemlji, na planini koju nekako duboko u duši doživljavam svojom.
Poznam je, prošla sam već njen sjeverni i središnji dio, a sad ću si, snatrila sam, priuštiti i prolazak vrletnim južnim krajem. Zato i odabrah najdulju highlandersku rutu, onu stokilometarsku. Proći je u pet dana, činilo mi se mogućim. Od cijelog društva u tom mi se pothvatu odvažila pridružiti jedna od najboljih prijateljica, također iskusna dugogodišnja planinarka Lidija Vrečar Mišćin. Kondiciju smo održavale i osnaživale cijele godine, svakodnevnim pješačenjima i planinarenjima vikendom. Završna priprema bilo nam je i sudjelovanje na ličkom Festivalu hodanja tijekom kojeg smo, prvog vikenda u rujnu, prilično lako u dva dana prehodale 70-ak kilometara. Kako Highlander ima propisana pravila, nadopunile smo potrebnu opremu te koji dan prije odlaska na Velebit na jednoj od maksimirskih livada isprobale rasklapanje i sklapanje novog šatora. Bile smo zadovoljne. Trebalo nam je desetak minuta i za jedno i za drugo. Mogle smo krenuti.
I, osvanulo je to subotnje jutro 25. rujna. Večer prije Lidijin suprug Boris odvezao nas je u Senj gdje smo se, kao i mnogi drugi sudionici Highlandera, registrirale i prespavale kako bismo idućeg dana u šest sati ujutro mogle biti podno utvrde Nehaj, odakle su nas dva autobusa prevezla do Zavižana, gdje stižemo sat kasnije. Divno, sunčano, iako tada još malo hladnjikavo i vjetrovito jutro. Na livadi u podnožju obližnje crkvice sv. Antuna Padovanskog sve vrvi od highlandera i highlanderica. Svuda uokolo ruksaci, štapovi za hodanje, karimati... Dodatno se uzima hrana koju su pripremili organizatori, no pazi se jer ruksaci su ionako već dovoljno teški. U jednom trenutku u tom mnoštvu spazim plavokosog dječaka. Pomislim, dopratio je prije polaska nekog svog starijeg. U krivu sam. Kaže mi da je i on highlander. Ima osam godina i zove se Mladen. Iz njega istodobno zrače zaigranost i odvažnost. Zatečena sam. Čestitam mu na hrabrosti i poželim svu sreću. Malo potom, sve nas pozdravljaju Daniel Lacko i Stipe Božić, zaželjevši nam sretan prolazak rute mitskom planinom.
I točno u osam sati zvona crkvice nadjačaše tu uskomešanu, uzbuđenu vrevu te označiše start. Zakoračismo cestom ispod Zavižana, pored ulaza u Botanički vrt, a onda zamalo i na čuvenu Premužićevu stazu. Po kamenju zagaziše gojzerice, udariše štapovi. Sat kasnije našim je stopama krenuo i drugi, a potom i treći dio naše highlanderske grupe koju je u pet dana čekalo sto velebitskih kilometara. Već toga dana prijeći nam je trebalo prva 34 kilometra te do noći stići do Skorpovca. Kreće se poletno, svatko hvata svoj ritam. Uživa se u krajoliku. No s vremenom pogled se ne odvaja od kamene staze. Na mjestima gdje je jako uska i s jedne su strane duboke, jezovite provalije, a s druge kamene stijene pa treba biti oprezan kako i najmanji pokret teškim ruksakom ne bi izazvao krivi korak i gubljenje ravnoteže, ritam se usporava.
Ako se želi vidjeti divotu kojom se prolazi, obuhvatiti pogledom i zadivljujuće Hajdučke i Rožanske kukove i more i otoke, valja ipak malo zastati. I dok mi tako duša titra i pjeva od tih prizora koje samo treba utisnuti u neki kutak sebe da tamo ostanu za zauvijek, tijelo počinje signalizirati problem. On se u mom slučaju zove – ruksak. Nov je, pomno odabran, brižno spakiran, ali pretežak. Oko 14-15 kilograma. I očito krivo namješten. Već na prvom odmorištu u blizini Rossijeve kolibe skidam ga shvaćajući da dalje neću moći koristiti štapove jer ću si rukama morati pomagati oko ruksaka. Lidija mi daje korisne savjete koji će, pokazat će se kasnije, samo kratkoročno pomoći.
