Krhka primirja na Bliskom istoku često su poput tankog stakla – prividno mirna površina koja u svakom trenutku može puknuti. Današnje stanje u Pojasu Gaze pokazuje koliko je mir nestabilan, koliko su granice između diplomacije i rata tanke i koliko je teško održati ravnotežu između vojnih interesa, političkih kalkulacija i humanitarne katastrofe koja se svakodnevno produbljuje. Premijer Izraela Benjamin Netanyahu nalazi se u situaciji iz koje teško može izaći neokrznut ,s jedne strane pod pritiskom međunarodne zajednice i američke administracije koja zahtijeva smirivanje situacije, a s druge strane okružen ekstremistima i radikalnim partnerima u vlastitoj koaliciji koji ne žele mir, nego „završetak posla do kraja“. Za Netanyahua mir znači i potencijalni politički kraj jer bi svaki ustupak mogao izazvati raspad njegove vlade, dok nastavak sukoba, koliko god brutalan bio, još uvijek održava njegovu političku moć i koalicijsku stabilnost.
Američki predsjednik Donald Trump, koji se našao između nakovnja i čekića, pokušava balansirati između svojih deklariranih mirovnih ambicija i realnosti u kojoj ne može potpuno kontrolirati izraelskog premijera. Njegova administracija javno podržava prekid vatre u Gazi, ističući to kao osjetljivo diplomatsko postignuće, ali u praksi pokazuje ograničen utjecaj na izraelske odluke o vojnim akcijama. U trenutku kada su izraelski zračni napadi ponovno pogodili civilna područja u Gazi, rezultati su bili razorni – medicinski izvori izvijestili su da je u posljednja 24 sata ubijeno više od stotinu Palestinaca, uključujući dvanaestero djece. Meta su bila područja u blizini bolnice mučenika Al-Aqsa u Deir al-Balahu, gdje su šatori s raseljenim osobama pretvoreni u pepeo, dok su druga skloništa i stambene zgrade pogođene tijekom noćnih bombardiranja. Liječnici su očajni; bolnice rade s minimalnim resursima, a broj ranjenih i nestalih raste iz sata u sat.
Prema palestinskim izvorima, izraelska vojska izvela je intenzivne napade na osam kuća koje su potpuno uništene, zajedno s pet šatora i jednim vozilom zapadno od Khan Younisa. Među ubijenima je petero članova iste obitelji. U Gazi se gotovo više i ne razlikuju meta od civila, sklonište od bojnog polja. Tijekom noći detonacije se neprestano čuju, a dim koji se diže iz ruševina podsjeća da je svako „primirje“ u ovoj regiji tek zatišje pred novu oluju.
U međuvremenu, izraelska vojska objavila je smrt jednog od svojih vojnika, Yone Ephraima Feldbauma (37), koji je ubijen u borbama na jugu Gaze, iako je primirje s Hamasom formalno još na snazi od 10. listopada. Ta smrt dodatno je zakomplicirala situaciju jer je izazvala lavinu reakcija u izraelskom javnom prostoru, gdje krajnje desni članovi vlade zahtijevaju „odgovor bez ograničenja“. Trump je, komentirajući situaciju prije odlaska u Južnu Koreju, rekao kako „nitko ne zna što se točno dogodilo s izraelskim vojnikom“, ali da je prema izraelskim informacijama „ubijen snajperskim hicem“. Dodao je kako „izraelske snage imaju pravo odgovoriti“, no istodobno naglasio da „ništa ne smije ugroziti sporazum o Gazi“. Ta rečenica najbolje pokazuje koliko je krhka granica između rata i mira.
Američki dužnosnici navodno su izrazili zabrinutost zbog mogućeg izraelskog odgovora koji bi mogao uništiti teško postignuti prekid vatre. Tijekom komunikacije između Netanyahua i Bijele kuće, savjetnici američkog predsjednika sugerirali su izraelskoj strani „inteligentniji pristup“ – onaj koji bi povećao pritisak na Hamas da vrati tijela ubijenih talaca, umjesto da se odgovori masovnim bombardiranjem koje bi moglo ponovno rasplamsati sukob. Ipak, Netanyahu je u političkom škripcu: ako popusti, riskira gubitak podrške radikalnih članova svoje vlade koji ga optužuju za slabost; ako uzvrati silom, riskira daljnju izolaciju Izraela na međunarodnoj sceni i pogoršanje odnosa s Washingtonom.
