Naslovnica Vijesti Hrvatska

Odnos Ustaške vojnice s četnicima i srpskim snagama

Od rane uspostave NDH pa dalje tijekom 1941. godine ustaške se snage sukobljavaju sa srpskim ustaničkim snagama.
08. srpnja 2013. u 12:00 3 komentara 5401 prikaza
Ustaška vojnica (1)
Foto: HDA
Pogledajte galeriju 1/3

Od rane uspostave NDH pa dalje tijekom 1941. godine ustaške se snage sukobljavaju sa srpskim ustaničkim snagama. S njima su u jasnom stanju neprijateljstva. Ovakve se skupine u početku nazivaju četničkima. Međutim, nakon 22. lipnja, jačanjem Narodnooslobodilačkog pokreta srpsko pučanstvo na području NDH u sve većoj mjeri ulazi u sastav partizanskih jedinica. U dokumentima i izvješćima raznih tijela NDH dugo se vremena ne radi razlika između ustaničkih skupina. Oni su za njih uglavnom svi četnici, iako je na terenu stvarnost drukčija. Kada se krajem 1941. i početkom 1942. jasnije definirala podjela ustaničkih snaga na partizanske i četničke, dolazi i do međusobna sukobljavanja. Ovu podjelu uočili su prvo Talijani kada su otpočeli reokupaciju \"Druge“ i Treće“ zone\", već tijekom druge polovine ljeta 1941. godine.

Ubrzo početkom 1942. godine kako se operacije protiv ustanika počnu voditi na više područja i s većim snagama, doći će i do postupne promijene odnosa prema njima od strane vlasti NDH i počinju se jasnije razlikovati Četnički i Narodnooslobodilački pokret.

Kada je počela operacija na ustaničke snage sredinom veljače 1942., prema zapovijedi pukovnika Perčića (Utinjski zdrug) propisan je postupak sa zarobljenim četnicima. Taj je postupak bio sljedeći: predaju se mjesnom zapovjedništvu u Slavonskom Brodu, a ako ih ima više, treba obavijestiti Ravnateljstvo za red i sigurnost u Zagrebu. Tijekom velike protuustaničke operacije vođene tijekom travnja i svibnja 1942. u okolici Vojnića, zapovjednik istog zdruga, ustaški dopukovnik Moškov tražio je instrukcije od Glavnog stana Poglavnika za pregovore i sporazum s „četničkom grupom Rakinić“. Prema danim uputama, četnici pronađeni na terenu morali su se u dogovoru s hrvatskim snagama vratiti kućama i prestati s borbenim djelovanjem.

Ubrzo je uočeno da je na terenu gdje je bilo dosta četnika, potrebno jasnije odrediti postupak s njima. Preko I. domobranskog zbora u Sisku 5. svibnja 1942. odaslana je uputa o suradnji s četnicima: „ne može biti ni govora, da se domobranske postrojbe bore rame uz rame sa četnicima protiv partizana. Zajednička suradnja sa četnicima se sastoji u tome, da se četnici vraćaju svojim domovima, sa naše strane da im osiguravamo život i da ih štitimo, a četnici prokazuju gde su partizani i da nam služe kao vodiči, a oružje moraju predati vlastima.“

Nakon iscrpljujućih borbi, posebice u zimu 1941./1942., pojedine četnička zapovjedništva u Bosni od svibnja 1942. počela su sklapati sporazume s lokalnim civilnim ili vojnim vlastima NDH. „Val želje četnika za mirnim životom i pregovorima i dalje se osjeća…“. U tim sporazumima oni su priznavali hrvatsku vlast, ali im je ostavljano oružje da bi vršili osiguranje na „svojim“ ili područjima na kojima su vrijedili dogovoreni uvjeti sporazuma. Ovakvi sporazumi bosanskih četnika zabilježeni su 28. svibnja 1942. od strane Ozrenskoga i Trebavskoga četničkog odreda, 30. svibnja potpisale su ga vođe s Majevice sa zapovjedništvom u Tuzli, 7. lipnja vođe s obiju strana rijeke Vrbasa, 9. lipnja četnički vođa Rade Radić s odredom Borje oko Banje Luke i 14. lipnja četnici u rajonu Zenice. Glavni stožer Ustaške vojnice zaključio je 7. srpnja 1942. „u zadnje vrijeme pojavio se medju četnicima jači pokret za predaju našim vlastima pa i za suradnju sa svim proti komunizma-partizana“. Ključna za razumijevanje je točka zbog koje je došlo do ovakvih sporazuma: „dok postoji opasnost od partizanskih oružanih bandi, četničke postrojbe mogu dobrovoljno surađivati sa hrvatskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizana, te u tu svrhu mogu zadržati oružje pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti“.