– Ljudi, pa ovo je strašno. Ja sam već sad gotov – pristižući na padinicu na kojoj je odmarajući se već polijegalo nas 40-ak, iskreno je iz sveg glasa zadihano, ali uz zafrkantski osmijeh, ispalio jedan sudionik, na što se prolomio smijeh i komentar da se samo čekalo tko će to prvi reći.
Krajičkom oka u blizini zapažam malog Mladena i trojicu odraslih u vježbama istezanja. No, moralo se dalje. Prema planinarskoj kući na Velikom Alanu gdje je planiran kraći odmor. Ruksak me do tamo nastavlja mučiti. Pomažem si debljom majicom koju guram ispod obiju naramenica ruksaka. Tek malo si i privremeno olakšavam patnju, ali sad počinju bolovi na kukovima od žuljanja pojasa kojim se težina ruksaka prenosi na bokove. Lidija ima brži ritam pa je i kod Alana nekih dvadesetak minuta u prednosti. Kada i ja stižem mnogi su već raštrkani po okolnim klupama i livadi. Jede se, okrepljuje, presvlači, razmjenjuju dojmovi. U mojem slučaju - dolazi se k sebi. Ipak, pauza ne smije biti duga jer do Skorpovca je još daleko. Opet se gazi staza. Moje se muke samo nastavljaju. Nema druge, valja stisnuti zube i ići dalje.
Putem susrećem ostale highlandere i highlanderice, čas oni pretiču mene, čas ja njih. Počinje se propitkivati hoćemo li se uspjeti do noći dokopati Skorpovca. Zbunjenost, ali i malu nervozu izazivaju i planinarski putokazi s vremenom hoda stazom na koje nailazimo. Na usputnom izvoru Gornja korita stoje tako dva putokaza, udaljena jedan od drugoga oko dva metra. Na jednom piše da je do Baških Oštarija još 7.45 sati hoda, a na onom drugom stoji: “Baške Oštarije - 7 sati”. Padaju razni komentari. Primiče se 18 sati. Prolazimo kroz šumu, sve lagano gasne. Znamo da će uskoro početi padati mrak. I vlaga. Nas petnaestak okuplja se na jednom raskrižju na stazi i kratko odlučujemo što dalje. Na 29. smo kilometru. Do Skorpovca još ima dva sata hoda. Neki će potegnuti dotamo, neki još dvoje što učiniti. Lidija i ja smo već prije odlučile da ćemo se na tom mjestu spustiti na slikovitu i krševitu pastirsku uvalu Mlinište.
Uvjerene da će još netko našim stopama, silazimo 20-ak minuta strmim šumarkom. Žurimo kako bismo još za danjeg svjetla razapele šator. Lidija pronalazi zgodno mjesto u zavjetrini ovećeg grma i baca se u akciju, dok meni treba neko vrijeme da koncentraciju s bolova mogu usmjeriti prema razmišljanju gdje i kako trebam zabosti klinove i zategnuti šator. Na sreću, tupost jenjava i postajem od koristi. Šator smo razapele. Brzinski se presvlačimo i okrepljujemo domaćim špekom, sirom, kruhom, orasima, bademima, suhim smokvama...
Kako nas počinje okruživati noć, a osjećamo i vlagu, dio hrane umećemo u vodootporne vrećice koje zbog sigurnosti, jer tragova medvjeda i divljih svinja taj smo se dan nagledali posvuda, odnosimo do obližnjeg suhozida i zatrpavamo kamenjem. Svu smo opremu smjestile u predšatorski prostor, pokrile je i kabanicama, zatvorile šator, uvukle se u vreće za spavanje i legle. Umor i iscrpljenost ne daju nam da odmah zaspemo. Tijelu treba malo vremena da se oporavi i opusti od ekstremnog napora. Dok čekamo da nas preuzme san ponad nas, u daljini, čujemo glasove highlandera i highlanderica te vidimo bljeskanje njihovih čeonih svjetiljki, tzv. “vonderica”, kako promiču šumom utonulom u noć.
U tim se trenucima samo nadamo da će svi sretno stići gdje god da su odlučili zanoćiti, svjesne da smo nas dvije sad posve same u toj divljini. Slažem se s Lidijom koja reče da je šteta noću na tako opasan i bezglav način proći kroz taj veličanstven velebitski svijet krša s pogledom na sjevernojadranske otoke i svu tu ljepotu, a to onda i vizualno ne doživjeti. Ujutro smo ustale odmah po izlasku sunca, nabrzinu obavile higijenu, doručak i raspremanje šatora. Lidija me pritom upitala jesam li negdje oko tri sata čula neku riku. Ne, ništa. Obeznanila sam se od iscrpljenosti.
