Na današnji dan, 6. srpnja 1885. godine, znanstvenik Louis Pasteur donio je sudbonosnu odluku kojom je jednog devetogodišnjeg dječaka spasio od sigurne smrti, ali i započeo potpuno novu eru u borbi protiv zaraznih bolesti, te prije čak 140 godina postavio temelj današnje, moderne imunologije. Drama devetogodišnjeg Josepha Meistera, iz Alsacea u Francuskoj, počela je 4. srpnja 1885., kada ga je, na povratku kući, napao pas.
Nakon što je oborio dječaka na tlo, zadao mu je četrnaest teških ugriza po rukama, nogama i bedrima. Neke od rana bile su toliko duboke da je dječak jedva mogao hodati, a da tragedija bude još veća, pas koji ga je izgrizao bio je bijesan. U to su vrijeme oboljelima od bjesnoće dani bili odbrojani, jer je u gotovo 100 posto slučajeva bila smrtonosna. U uzaludnim pokušajima borbe protiv te bolesti, koja je od davnina bila sinonim za strah i smrt, kroz povijest su se primjenjivali razni okrutni i neučinkoviti "tretmani", od potapanja žrtve u vodu, pa do spaljivanja rana užarenim željezom, no pomoći oboljelima nije bilo.
Nakon pojave kliničkih simptoma, poput hidrofobije, halucinacija i agresije, smrt je bila neizbježna i mučna. Od bjesnoće je godišnje umiralo na desetke tisuća ljudi diljem svijeta, a posebno ugrožena bila su djeca mlađa od 15 godina, koja su činila oko 40 posto žrtava.
Da je dijagnoza bjesnoće jednaka smrtnoj presudi znala je tada i dječakova majka, Marie-Angélique, kao i lokalni liječnik, dr. Weber koji je dvanaest sati nakon napada psa na dječaka, bolnim nanošenjem karbolne kiseline, tretirao duboke rane na mališanovu tijelu. Bilo je to sve što je tada mogao učiniti. No, očajna majka nije željela odustati, tražila je rješenje i pomoć te je slučajno doznala za znanstvenika u Parizu koji je radio upravo na lijeku protiv bjesnoće.
Za Marie-Angélique dileme nije bilo, svaku pa i najmanju šansu da spasi svog sina bila je odlučna iskoristiti. Odmah je krenula na put za Pariz te je sa svojim devetogodišnjim sinom pokucala na vrata slavnog mikrobiologa, Louisa Pasteura – bio je to povijesni trenutak.
No, stvari ipak nisu bile jednostavne. Naime, iako je Pasteur predano radio na cjepivu protiv bjesnoće, te je kroz istraživanja već bio postigao značajan uspjeh u zaštiti pasa od bjesnoće, to cjepivo, čija je učinkovitost bila uspješno demonstrirana na životinjama, još uvijek nije bilo testirano na ljudima te stoga, zbog potencijalnih rizika i nepoznanica, nije bilo spremno za takvu primjenu. Ubrizgavanje takvog cjepiva dječaku predstavljalo je, stoga, ogroman sigurnosni izazov, ali i etičku dilemu te je otvaralo niz kompleksnih pitanja o pravnim aspektima eksperimentalnog liječenja.
Situaciju je dodatno otežavalo i to što sam Pasteur nije bio liječnik, nego kemičar, farmaceut i mikrobiolog. No, na sreću bio je prije svega čovjek svjestan da dječaku, bez njegove intervencije, nema spasa. Za savjet se obratio dvojici uglednih liječnika, Alfredu Vulpianu i Jacquesu-Josephu Grancheru. Nakon pregleda, obojica liječnika potvrdila su da su šanse devetogodišnjaka za preživljavanje ravne nuli, a ta njihova procjena Pasteuru je dala moralno opravdanje za riskantan potez - donio je povijesnu odluku da će pokušati s liječenjem.
Ključnu ulogu odigrao je tada dr. Grancher, koji je kao licencirani liječnik pristao primijeniti injekcije, čime je kemičar Pasteur izbjegao pravne probleme. Točno 60 sati nakon ugriza bijesnog psa, 6. srpnja 1885. u 20 sati, devetogodišnji Joseph Meister primio je prvu, od ukupno trinaest injekcija.
Eksperimentalni se tretman temeljio na Pasteurovoj revolucionarnoj metodi slabljenja virusa bjesnoće, njegovim uzastopnim i višestrukim prenošenjem kroz niz domaćina - zečeva. Ta, u ono vrijeme revolucionarna metoda, zahtijevala je preciznost i strpljenje, jer svaki je korak u lancu prijenosa morao biti pažljivo kontroliran. Svaki prolaz kroz novog domaćina dovodio je do suptilnih promjena u virusnom genomu, čineći ga manje virulentnim za ljude, ali još uvijek sposobnim da izazove imunološki odgovor tijela.
