Ovdje su upute vezane za sigurnosni protokol aviona. Pristajete da ćete u slučaju incidenta napraviti to što piše? Otvoriti vrata i pobrinuti se za sigurnost svih putnika u avionu – opetovano pita stjuardesa nekoliko putnika, uključujući i mene. Dok je zbunjeno gledamo, ona ponavlja svoja pitanja, očekujući potvrdan odgovor. Svi kimaju glavama, a suputnik sa susjednog sjedala tiho pita: – A što ako kažemo ne? Izbacit će nas iz aviona? – Ne znam – tiho mrmljam dok zbunjeno gledam stjuardesu, koja valjda misli kako je sasvim OK da od šestero nasumično izabranih putnika koji su imali sreću da dobiju red u kojem ima prostora za noge, traži da garantiraju sigurnost svih ostalih u avionu!? U slučaju da se sruši. Dok avion nakon stujardesinih pomalo šokantnih uputa rula po pisti i polijeće prema Casablanci, kroz glavu mi prolazi rečenica iz filmskog klasika, koja je postala simbol odredišta mog putovanja: "Bit će ovo početak jednog divnog prijateljstva." Pardon, putovanja.
Dugačko i divno prijateljstvo i Casablanca neraskidivo su povezani, jer je tu rečenicu svojedobno izgovorio Humphrey Bogart na kraju filma nazvanog po ekonomskom i industrijskom središtu Maroka. U spomen na to u Casablanci danas postoji Rick's caffe, koji je turistička atrakcija. No za posjet kafiću-restoranu treba se predbilježiti mjesecima unaprijed, a vjerojatno malo posjetitelja tog mjesta zna da to nije kafić u kojem je sniman legendarni film. Ne, turistička atrakcija postao je zahvaljujući jednoj američkoj veleposlanici u Maroku, koja je, kako će vam objasniti vodiči, kupila zgradu, preuredila je, stavila ploču iz koje proizlazi da je riječ o kafiću iz filma Casablanca i tako to mjesto pretvorila u dobro posjećenu turističku atrakciju. A turističkih atrakcija u Kraljevini Maroko, zemlji dugačke i bogate povijesti, prekrasnih krajolika te nepreglednih nizova stabala naranči, maslina i argana, ima, što bi se reklo, na bacanje. Jedno od takvih mjesta je i džamija Hassana II., spektakularno zdanje koje je sagrađeno uz samu obalu Atlantskog oceana. Riječ je o biseru islamske arhitekture, a Marokanci će s ponosom reći da je to najveća džamija u Africi te dodati i da spada među najveće na svijetu. Gradila se sedam godina i završena je 1993., u nju može stati 20.000 vjernika, no kako ima i veliki plato ispred, zapravo može primiti i 100.000 ljudi. Minaret joj je visok 210 metara, a od toga je viši samo jedan u Alžiru. Lokalna vodičica pojašnjava da je sav materijal koji je korišten pri gradnji džamije iz Maroka, a jedino što je uvezano su glomazni lusteri koji su stigli iz Venecije.
– Ovu džamiju dnevno čisti i održava oko 300 ljudi, a njihove se plaće financiraju iz ulaznica. Džamija ima i pokretni krov, koji se otvara kada je u njoj 20.000 vjernika, a napravljena je u maorskom stilu i stilom gradnje podsjeća na španjolsku Alhambru. Unutar džamije je i škola za učenje Kurana, hamam, velika knjižnica, muzej o povijesti Maroka i prostorija za konferencije. U gradnji je sudjelovalo 6000 radnika, a polovina džamije leži iznad Atlantika, jer je graditelj bio inspiriran ajetom iz Kurana koji kaže da je "božje prijestolje sagrađeno iznad vode". Molitve se održavaju pet puta dnevno, a turisti koji nisu muslimani posjećuju je organizirano u pratnji vodiča – pojašnjava vodičica.
