Bivši premijer Zoran Milanović vješto je u prvom krugu predsjedničkih izbora iskoristio bratoubilački rat na desnici završivši na vodećem mjestu, iako je u gotovo svim anketama to mjesto bilo rezervirano za Kolindu Grabar-Kitarović. Međutim, njezina neuvjerljiva kampanja, prepuna krajnje kontradiktornih izjava i neuravnoteženih govora, ali i činjenica da se do kraja prvog kruga s još desnijim Miroslavom Škorom otimala za isti dio biračkog tijela, umjesto da se usmjerila prema biračima centra, otvorila je prostor Milanoviću, koji se u histeričnoj atmosferi nametnuo kao kandidat “normalne” Hrvatske.
Dok su se Grabar-Kitarović i Škoro natjecali u bizarnom dokazivanju tko je od njih dvoje veći domoljub i katolik, tko je bio bliži Franji Tuđmanu i tko bi se prije žrtvovao za domovinu, Milanović – iako je u jednom trenutku i sam prihvatio takvu retoriku – ipak se barem donekle distancirao od apsurdnog nacionalističkog diskursa, koji nema apsolutno nikakve veze s predsjedničkim ovlastima i dužnostima.
I kada je o obećanjima riječ, Milanović je bio najumjereniji. Dok je Škoro populistički zahtijevao široke ovlasti obećavajući referendumsku revoluciju i prijeteći da će nakon pobjede zatražiti odlazak Plenkovićeve vlade, a aktualna predsjednica mamila plaćama od osam tisuća eura, Milanović se uglavnom čuvao nerealnih obećanja. Škoro je svoje sljedbenike mobilizirao tvrdeći da će poslati vojsku na granice i pomilovati osuđene ratne zločince, dok je Milanović nudio “normalnu” državu, u kojoj se poštuju različitost i manjine, i u kojoj se ne živi “od zastara” i od “nedostatka dokaza”.
Iako su mu najavljivali tijesnu borbu za ulazak u drugi krug sa Škorom, Milanović je na koncu izbio na prvo mjesto i približio se konačnom cilju, ali pobjeda je još daleko. Je li jučer dosegnuo svoj maksimum ili ima još prostora za širenje svoje izborne baze?
Milanović za pobjedu mora okupiti lijevi centar i ljevicu, a vjerojatno i dio birača desnog centra. Dok je u prvom krugu profitirao od činjenice što se ključna bitka vodila između Grabar-Kitarović i Škore, jer se mogao usmjeriti prema svom biračkom tijelu – što u njegovom slučaju zbog ideološkog vrludanja nije bilo nimalo jednostavno – Milanovića će i u drugom krugu pratiti sjena raskola na desnici, što će u konačnici i odlučiti pobjednika ovih izbora. Naime, upravo o dubini tog raskola ovisi može li demoralizirana i umorna Kolinda Grabar-Kitarović računati na većinu Škorinih birača, jer bez njih se može oprostiti od Pantovčaka. A to, s druge strane, ponovno otvara prostor Milanoviću, koji od Kolindinog uvjeravanja Škorinih birača može imati samo koristi, jer će tako lakše mobilizirati vlastito biračko tijelo.
Milanović će morati uvjeriti većinu birača da je primjereniji i zreliji za formalno najvišu dužnost u zemlji, iako je njegova protukandidatkinja tu dužnost obnašala proteklih pet godina, ali to joj sada predstavlja teret, a ne prednost. I Milanovića, naravno, opterećuje breme neuspješnog premijerskog mandata, ali političko pamćenje prosječnog hrvatskog birača ipak se najčešće mjeri mjesecima, a ne godinama.
Božo Skoko, Ankica Mamić i Davor Ivanković komentirali izlazne ankete
Nemojmo dozvoliti da nam se tipovi poput Beljaka, Ostojića , Stazića, Miranda ,onog IDS-ovca i takvih smiju u lice , i ne dajmo Milanoviću vlast u ruke. Gadno će nam se to obiti o glavu. I sam Kolindu ne moguu smislit ali opet za sad je bolja ona od Milojka, razmislite. A za parlamentarne izbore imamo Suvereniste.