Fokus na cestu. Miris mokrog asfalta. Olovne noge, ljepljivi znoj, žeđ, grčevi, bol. Ali odustajanje nije opcija – na kraju 350 kilometara dugog putovanja čeka tišina Ovčare i sjene poginulih hrvatskih branitelja zaustavljenih u koraku. Krešimir Šimić njihov je korak, njihov trk, njihov put i maraton koji ni u smrti ne prestaje. Krešin teret oku je nevidljiv, sjećanja su bolna, a sa svakim novim kilometrom redaju se slike.
Tužne slike djetinjstva
Prva slika koju pamti datira iz 1992. i ta će slika očeva beživotnog tijela u odori Hrvatske vojske u memoriji trogodišnjeg dječaka ostati neizbrisiva. Na sljedećoj slici sada je već nešto stariji dječak, koji na školskom igralištu sjedi sam, dok njegovi vršnjaci naganjaju loptu u društvu svojih očeva. Neizbrisiva je i slika pustih Božića, bez očeva dara ispod okićene jele, a svaka nova slika novi je ožiljak, otvorena rana, praznina, pustinja u duši. A onda je Šima, kako ga nazivaju njegovi Brođani, počeo trčati i nije stao, tome je već 17 godina. On je svoju tugu pretrčao i sada trči za hrabre hrvatske branitelje, za svoga oca Gorana, za svu djecu poginulu u Domovinskom ratu.
Iza njega je 60.000 kilometara i živi spomen njegova trkačkog poslanja koje je odlučio zabilježiti kamerom, iz čega je proizišla dirljiva priča pretočena u autobiografski dokumentarni film “Smije li ratnik plakati?” Prvi kadrovi snimljeni su u listopadu 2017. na startu Memorijalnog ultramaratona Zagreb – Vukovar, jednog od najduljih i najzahtjevnijih u ovom dijelu Europe, koji se svake godine trči u znak sjećanja na poginule pripadnike HOS-a koji su devedesetih iz Zagreba otišli braniti grad heroj. Šima ju je dosad istrčao sedam puta. Svoju bol rasuo je na cesti od Zagreba do Vukovara.
– Trčanje je odraz mojih trauma, ali i moja terapija. Sve moje dobre ideje za film, za knjigu, za poeziju, sve je to nastalo upravo dok trčim. Trčanje je stanje uma, susret sa samim sobom. Ja sam samome sebi potrčao u susret – kaže 31-godišnji ultramaratonac. On je i policijski službenik za odnose s javnošću PU brodsko-posavske. Prethodno je bio pripadnik interventne jedinice policije. Već tri puta predstavljao je MUP na natjecanju za najspremnijeg pripadnika Oružanih snaga RH. – Volim svoju odoru. Mi se možemo naljutiti na državu i na zakone, ali ja više od toga volim svoju domovinu i zato sam hrvatski policajac – kaže.
Premijeri filma koji potpisuje s dvojicom prijatelja trkača Tomislavom Marinovićem i Marijem Boićem prošlog rujna u Slavonskom Brodu na dvije uzastopne projekcije u istoj večeri nazočilo je čak 1200 gledatelja.
Podigle ga tri hrabre žene
– Ovaj film može se prikazati i u Srbiji jer u njemu nema mržnje, jer nas mržnja može samo izjedati i uništiti – kaže Šima, dodajući da je film dosad prikazan i desetak škola te u zagrebačkom kinu Europa u povodu Dana policije, na inicijativu Ravnateljstva policije, kao motivacija svim generacijama policijskih službenika da se bave sportom i zadrže sjećanje na Domovinski rat.
Naš sugovornik je i pjesnik; tijekom studija kineziologije u Zagrebu napisao je knjigu “Suze moje duše” sastavljenu od poezije i proznih tekstova u kojima je, kako kaže, ogolio osjećaje o Domovinskom ratu i gubitku oca Gorana Šimića. Potom se prisjeća se kako ih je otac prehranjivao radeći u Libiji, no kada se zaratilo, spremno se odazvao i poginuo braneći slavonsku ravnicu u 31. godini. – Podigle su me tri hrabre žene: majka, baka i bakina sestra – kaže pa otkriva kako je s godinama u njegov život ušla još jedna važna žena, supruga Ivana, liječnica, koja mu je velika potpora i s kojom se već šest puta otputio na tisuću kilometara dug put biciklima od Vukovara do Dubrovnika, također u čast poginulim hrvatskim braniteljima.
Naposljetku, tu je posljednja u nizu važnih žena u Krešinu životu, trogodišnja kći Patricija kojoj je, kako se moglo čuti u filmu, posvetio jednu od najtežih dionica ultramaratona Zagreb – Vukovar. I ove jeseni Šima će u grad heroj, skupa s članovima Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja čiji je aktivni član. Svakog 20. studenog organiziraju mimohod od Memorijalnog groblja do Ovčare pod nazivom “Vi ste naš ponos, mi smo vaša snaga”, a upravo Šima čita imena svih ubijenih kod spomenika na Ovčari. Baš kao i na Dan pobjede u Kninu, gdje posljednjih godina čita imena svih poginulih u operaciji Oluja.
Sve je to za njega nemjerljiva čast. No, pitamo Šimu, smije li ratnik plakati? – Vrijeme me ostavlja i odlazi dalje vukući za sobom opomenu za budućnost, vukući suze ratnika, a tugu, tugu za mojim palim narodom ostavlja meni u rukama da je zgužvam i bacim na smetlište mojih rana i trauma. Svi smo rođeni sa svrhom i svi smo pozvani da budemo ratnici. U ovim vrednotama moja je svrha postojanja. I ne boj se suze, ona je ponekad ratnikova snaga – poručio je Krešimir Šimić zvan Šima, trkač, policajac, pjesnik, sportaš, otac, suprug i sin svoga oca, s kojim u zagrljaju trči svaki kilometar u maratonu života.
"Mi se možemo naljutiti na državu i na zakone, ali ja više od toga volim svoju domovinu" ....sve sto covjek treba znati i osjećati za svoju zemlju stane u ovu recenicju...svaka cast