Džamija Hassana II. samo je jedna od dvije džamije u Maroku koje mogu posjetiti nemuslimani, a razlog tome, osim njezine velebnosti jest i to što je njezino održavanje jako skupo, pa su se Marokanci dosjetili da bi to održavanje mogli financirati turisti, plaćanjem ulaznice. Spektakularna građevina smještena je na kraju šetnice La Corniche, a tim dijelom Casablance dominiraju vile čiji su vlasnici, kako pojašnjavaju lokalni vodiči, uglavnom Saudijci. One su ograđene visokim zidovima, nerijetko imaju i stražarske kućice, a visoki zidovi i stražarske kućice okružuju i kraljevske palače koje vladajuća kraljevska obitelj posjeduje u sva četiri kraljevska grada. Osim Casablance to su još Rabat, Fes i Meknes. Rabat je glavni grad Maroka i političko središte zemlje, a osim velebne kraljevske palače krase ga i široke avenije, pune zelenila, koje su uz to nevjerojatno čiste. Kako i ne bi bile kada ih čistači neprestano metu, pa su tako radili i svega nekoliko minuta nakon što je prestala padati kiša koja je onemogućila šetnju po staroj medini na čijem se kraju nalazi šetnica s koje se vidi rijeka Bou Regreg kako se ulijeva u Atlantski ocean. Rabat, čije ime znači utvrđena palača, sastoji se od novijeg djela u kojem je kraljevska palača i starog dijela u kojem su sačuvane građevine iz 12. stoljeća. Među njima je i Hassanov toranj, minaret nedovršene džamije, koja je trebala biti najveća na svijetu, no nije dovršena jer je sultan prema čijoj je naredbi građena umro. Danas su u spomen toga ostali samo temelji ispred mauzoleja Muhameda V., sultana i kralja, koji se smatra zaslužnim za neovisnost Maroka.
VEZANI ČLANCI:
Rabat je političko središte Maroka, a Chefchaouen, grad u podnožju planina Rif, nalazi se na svim marokanskim razglednicama. Razlog je njegova specifična, maorska arhitektura, ali i plava boja zidova kuća. Zbog toga ga zovu i Plavim gradom, a zašto su kuće unutar uskih uličica starog grada obojene u plavo, pitanje je na koje lokalni vodič dvojako odgovara. – Prema jednoj priči, plava boja povezana je sa Židovima, koji su se ovdje naselili nakon što su bili progonjeni u Španjolskoj i Portugalu. U Maroku je bilo oko dva milijuna Židova, od kojih neki još uvijek žive tu, a neki su se odselili u Izrael nakon osnivanja države. Prema drugoj priči zidovi su obojeni plavo zbog kukaca, jer ih plava boja odbija – pojašnjava lokalni vodič. Kad govori o Židovima, s ponosom kaže kako je Maroko jedna od rijetkih ako ne i jedina država koja tijekom Drugog svjetskog rata nije svoje Židove deportirala u koncentracijske logore. – Maroko je bio francuska kolonija, a tijekom Drugog svjetskog rata bio je pod upravom Višijevske Francuske koja je surađivala s nacistima. Kada su Nijemci tražili da im tadašnji marokanski kralj izruči dva milijuna marokanskih Židova, kralj im je odgovorio da u Maroku nema Židova nego samo marokanskih državljana. I nije izručio nikoga – kazuje lokalni vodič s ponosom.
Plava boja koja prevladava u Chefchaouenu i smirujuća je i spektakularna, a povijesno taj je grad sagrađen na padinama Rifa, kao utvrda tijekom portugalske invazije Maroka. Danas njegova ljepota oduzima dah, a poznat je i po svojoj kulinarskoj tradiciji koju je UNESCO 2010. zaštitio kao nematerijalnu baštinu. Kada je o gastronomiji riječ, Maroko se stvarno ima čime podičiti. Jedan od vrhunskih specijaliteta im je janjetina koja se peče u rupi u zemlji, nakon čega je režu pred vama i poslužuju na pladnju s pogačama i soli koja je pomiješana s raznim začinima. Podrazumijeva se da se janjetina jede rukama, a kilogram košta 20 eura. Što je u usporedbi s hrvatskim cijenama gotovo smiješno jeftino. Drugi marokanski specijalitet su tangine, što je zapravo ime glinene posude s poklopcem, koja je oblikom slična našoj peki. U tanginama se sprema sve, od ribe preko školjki do raznih vrsta mesa, pomiješanih s raznim povrćem i začinima. Solidan i obilan obrok u restoranu može se pojesti već za nekih 10 eura, a kao desert češće će vam ponuditi neko voće, poput naranči, nego kolač. Kavopije u Maroku neće baš doći na svoje, jer se u ondje malo gdje može popiti prava turska kava. – Pa naravno da ne može kada Osmanlije nikad nisu vladale Marokom – kroz smijeh kaže vodič, koji zatim pojašnjava da se se u kafićima može popiti sasvim solidan espresso.