– Hm, dvaput se čula rika. I baš sam se uplašila. Trebalo mi je neko vrijeme da se smirim. Nalikovalo mi je to na medvjeđu riku. Osluškivala sam hoće li se približavati ili čuti kakvo šuštanje. Na sreću, više se ništa nije čulo pa sam se ipak opustila i zaspala – reče Lidija, na što sam joj zahvalila što me u tim trenucima nije probudila.
Bilo je već 8.30 kad smo se krenule penjati natrag na Premužićevu stazu gdje susretosmo još nekoliko highlandera i highlanderica koji su se spuštali sa skloništa Ograđenica gdje su prenoćili na obližnjoj livadi. Rekoše da ih je tamo bilo dosta, da su neki stizali i oko ponoći te tek tada razapinjali šatore. Sad smo morali nadoknaditi jučerašnji zaostatak i stići do Skorpovca. Pritom opet nailazimo na sličnu, od jučer poznatu situaciju koja izaziva zbunjenost. U razmaku od nekih malo više od sat vremena hoda prolazimo pored tri putokaza, a na svakome piše isto: “Skorpovac - 2 sata”. Ispada da, unatoč tome što pješačimo sat vremena, ipak stojimo na mjestu i nismo se nimalo primaknuli Skorpovcu. Nas nekoliko razgovara o tom obeshrabrivanju.
Frca tu i malo naše ljutnje zbog nečije neozbiljnosti i neodgovornosti jer svakome tko prolazi planinskom stazom točna i pouzdana informacija o vremenu potrebnom za dolazak do nekog cilja znači jako puno. Nerijetko ga i potakne da izdrži, ohrabri pa i pomogne da odluči može li si priuštiti dulju ili kraću stanku za odmor. No koliko god još da ima do Skorpovca, moramo nastaviti hodati jer nas taj dan još čeka i dodatnih 15-ak kilometara do kontrolne točke u Baškim Oštarijama. A moje muke po ruksaku postajale su sve bolnije pa sam i zaostajala u hodu. Iako je i taj dan bio sunčan pa nas je sve umarala i vrućina na mahove bi ipak zapirio vjetar, osobito na otvorenim dijelovima staze kada bismo prolazili veličanstvenim prostranim travnatim padinama. Bili su to tako dragocjeni rashlađujući trenuci ugode. Prolasci šumskim predjelima nudili su istu treperavu svježinu. U jednom trenutku, prolazeći šumskim dijelom staze, čula sam iza sebe kako netko govori crnogorskim jezikom. Pomislim, grupa highlandera iz Crne Gore. Ne osvrćući se, pitam ih žele li me preteći. Ne, odgovara im moj tempo, a i dijete je s njima, uzvraća netko na crnogorskom.
– Je li to mali Mladen s vama? – zanimalo me. – Jest. Potom u razgovoru doznah da grupu prijatelja čine Filip Zečević iz Cetinja i Dalmatinci, mali Mladen i njegov otac Toma Makjanić iz Dola na Hvaru te Joško Antunović iz Splita. Oni su “Fenjeri”, tako se nazvaše.
Dotaknusmo se malo i aktualne situacije u Crnoj Gori, no uz nadu da do rata tamo neće doći, tu temu brzo napustismo jer nekako zajednički osjetismo da divotu prirode koja nas okružuje i te trenutke ni s čim ne treba remetiti ni kvariti. I tako u razgovoru o svemu i svačemu, susrevši usput i krdo konja za radove na izvlačenju trupaca iz šume, oko podneva stigosmo do Skorpovca gdje nas je dočekala vatra na velikom otvorenom ognjištu te fini, topli i okrepljujući čajevi simpatične Melite iz organizacije, u prepoznatljivoj zelenoj highlander majici s kozorogom. Prijavljujemo svoj dolazak i raspitujemo se kako je sinoć bilo u kampu. Doznajemo da su se neki Skorpovca domogli tek u jedan sat noću. I da je njih 30 jutros odustalo.