Pasteur je virus uspio oslabiti do te mjere da on više nije bio smrtonosan za čovjeka, ali je i dalje bio sposoban potaknuti imunološki sustav na stvaranje obrane. Čitav tretman liječenja dječaka trajao je deset dana, a kako bi se djetetov imunitet postepeno i sigurno izgradio, svaka sljedeća doza cjepiva sadržavala je sve agresivniji soj patogena.
Oči znanstvenika iz cijelog svijeta bile su tada uprte u skromni laboratorij u Parizu. Svi su sa strepnjom pratili tijek liječenja, nadajući se da će Pasteurovo cjepivo, iako eksperimentalno, ipak biti čvrsta slamka spasa za dječaka. Čudo, koje su svi priželjkivali, dogodilo se – devetogodišnji Joseph Meister ne samo da je preživio, nego nikada nije razvio niti jedan simptom bjesnoće. Na kraju eksperimentalnog tretmana ubrizgana mu je čak i najvirulentnija verzija virusa s bijesnog psa, no zahvaljujući pažljivo osmišljenom protokolu cijepljenja Josephov imunološki sustav bio je probuđen, ojačan i spreman za borbu te je potaknut oslabljenim, ali još uvijek imunogenim oblikom virusa, proizveo specifična antitijela i neutralizirao virus bjesnoće. Bio je to ključ uspješne dječakove borbe za život, ali i apsolutni trijumf Pasteurove inovativne metode cijepljenja.
Vijest o uspjehu brzo se proširila svijetom, a Pasteur je postao heroj. Pacijenti iz cijelog svijeta, uključujući i skupinu od 19 Rusa koje je napao bijesni vuk, pohrlili su u njegov pariški laboratorij. Zbog ogromnog priljeva pacijenata, koji su u revolucionarnom tretmanu protiv bjesnoće tražili spas od te smrtonosne bolesti, skromni je laboratorij ubrzo postao pretijesan te je postavljen temelj za osnivanje renomirane znanstvene institucije, koja će i desetljećima kasnije ostati sinonim za inovacije u medicini i borbi protiv zaraznih bolesti.
Zahvaljujući nezapamćenoj, međunarodnoj kampanji prikupljanja sredstava, 1888. godine otvoren je Institut Pasteur, posvećen istraživanju, liječenju i prevenciji zaraznih bolesti. U čast engleskog liječnika Edwarda Jennera, koji je iskoristio kravlje boginje za stvaranje zaštite od velikih boginja, Pasteur je svoj postupak nazvao "cijepljenje", a pojam "cjepivo" postao je univerzalan za sve slične pripravke.
Pobjeda nad bjesnoćom, bolešću koja je stoljećima sijala strah i smrt, bila je mnogo više od spašavanja jednog dječjeg života - Pasteur je njome postavio temelj za novo, zlatno doba imunologije i virologije. U desetljećima koja su uslijedila, inspirirani upravo Pasteurovim radom koje je čovječanstvu dalo ne samo lijek nego i moćno oružje, znanstvenici diljem svijeta, razvili su cjepiva protiv nekih od najsmrtonosnijih bolesti, uključujući difteriju, tetanus, tuberkulozu i žutu groznicu.
Budući da je sa sobom nosio određene rizike i originalni "Pasteurov tretman", koji je predstavljao revolucionarni napredak u borbi protiv bjesnoće, s vremenom je zamijenjen modernijim i sigurnijim cjepivima, no temeljni princip ostao je isti.
Sudbina Josephom Meisterom, dječaka koji je preživio do tada smrtonosnu bjesnoću ostala je trajno i neraskidivo vezana za čovjeka koji mu je spasio život. Pasteur je Josepha kasnije zaposlio na Institutu Pasteur, gdje je desetljećima radio kao portir. No, život čovjeka koji je bio živući spomenik jednom od najvećih znanstvenih dostignuća, imao je, na žalost, tragičan kraj.
U lipnju 1940. godine, potpuno shrvan viješću da su mu supruga i kćeri, koje su pobjegle iz grada, poginule tijekom njemačkog napada, Meister je u očaju, vjerujući da je izgubio sve što je volio, donio tragičnu odluku - u tišini svog doma, okružen sjećanjima na sretnije dane, počinio je samoubojstvo plinom.
No, ironijom sudbine ispostavilo se da je vijest bila lažna, Josephova se obitelj, nešto kasnije istog tog dana, živa zdrava, vratila u Pariz, gdje su pronašli njegovo mrtvo tijelo. Ipak, unatoč tragičnom kraju prvog pacijenta, priča o Louisu Pasteuru i Josephu Meisteru trajno ostaje jedna od najsvjetlijih u povijesti svjetske znanosti.
...postepeno = postupno na hrvatskom !