Prije samog izraelskog napada na Rafah, savjetnici iz Trumpove administracije vršili su snažan pritisak na Izrael da se suzdrži od oštrog odgovora zbog odgađanja Hamasovog vraćanja tijela ubijenih izraelskih vojnika. No izraelski napadi su se ipak dogodili, što jasno pokazuje koliko je ograničen američki utjecaj na izraelske odluke u ovom trenutku. Istodobno, brigade Al-Qassam, vojno krilo Hamasa, objavile su da su pronašle tijela dvojice izraelskih zatvorenika, Amirama Kupera i Sahara Barucha, tijekom operacija u Gazi, te da su spremne predati tijela, ali su tu odluku odgodile zbog, kako tvrde, „izraelskih kršenja dogovorenih pravila“.
Brigade su upozorile da bi svaka nova izraelska eskalacija mogla omesti operacije potrage i izvlačenja tijela, čime bi se dodatno odgodio njihov povratak. I dok Hamas poručuje da je spreman na suradnju ako se poštuje primirje, Izrael ga optužuje da manipulira situacijom i koristi humanitarna pitanja kao politički alat. Između tih optužbi, stradavaju civili – tisuće raseljenih, ranjenih i poginulih, koji su postali kolateralne žrtve rata koji se vodi na više razina: vojnoj, političkoj i diplomatskoj.
Analitičari smatraju da Netanyahu koristi produžavanje sukoba kao politički štit. Svaka eskalacija odvlači pažnju od unutarnjih problema – prosvjeda protiv vlade, korupcijskih optužbi i duboke podjele izraelskog društva. Njegovi koalicijski partneri, ekstremisti s krajnje desnice, otvoreno se protive bilo kakvom trajnom miru s Palestincima. Njihova ideologija ne poznaje kompromis: oni žele potpunu kontrolu nad Gazom i Zapadnom obalom, bez obzira na cijenu. U takvom okruženju, Netanyahu balansira između osobnog političkog opstanka i međunarodnih zahtjeva za deeskalacijom.
Donald Trump, s druge strane, pokušava zadržati ulogu mirotvorca, svjestan da bi novi veliki rat na Bliskom istoku mogao ugroziti globalnu stabilnost, ali i američke interese u regiji. Njegova pozicija je paradoksalna – on želi mir, no njegov ključni saveznik u regiji, izraelski premijer, ovisi o ratnoj retorici. Washington je sve više frustriran jer unatoč javnim apelima i diplomatskim pokušajima, izraelske vojne operacije ne jenjavaju.
Na terenu, međutim, slika je jasna – Gaza je razorena, stanovništvo preživljava u šatorima, bolnice su bez lijekova i goriva, a međunarodne humanitarne organizacije upozoravaju na prijeteću humanitarnu katastrofu. Krhko primirje visi o niti, a svaki novi incident, svaki snajperski hitac ili bomba bačena na civilno područje, može ga u trenu prekinuti.
U ovom trenutku mir u Gazi postoji samo na papiru. Realnost su eksplozije, ruševine i bolnice pretrpane djecom i ženama. Netanyahu ne može priuštiti potpuni mir jer bi to značilo političku slabost i moguće rušenje vlade. Njegovi radikalni saveznici to ne bi dopustili. Trump, s druge strane, ne može u potpunosti kontrolirati partnera koji koristi američku podršku, ali ignorira američke savjete. I zato, dok svijet promatra, Bliski istok i dalje živi između kratkih predaha i dugih noći rata ,između nade i neminovnosti novog sukoba koji bi mogao izbiti već sutra.
Otvori KEKS Pay
Kao i za vodstvo EU...isto. U miru će ljudi pogledati oko sebe i vidjeti razvalinu od ekonomije i pitanja će se početi nametati sama od sebe. Ovako je vanjski neprijatelj uvijek dobro došao jer će on za sve biti kriv.