Na jednom od drvenih stolova vadimo hranu kako bismo se zajednički pogostili. I dalje fascinirane Mladenovom izdržljivošću, ustrajnošću, vedrinom i znatiželjom, Lidija i ja doznajemo da je Mladen jedan od samo trojice učenika Područne škole Dol OŠ Petra Hektorovića Stari Grad, da ide u 2. razred, da je lani planinario po Crnoj Gori i da je sam izrazio želju ići na velebitski Highlander. I dok je uokolo skakutao istražujući svaki kutak i pokušavajući podragati krave koje su oko nas pasle, reče da su ga jučer samo malo boljele pete. Zato su, dometnu Toma, jučer i odlučili kampirati prije 25. kilometra, kako se Mladen ne bi premorio, pa su danas potegnuli i sustigli nas ostale. "Fenjeri" se potom na livadi prepustiše istezanju popraćenom s dosta veselosti i smijeha. To druženje na Skorpovcu meni je bilo presudno. Filip je primijetio da sam izmučena ruksakom pa su mi on i Toma vrlo strpljivo, pažljivo i brižno pomogli pravilno ga namjestiti.
– Spasili ste me. Eh, kamo sreće da ste mi vas dvojica već jučer bili pri ruci – gotovo se rasplakavši od olakšanja nisam znala kako da im zahvalim.
Ruksak je konačno na mojim leđima stajao tako da ne izaziva bolna žuljanja i podljeve, no kako su dijelovi tijela već bili jako nadraženi prijašnjim patnjama to ni hodanje prema Dabarskoj kosi, dionicom Premužićeve staze koja je jednostavna za planinarenje jer ste stalno na istoj nadmorskoj visini, a ima i nešto ugodne hladovine okolnih šuma, kao ni do Baških Oštarija, nije bilo baš lako. Putem susretoh vođu highlanderskog liječničkog tima, Zlatana, i Juricu koji je tijekom jučerašnjeg dana, skrećući s glavne staze i penjući se na okolne vrhove, prehodao čak 55 kilometara i zaradio gadne žuljeve pa je bila potrebna Zlatanova intervencija. I kad god bi u tom primicanju Baškim Oštarijama netko zastao da mrvicu predahne Jurica je polako kružio oko svih nas jer, kako reče, ako bi stao ponovno krenuti bilo bi paklenski.
Žuljevi bi podivljali. Zlatan je pak stalno bio na mobitelu, koordinirajući intervencije. Doznadoh da je dan prije ozbiljnije pozlilo jednom gospodinu, a da je sad jednom mladiću otkazalo koljeno pa će, do jutarnjeg transporta, tu noć negdje uz stazu zajedno s njim bivakirati netko iz HGSS-a. U problemu se našla i oveća grupa prijavljena za dvodnevnu 30-kilometarsku rutu Highlander experience. Onemoćali su na povratku prema Zavižanu. Uglavnom, oni koji traže pomoć imaju problema sa žuljevima, ogrebotinama, grčevima uslijed zamora mišića, upaljenim tetivama i živcima, bolovima od preteških ruksaka, dehidracijom. Žuljevi su ipak najčešći. Mnoge se već moralo bandažirati. Zlatan je prije dvije godine bio sudionik Highlandera. Tada je upoznao još nekolicinu mladih liječnika pa su se ove godine ekipirali u highlanderski liječnički tim. Svi volontiraju. Svaka vam čast na takvoj požrtvovnosti i plemenitosti, no to bi ipak trebalo nagraditi jer bez vaše pomoći mnogi ovo ne bi mogli proći, kažem mu.
Korak po korak, riječ po riječ i pred nama se ukaza livada ispred hostela u Baškim Oštarijama. Tamo je Lidija stigla prije mene i uz pomoć prijatelja Kreše i njegova sina Jurice već i prije 18 sati razapela šator. Bio je to lijep prizor. Na livadi stotinjak malih šatora u kojima pomičući se svijetle lampice. Kao krijesnice. Usred tog šarenog šatorskog seoca neki su se prepustili vježbanju joge. Neki se istežu, neki šetaju, neki presvlače. Neki samo miruju, odmaraju. U dvorištu ispred hostela čekao nas je topli grah te drugi slijed suhe hrane i vode za sutra. Tu smo također trebali prijaviti svoj dolazak te u svoje highlanderske knjižice dobiti drugi pečat. Slijedila su poučna i zanimljiva predavanja pripadnika HGSS-a i zapovjedništva specijalnih snaga Hrvatske vojske te na kraju i ono Stipe Božića.
