Jedna Splićanka pokrenula je raspravu na Redditu priznanjem da već neko vrijeme ozbiljno razmišlja o selidbi u inozemstvo, ne zbog novca ni iluzije da je “vani sve savršeno”, nego zbog osjećaja da je okruženje u kojem živi mentalno guši. Kako je napisala, svakodnevica, mentalitet i atmosfera u kojoj se nalazi sve joj teže padaju, a iako je svjesna da selidba sama po sebi ne rješava sve probleme, sve se češće pita bi li joj negdje drugdje barem bilo lakše disati. Posebno ju privlači Beč, no zbunjuju je komentari okoline koja je uglavnom odgovara od odlaska, uz tvrdnje da se većina onih koji odu ionako vrati.
Selidba u inozemstvo
byu/Neznanevo incroatia
Upravo zato odlučila je pitati one koji imaju stvarno iskustvo života izvan Hrvatske, a odgovori su se brzo počeli nizati. Jedan od korisnika ispričao je kako se prije deset godina iz Osijeka preselio u Zagreb, primarno zbog posla, ali i zato što je oduvijek osjećao potrebu za promjenom. Prisjeća se da ga dio obitelji nije razumio, a prijatelji su ga uvjeravali da mu je u Osijeku bolje. Danas, deset godina kasnije, bez imalo dvojbe kaže da ne žali zbog te odluke. Smatra da bi poludio da je ostao u malom gradu, iako priznaje da su njegovi prijatelji ondje izgradili svoje živote i da je njima to odgovaralo. Dodaje kako se sada nalazi pred novom selidbom, ovoga puta u Njemačku, i da se cijela situacija ponavlja – okolina opet ne razumije njegovu odluku. Njegova poruka je jasna: ne postoje univerzalne upute za život i svatko mora sam procijeniti što mu odgovara. Ako postoji želja za odlaskom, savjetuje da se ide, iskusi život vani i obogati tim iskustvom, jer povratak je uvijek moguć.
Drugi sudionik rasprave naveo je da i sam već dugo razmišlja o selidbi, ali iz nešto drugačijeg razloga. Njegov primarni motiv nije posao ni mentalitet, nego klima. Kaže da se najbolje osjeća tijekom oblačnih, kišnih i svježijih razdoblja te da mu vrućine teško padaju. Budući da takva klima u Hrvatskoj ne može potrajati, selidbu vidi kao logično rješenje.
Jedna korisnica podijelila je iskustvo preseljenja iz Zagreba u Varšavu, koje opisuje kao izuzetno pozitivan potez za vlastito mentalno zdravlje. Ističe da ju ondje ne bombardiraju političkim temama, već razvojnim projektima, novim zgradama, parkovima i konkretnim primjerima kako se novac može pametno ulagati. Smatra da ljude od selidbe najčešće odgovaraju oni koji nikad nisu živjeli vani te se često pita što je zapravo najgore što se može dogoditi – da se osoba ponovno preseli ako shvati da joj ne odgovara. Preporučuje da se ne veže isključivo za jednu lokaciju, već da se razmotri više zemalja i tek nakon pronalaska posla donese konačna odluka.
U raspravi se često spominjao i mentalitet kao ključni razlog odlaska. Jedan od komentara sažeo je to u rečenici da je u Hrvatskoj previše prisutan stav “tako je kako je”, koji mnogima postaje nepodnošljiv, uz neizbježnu temu politike koja dodatno opterećuje svakodnevicu. Javio se i 25-godišnji inženjer i softverski developer iz Zagreba koji ozbiljno razmišlja o preseljenju u Poljsku, uvjeren da bi se s tom profesijom ondje mogao lako snaći, te je zatražio savjete onih koji su već napravili taj korak.
Jedan korisnik otvoreno je priznao da je otišao iz gotovo identičnih razloga i da mu se danas teško i vratiti u Hrvatsku, ponajviše zbog mentaliteta. Kaže da mu je vani znatno bolje, ali i da osjeća nelagodu jer se takvi razlozi rijetko otvoreno priznaju. Primjećuje da ljudi diljem svijeta često slave svoje zemlje porijekla, iako su ih napustili zbog ekonomskih razloga, dok se nezadovoljstvo društvenim okruženjem rijetko izgovara naglas.
Posebno opširno iskustvo podijelila je Hrvatica koja se preselila u Beč, a prije toga živjela u Njemačkoj. Naglašava da život u inozemstvu nije bajka kakvom se često prikazuje. Posao zahtijeva maksimalno zalaganje, a napredovanje je teško jer se vodeće pozicije često čuvaju za “njihove ljude”. Upozorava i na sigurnosne aspekte života u velikim gradovima, ističući da je Hrvatska izuzetno sigurna zemlja u usporedbi s nekim dijelovima Beča, gdje su policija i hitna pomoć česta pojava. Ipak, priznaje da Beč nudi bogat društveni i kulturni život te da ondje rijetko može biti dosadno.
Financijski aspekt opisuje kao vrlo individualan, ovisan o visini najamnine, plaći i dijeljenju troškova. Navodi da su restorani skupi, da postoje brojni dodatni troškovi poput poreza na psa i poskupljenja javnog prijevoza, te upozorava da bez znanja njemačkog jezika mogućnosti postaju vrlo ograničene. Spominje i vlastito loše iskustvo s poštanskim službama, čime ruši mit da su takvi problemi rezervirani isključivo za Hrvatsku. Na kraju, jedna sudionica rasprave priznaje da se više puta selila između različitih država jer u Hrvatskoj nije mogla pronaći stabilan posao tijekom cijele godine, osobito u primorskim gradovima gdje je život snažno vezan uz sezonu. Iako je inozemstvo donijelo radno iskustvo, priznaje da su samoća, depresija i loše vrijeme bili razlozi povratka, jer joj sunce i more, kako kaže, nijedan novac ne može nadomjestiti.
Otvori KEKS Pay