Zabranjeni pregovori s četnicima

Ministar oružanih snaga zabranio je 1. lipnja 1944. neovlaštene pregovore s četnicima na teritoriju NDH. Za eventualne pregovore bili su odgovorni zapovjednici Zbornih područja ili samog Ministarstva.

Ovi su sporazumi u biti bili iznuđeni i svojevrsno priznanje nemoći, te obostrano neiskreni. Ipak, ovisno o pojavi ili odsutnosti partizana na određenom području, dolazilo je do obnove neprijateljstava ili zajedničkog rada i borbe protiv partizana. To pokazuje više slučajeva iz razdoblja 1942. – 1945. godine.

Tako je zapovjednik četničke Prominske brigade (7. travnja 1944., Ramljane) naložio „svaki dan imati vezu sa ustaškim zapovednikom u Promini, tako da bi skupa izvršili kaznu nad onim koji su otišli u partizane kao i nad simpatizerima partizanskim“.

Sredinom siječnja 1945. zabilježena je suradnja jedinica X. ustaškog zdruga s četničkim odredom grupe Mišića na pravcu Lauša, u rajonu Banje Luke, tijekom borbi s partizanima. Neki od odnosa ustaških i četničkih lokalnih zapovjednika bili su i prijateljski, kao što se i vidi iz pisma zapovjednika ustaške posadne bojne Omera Tokića i zapovjednika četničkog korpusa iz Gradačca (6. veljače 1945. godine). Tokić piše: „Tokom jučerašnjeg dana i tokom prije 2 dana stalno mi stiguju zapovjedi da se ja sa vama nesmijem prijateljiti kao što smo bili i što smo se prijateljili.“

Tijekom zime 1944./1945. odnosi Ustaške vojnice s četničkim snagama dobivaju novu dimenziju. U tom razdoblju na prostoru istočne Bosne nalazi se velika skupna snaga JVuO-a na čelu s generalom Dražom Mihailovićem, koja se povukla iz Srbije nakon prodora Crvene armije i NOVJ u listopadu 1944. godine. Ovi srbijanski četnici povlače se na sjeverozapad, ali će se početkom 1945., uglavnom zbog iscrpljenosti i epidemije tifusa, zaustaviti u sjevernoj Bosni i Posavini.

Druga dimenzija odnosa s četnicima i srpskim nacionalnim postrojbama uopće, bilo je njihovo povlačenje preko teritorija NDH na zapad, uglavnom u primorsku Sloveniju, tada u njemačkoj Operativnoj zoni Jadransko Primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland – OZAK). Ulazak Crvene armije na područje Srbije, Banata i Bačke dovelo je do povlačenja i snaga vlade generala Nedića iz Srbije. Istaknuti dio tih snaga, Srpski dobrovoljački korpus (poznati kao Ljotićevci) Nijemci su krajem listopada 1944. prebacili vlakovima iz Srijema, preko Mađarske na područje Slovenije, zaobilazeći ostali dio NDH. Međutim, pojedini dijelovi ovih srpskih postrojbi zaostali su u borbama s partizanima i povlačili su se uz ostale njemačke snage.

U nekoliko slučajeva pojedine ustaške postrojbe, posebice Ustaška obrana, reagirale su na pojavu ovakvih snaga na teritoriju NDH. Prema podacima njemačkih vojnih vlasti, ustaške snage na prijelazu Save tražile su četnike u njemačkim ranjeničkim transportnim vlakovima. Međutim, najdrastičniji događaj zbio se 7. prosinca 1944., kada je njemački transport u kojem je bio ostatak 5. puka Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, stigao u Zagreb. Iako su Nijemci zapovjedili da se kompozicija ne napušta, to je učinila supruga jednoga od Mihailovićevih časnika koji se povlačio zajedno s dragovoljcima. Ona je izišla iz vlaka posjetiti neke prijatelje u Zagrebu, ali je bila privedena od ustaških organa na kolodvoru. Potom je jedna skupina ustaša opkolila vlak, izvela sve zatečene časnike SDK i JVuO-a i civile koji su ih pratili i odmah strijeljali, njih oko 40, na kolodvoru. Spasila se samo skupina od 22 dočasnika i vojnika koji su utovarivali ugljen na drugom dijelu kolodvora. Njemački vojnici su ovu skupinu neopaženo vratili u vlak i upućeni dalje k svojim snagama. Njemačke vojne vlasti bile su iznenađene ovakvim postupkom ustaša. Zapovjedništvo Grupe vojski E uputilo je istoga dana brzojav svim svojim podređenim postrojbama s obavještenjem o ovom događaju. Uslijedio je i njemačka prigovor hrvatskim državnim tijelima, uglavnom preko i njemačkog opunomoćenika za Balkan Hermanna Neubachera. Naime, još je nekoliko grupa sastavljenih od jedinica iz Nedićeve Srbije trebalo preći preko teritorija NDH. Tako je Stožer Ustaške vojnice 7. siječnja 1945. dostavio zapovijed svojim podčinjenim postrojbama „preselica SDK koja je krenula iz Sarajeva prema Zagrebu 4. siečnja 1945, kao i preselice istih pripadnika koja će uskoro krenuti, omogućiti nesmetan prolaz. Preselice su u pratnji Njemaca.“