Vidjeh da Mladen očaran pričom o osvajanju sedam vrhova svijeta upija svaku Božićevu riječ. Iako je na rasporedu bio i koncert mnogi su pohitali u svoje šatore. Što zbog iznemoglosti, što zbog činjenice da sutra slijedi najteži dio, Zlatan ga nazva “zvijer” od dionice jer se sastoji od neprestanih strmih uspinjanja i spuštanja do Panosa, a što zbog oluje koja je nadolazila. I prijeteći se najavljivala. Lidija i ja opet smo sve naše stvari pomno zaštitile, uvukle se u vreće, legle i odjednom je krenulo. Gromovi, munje, vjetar, kišurina. Nevrijeme u svom najmoćnijem izdanju. Sve se treslo, podrhtavalo i tutnjalo. I tako gotovo cijelu noć. U svim se šatorima strepilo od istog - samo da ne prokisne. Pred jutro se sve smirilo i utihnulo. Naš se šator pokazao neprobojnim, ni kap kiše nije namočila ni nas ni stvari. Većina je bila iste sreće. Neki su ipak prošli mokro. No moja je radost bila tek djelomična. Odlučih da moja highlanderska priča ovaj put završava na Baškim Oštarijama, gdje je ujedno bio i kraj rute Highlander Velebit 55 km. Samoj sebi morala sam priznati da s tako teškim ruksakom te i dalje bolnim tijelom nemam šanse proći tu mrcinu od iduće dionice i stići do Panosa. Krenem li, uništit ću se i morat će me spašavati HGSS. To ne treba ni meni ni njima.
Da se moglo nastaviti samo s obavezne tri litre vode i malo hrane u ruksaku, ne bih se uopće premišljala. No zbog propisanih uvjeta Higlandera to nije dolazilo u obzir pa je odustajanje bilo jedino rješenje. Nije bilo lako, jer tvrdoglavost i želja vukli su dalje, ali valjalo je sve to presjeći i prizvati se razumu. Lidija je odlučila nastaviti, unatoč tome što je njen ruksak bio i veći i teži od mog, ali je i usprkos tome svuda stizala prije mene. Brzo smo spremile šator kako bi ona što prije mogla krenuti krotiti “zvijer” od treće etape rute, a ja sam se tješila da sam prošla pola puta i savladala onu srednju highlandersku rutu. Bude li sreće, iduće godine eto mene opet pa taj drugi pokušaj možda prođe uspješnije. Sad znam što me čeka. I kako treba s ruksakom. Iako, priznajem, uz sve ono što je popisano uvjetima Highlandera kako spremiti ruksak da ima manje od 10 kilograma, i dalje mi ostaje misterij. Do idućeg rujna valjda ću ga riješiti. Možda sam sad baš morala proći ovako i pritom naučiti neke stvari, tko će znati. Ipak, kako god moj highlanderski pohod ovaj put neslavno završio Velebit je bio, jest i ostaje "moja" planina.
Što se dalje zbivalo i kako je bilo svjedočit će mi Lidija. Ta treća dionica, nakon uređenog dijela Premužićeve staze kroz masiv Sjevernog i Srednjeg Velebita, prelazi u divljinu Južnog Velebita koji čuva sve najviše velebitske vrhove, kao što su Vaganski vrh i Sveto Brdo, te Nacionalni park Paklenica. Tu je i Ramino korito, velebitska prašuma. Iskonska priroda i pravi highlanderski izazov. Mnogo je strmih uspona i spustova kroz vrtače, uz goleme ponikve i bezbroj najrazličitijih kamenih oblika i bijelih tornjeva koji strše iz zemlje. Prolazi se i Šugarska Duliba i, kako Lidija opisuje, uz posljednji trag danjeg svjetla dolazi se podno Panosa, gdje je mjesto za treće noćenje.
– Mjesto baš i nije bilo idealno za kampiranje jer nas je bilo puno, što zahtijeva i puno više dobrog terena za postavljanje šatora. A tamo nas je dočekao netom raskrčeni teren s puno mladica i oštrih kolaca, grana i dosta kamenja što nam nemilosrdno oštećuje dno šatora. Dojam popravljaju logorska vatra, igra “Domaćih”, zvuk handpan glazbala na kojem svira mladi glazbenik Ivan Judaš i zvjezdano nebo iznad nas. Divan doživljaj. Nešto zaista posebno. Za pamćenje. Četvrti dan započinje buđenjem na prostoru za kampiranje koji izgleda kao prava bojišnica nakon bitke. Noć podno gotovo 1300 metara visokog vrha Panos bila je dosta hladna i spavala sam potpuno odjevena u vreći za temperature do -13 stupnjeva – govori mi Lidija i nastavlja da je po jakoj buri uslijedilo penjanje do nekadašnje vojne baze JNA i vršnog bunkera s pečatom kontrolne točke Panos.