Uostalom kaže on, u Maroku kava ionako nije piće broj jedan. – Kada dođete u kafić ili restoran, naručite marokanski viski. I onda će vam donijeti najbolji čaj od mente na svijetu, koji mi pripravljamo na poseban način jer riječ je o kombinaciji crnog čaja i čaja od mente, a za njegov okus najvažniji je način na koji se toči u šalicu – otkriva vodič tajnu marokanskog nacionalnog pića.
Dok nam on to iznosi, prilazi mladić koji turiste nagovara da uđu u neki od brojnih restorana. Naravno, zanima ga odakle smo, a kada dobije odgovor, kaže: – Bio sam u Hrvatskoj lani. Stigao sam preko Turske, Srbije i Bugarske, no vratili su me natrag jer nisam imao papire. Htio sam do Francuske jer tamo imam rodbinu. No probat ću opet jer ovdje se teško živi i nema tu budućnosti za nas mlade. Ako uspijem doći do Europe, barem ću imati neki pristojno plaćen posao – pojašnjava.
Da se u Maroku ne živi lako, nije teško primijetiti jer je razlika između onih koji imaju nešto i onih koji nemaju ništa jasno uočljiva. Minimalna plaća je 350 eura, dok profesor u školi zarađuje oko 600 eura. Možda su niske plaće razlog zašto su napojnice glavni izvor prihoda većini zaposlenih Marokanaca, a napojnice se daju ili se to barem očekuje za doslovno sve. Recimo, sasvim je uobičajeno da se WC u kafićima i restoranima naplaćuje, kao što je normalno da se napojnica da nekome koga ste na cesti fotografirali. To posebno dolazi do izražaja na glavnom trgu u Marakešu, pozornici na otvorenom brojnih uličnih svirača, žonglera, prodavača, svirača kobrama... Ako poželite fotografirati kako kobra reagira na zvuk glazbe, pripremite se da netko prema vama potrči s košaricom za novac u jednoj i zmijom u drugoj ruci! Što je valjda, barem Marokancima, logično jer kobre su, baš kao i majmuni koji će vam spremno pozirati na ramenu, dio turističke ponude glavnog trga u Marakešu, koji vrvi ljudima. Oko uličnih svirača i žonglera nalaze se štandovi s hranom pa se zrakom šire razne miomirisi, a malo dalje počinje koloplet uskih uličica koje označavaju ulazak u medinu s bezbrojnim trgovinama u kojima se uz neizbježno cjenkanje može kupiti sve, od suvenira do rukom rađenih tepiha. No medina u Marakešu nije ni do koljena onoj u Fesu za koju kažu da je najveća na svijetu, naime u njezinoj unutrašnjosti ima nevjerojatnih 9000 ulica. U tom kolopletu mirisa, zvukova i šarenila lako se izgubiti, a medina u Fesu krije i neke tajne. Poput štavionice u kojoj se koža obrađuje na starinski način: nakon što se odere, štavi se u velikim kotlovima u kojima je muškarci gaze golim nogama kako bi je omekšali. Nakon toga se boji raznim bojama, koje se dobivaju od više biljki, uključujući i šafran, te pretvara u jakne, torbe, cipele... Smrad kože koja se štavi je nesnosan, i to do te mjere da turisti na ulasku u manufakturu koja je ujedno trgovina, dobivaju listić mente. Trebaju ga staviti pod nos te tako ublažiti teški miris koji se širi zrakom dok vlasnik manufakture pojašnjava postupak izrade predmeta od kože. Unutar medine u Fesu nalazi se i radionica srebra u kojoj vam vlasnik ponosno pokazuje svog majstora koji ručno urezuje intarzije, dok i njega i vas sa zida gledaju Ronald Regan i papa Ivan Pavao II. Zašto je papina fotografija na zidu, ne znamo, no Regan, je pojašnjava vlasnik, za svog posjeta Maroku posjetio radionicu.
– Ova je radionica u vlasništvu moje obitelji desetljećima. Regan je bio u posjetu Maroku pa su ga tada doveli ovdje i to je za naš posao bila velika reklama. Kupio je neke predmete, majstor je bio otac mog sadašnjeg majstora. Intarzije koje on upravo radi to su slike koje majstor ima glavi. Danas se neke stvari rade i po šablonama, no mi preferiramo ovaj stari način obrade srebra – kaže vlasnik, ponosan što je rad njegovih majstora reklamirao i jedan američki predsjednik.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Otvori KEKS Pay