Međutim, tih je izgreda bilo i kasnije kada se rat počeo bližiti kraju. Dinko Šakić navodi da je u Novom Selu poslije Uskrsa 1945. (navodno 10. – 11. travnja 1945.) spriječio prolazak jednoga njemačkoga vojnog vlaka s ranjenim i drugim četnicima. Pred zaustavljeni vlak on je postavio svoje ljude s „pancerfaustima”, a potom prema telefonskoj naredbi zapovjednika UO-a, generala Luburića i samoga Poglavnika vlak je bio vraćen prema Derventi na bosansku stranu. Šakić navodi da je četničko ljudstvo koje ga je napustilo, bilo zasuto topništvom u području rijeke Ukrine.

Prema stavovima generala Draže Mihailovića, domobrani, kao i različite muslimanske milicije bili su tretirani kao vojne cjeline koje je trebalo uključiti u postrojbe Jugoslavenske vojske u Otadžbini, pogotovu u krajnjoj fazi rata. Ustaše, naprotiv, to nisu bili. Ustaška vojnica tijekom svoga postojanja i pored pojedinih slučajeva tolerancije ili suradnje na terenu, zadržava neprijateljski stav prema srpskim nacionalnim ili četničkim skupinama.

>>Treći dio feljtona: Odnos Ustaške vojnice i njemačkih snaga

>>Drugi dio feljtona: Problem \'divljih ustaša\'

>>Prvi dio feljtona: Uspostava Ustaške vojnice 1941.

"Ustaška vojnica 1“ u proda

"Ustaška vojnica 1“ u prodaji na svim kioscima u Hrvatskoj i BiH!

U prodaji je na kioscima u RH i u BiH prva od dvije knjige o Ustaškoj vojnici NDH od 1941. do 1945. godine. Obje se knjige temelje u prvom redu na dokumentaciji NDH u Vojnom arhivu u Beogradu, na temelju njemačkih dokumenata iz arhiva Wehrmachta u Nacionalnom arhivu SAD-a te na nešto malo sačuvane građe iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Dakako, sve uz mnoštvo fotografija, dosad uglavnom neviđenih i neobjavljenih iz arhivskih izvora. Prva knjiga, "Ustaška vojnica 1", obrađuje temu do kapitulacije Italije u rujnu 1943., a druga knjiga, "Ustaška vojnica 2", sadržajno će pokriti razdoblje od rujna 1943. do svibnja 1945. i završetka Drugog svjetskog rata. Autori su mr. sc. Amir Obhođaš, Mario Werhas, dr. sc. Bojan Dimitrijević i Zvonimir Despot. Prva knjiga u prodaji je za 79,90 kuna (u BiH 20 KM), tvrdog uveza, 468 stranica sa 172 ekskluzivne fotografije. Druga knjiga izlazi krajem rujna ove godine.

Vodič za kupovinu gadgeta
BLAGDANI
Vodič za kupovinu gadgeta: Što kupiti vašim omiljenim tehnoljupcima?

A1 izdvaja za Vas

  • generalsaosnovnom:

    Ništa ne pišete o najvećem genocidu u Lijevča Polju kad su ustaše poklale preko 30000 Srba žena i dece koji su se povlačili prema Sloveniji i tako napravili najveći genocid u par dana za koji niko nikad nije do dana ... prikaži još! danas odgovarao, ali su vam zato svakodnevno usta puna Srebrenice i Ovčare koje po masovnosti zločina ne mogu ni da priđu Lijevča Polju!