Uz tvrdnju kako je na cijelom highlanderskom putu vrh Panosa najbolji vidikovac na velebitska bespuća, more i otoke, Lidija mi šalje i kratku snimku tog čudesnog pogleda. A kako ju je ponijela ta ljepota i obuzelo ushićenje, čuje se i pjesma: “Oj ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko...” Naravno, javlja mi da su se i "Fenjeri" uspeli na Panos. Pa dobivam i snimku Mladenove nepokolebljivosti i srčanosti pri jednom strmom izlazu iz šume nešto malo prije Šugarske Dulibe. Na njoj se Filip približava vrhu, a samo koji korak iza njega, noseći svoj maleni ruksak na leđima, uz strminu se, hvatajući se rukama okolnog kamenja, vješto penje i Mladen. Pritom Filip govori Lidiji:
– Mentalno je nevjerojatan. Ima osam godina, a ni budistički svećenici nisu mu ravni. Samo ponekad kaže - gladan sam. Na ostalo se ne žali.
Potom pored Lidije nasmijan i malo zadihan prolazi Mladen koji odmah skida ruksak, sjeda na poveliki kamen i dočekuje tatu i Joška. Pritom se čuje kako Toma govori: "Bude li nagrada za najteži ruksak..." I bogme, u pravu je. Kada nam je na Skorpovcu, dok smo razgovarali o težinama ruksaka i opremi kakvu treba nabaviti, kazao da njegov ruksak ima 24 kilograma, jer nosi i Mladenove stvari, zabezeknula sam se. Bilo je dovoljno pogledati njegov ruksak pa da se smrzneš. I dok se smiješim gledajući tu snimku, razmišljam kako neke ljude naprosto možete i morate upoznati baš tamo gdje im je i mjesto, u planini. Gdje su planina i oni - jedno.
A Lidiju, "Fenjere" i ostale highlandere i highlanderice sad je čekao velebitski krški reljef, stijene izrezbarene vodom, područje nevjerojatnih usamljenih, bijelih kamenih stupova s vrhovima Stap i Stapina, sve nalik golemom kamenom labirintu. Prava kiparska remek-djela prirode. Između njih na livadi se ugnijezdilo sklonište Tatekova koliba.
– Hvala Bogu da je kamenje suho nakon preksinoćnje kiše. Dosta je bilo blatnjavih, klizavih putića kroz bespuća Ramina korita, provlačenja ispod i preko srušenih divovskih stabala. Dobro da je barem ovdje sve suho, koliko toliko stabilno i sigurno za hodanje. I nakon tog stjenovitog terena, spust preko kamenih padina već pomiješanih s travnjacima Malog i Velikog Rujna. Te prostrane velebitske visoravni oduvijek su bile sočni pašnjaci za stoku pa i ovaj put susrećemo krda konja, bikova i krava s teladi. Kampiramo uokolo crkvice Velike Gospe na Velikom Rujnu. Uz četvrti highlanderski pečat u knjižicu, organizatori dijele i zalihe suhe hrane, pitke vode, ali i topli obrok. No, kako doznajemo, prva je tura toplog obroka već podijeljena, a druga će stići tek za dva i pol sata. Dakle, večera uz topli obrok bit će negdje oko 22.30. Iz obližnje se kućice ori neka muška, gromoglasna, gotovo neartikulirana pjesma. Kombinacija Thompsona i onih udarnih navijačkih. Te prohladne, burovite, zvjezdane noći na prelijepoj, prostranoj visoravni Velikog Rujna možda bi dojam bio za nijansu bolji i više planinarsko-gorštački da toga nema. No, što je tu je. Nadamo se da će uskoro popustiti, a tako je i bilo.
