Naslovnica Vijesti Hrvatska

Opasne veze Adama i Adama, Eve i Eve, a o Stevi da i ne govorimo

Otkud u istom tekstu biskupi i balet? Zbog vrlo različitog pristupa čovjeku, životu, pa i samom Bogu!
24. kolovoza 2014. u 12:00 31 komentara 2624 prikaza
Opasne veze,balet
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija. Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.

Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.

Nemoral pred crkvom

Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.

Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.

Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.

Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.

Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti. Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.

Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči. To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije...”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.

O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.

Emotivno, strasno, iskreno... omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”

Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.

Priznanje na kraju

Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.

S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.

Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.

S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.

Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.

f
OSOBNO ISKUSTVO
Kako mi je LUNA 2 spasila pripreme za vjenčanje najbolje prijateljice

A1 izdvaja za Vas

  • reborn:

    A što je autor (kolumne) htio reći? Baš pofukovski - koristi bilo koju temu kako bi se razračunavao sa svojim neistomišljenicima. A onda se na kraju teksta ograđuje kao "htio sam govoriti o baletu, a ne o svojoj ideologiji..." Pa što nisi?

  • bubimima:

    Stvarno, zašto Pofuk može komentirati ovako, a mi čitatelji bi za slične komentare bili cenzurirani i kažnjeni? Ili Večernji samo glumi demokraciju i slobodu govora?

  • bakulušić:

    Poštovani gospodine Pofuk! Kada bih ja Vama i o Vama pisao na način kako Vi pišete o biskupima i njihovim propovijedima. Onaj koji briše bi moj komentar izbrisao prije nego bi "sjeo" na ekran a ja bih dobio cijeli niz ... prikaži još! obavijesti koja sam pravila prekršio. Pratim i čitam što i kako pišete. Mogu Vam kazati, dok se držite struke i objašnjavanja "što je umjetnik htio reći", izvrsno pišete i "Večernji" je s Vama dobio. Onoga trenutka kada izlazite iz tih okvira i ulazite na područja gdje Vi izigravate "stručnjaka opće prakse", nastaju nesporazumi. Počinjete vrijeđati ( kao što to sada činite u ovom članku),počinjete docirati o nečemu što ne razumijete bez obzira što ste možda bili ministrant ili ste išli u vjersku školu, počinjete nas vjernike podučavati kako bi mi trebali misliti i kako bi se trebali ponašati. Tu gubite i Vi i "Večernji" a i svi koji vole čitati o umjetnosti.I, ne zaboravite, Crkva nisu samo svećenici i biskupi. Crkva smo i svi mi vjernici među kojima je i, sigurno, velik broj čitatelja "Večernjeg lista". Koji razmišljaju kao i ja. Molim Vas, ne vrijeđajte nas.