Dok okrepljujući topli obrok ne stigne sjedimo uz logorsku vatru uživajući u njenom plamenu, pucketanju, toplini, pivu i ugodnom razgovoru o svemu proživljenom u protekla četiri dana velebitskih gorštačkih putešestvija. Upoznajemo se, pričamo šaljive i pomalo stravične priče, dok naše doživljaje upotpunjuju i okupljeni mladi, dežurni liječnici, volonteri. Njihove doživljaje poučno je i vrijedno čuti. Nakon toplog obroka u kasne sate, napokon oko ponoći idemo leći. S čeonim lampicama na glavama, izgledajući kao krijesnice, odlazimo do šatora u naše “gorštačke krevete” koji su za razliku od bodljikave prirodne prostirke na Panosu sad satkani od mekog, travnatog saga pašnjačkih livada Velikog Rujna. Zadovoljni ovim “hotelom s pet zvjezdica” padamo u dubok i miran san – sažela je Lidija doživljaje četvrtog dana. Onaj peti, posljednji, podrazumijevao je još jedan završni strmi uspon i znojenje do prijevoja Stražbenica, a onda samo spuštanje prema Nacionalnom parku Paklenica i planinarskom Borisovu domu te nastavak kroz kanjon Velike Paklenice, s pogledom na impresivne stijene i penjače po njima, do glavnog parkirališta i ulaza u NP Paklenica, uz usputni prolazak kroz podzemne tunele zvane “Bunkeri”, koje je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća gradila JNA.
A onda je tri kilometra prije cilja Lidiju dočekalo iznenađenje. Nisam to bila ja već njen suprug Boris koji joj je pošao u susret i tako joj prvi čestitao na junačkom držanju, istodobno čestitajući i simpatičnim mladim highlanderima Mariji i Danijelu iz Beograda s kojima je Lidija već skovala planove za “Highlander Stara Planina 2022.”
– Na plaži Jaz u Starigrad Paklenici u cilju nas dočekuju organizatori i već pridošli highlanderi. Pljesak, sreća, ponos, olakšanje, opuštanje. Dodjela priznanja i značke “Highlander Velebit 2021.” Čestita se na sve strane. Oproštaj, razmjena brojeva mobitela i e-mail adresa, još malo zabave i hrane te zadovoljan povratak kućama. S Highlandera nosim lijepe uspomene na ponovni prolazak Velebitom. I opet sam se u planini susrela sa samom sobom, energizirala, iako je bilo i dosta iscrpljujuće s ruksakom od 17 kilograma na leđima. A nakon samo pet dana na Velebitu osjećam se kao da sam se od svijeta odmaknula na barem dva do tri tjedna, što samo za sebe govori koliko je to iskustvo bilo drukčije, izazovno, teško, ali nadahnjujuće i okrepljujuće. Ispunjavajuće. Velebit kao i uvijek nosim duboko u sebi i pamtim kao jedinstven, drukčiji, iskonski, nepredvidiv i neukroćen – reče Lidija dodajući da se na cilju najveći pljesak prolomio kada je u njega ušao čudesni mali Mladen koji je tako, kao najmlađi sudionik, postao velebitski junak i zvijezda, osvojivši i titulu – highlandera, te dobivši poziv da sudjeluje i na Highlanderu u Egiptu. A svemu doživljenom i napisanom ja tek mogu dodati, neopisiv je doživljaj biti u planini, ali pravi je dar upoznavati planine od ljudi, one koji svijetle kao fenjeri, mali i veliki.
I za kraj, samo nekoliko brojčica. Ove godine u highlanderskoj “avanturi života” po Velebitu sudjelovalo je ukupno 600 hodača iz 12 zemalja: Austrije, Bosne i Hercegovine, Egipta, Grčke, Maroka, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Portugala, Srbije, Slovenije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Hrvatske. Odnosno, 320 na ruti dugoj 100 kilometara, 210 na 55 kilometara te njih 70 na 30 kilometara. Najdulju rutu završilo je 235 highlandera i highlanderica, onu srednju 181, a najkraću 58. Uz najmlađeg Mladena, najstariji ovogodišnji sudionik bio je 66-godišnji Igor Grahek, prešavši srednju velebitsku dionicu. Svima, kapa dolje! I čestitke. Mladenu, najveće.
Otvori KEKS Pay
E moja haj haj lenderice nekad se ta ruta prelazila u dobrom raspoloženju bez zvučnog britanskog vokabulara uz pjesmu i vecernju vatricu između šatora bez dramatične rike grizlija ali uz obavezno druženje s medvjedima na premužićevoj bez naziva ekspedicija i bez autobusa do zavižana i grozničavog brojenja kilometara -probaj jednom PS Velebit je divlji ali nije Rocky Mountin