Nakon devet i pol godina koliko živi u Hrvatskoj, 24-godišnja Cheria Aber prije nekoliko je mjeseci po prvi puta posjetila rodnu Ugandu. Puno se toga promijenilo u toj istočnoafričkoj zemlji predivne prirode, ali i velike stope kriminala, no u Hrvatskoj joj je, priznaje nam Cheria, i dalje puno ljepše. Ova simpatična djevojka, po zanimanju medicinska sestra, zaposlena u zagrebačkom KBC-u Merkur, najviše je zahvalna na mogućnosti školovnja u Hrvatskoj, što u Ugandi najvjerojatnije ne bi bio slučaj. Naime, tamo je školovanje dostupno samo onima čiji roditelji to mogu platiti, pa tako samo 40 % djece koja završe osnovnu školu nastavlja obrazovanje. Znači, možete biti jako pametni, nadareni, ambiciozni…, no to sve pada u vodu ako nemate novca za školarinu.
Cheria je u Hrvatski došla s 15 godina i, unatoč nepoznavanju jezika (kojeg je u međuvremenu odlično svladala) upisala je Školu za medicinske sestre u Zagrebu, gdje su se baš svi - i prijatelji i profesori - trudili pomoći joj usvojiti naš, kako kaže, stvarno težak jezik.
Prvi dani u Hrvatskoj
“Moj očuh je iz Hrvatske i prvo su se mama i brat preselili u Zagreb, a onda sam i ja nakon godinu dana došla za njima. Mama je jako željela da dođem u Hrvatsku, gdje je život puno bolji nego u Ugandi, a ja sam htjela imati prijateljice iz druge zemlje. No, kad sam sletjela na aerodrom i shvatila da se ovdje ne govori engleski jezik, kako mi je mama rekla da bi me pridobila, nego neki čudan jezik, bila sam razočarana”, prisjeća se Cheria prvih dana u Hrvatskoj.
Nije joj, kaže, bilo jednostavno krenuti od nule, no nije imala izbora. Jezik je učila usput, gledajući crtiće i filmove, te uz pomoć prijateljica i profesora u školi. I danas, s vremenskim odmakom, smatra da je najvažnije omogućiti strancima komunikaciju i učenje hrvatskog, jer bez poznavanja jezika zemlje u koju dolaziš, teško je uključiti se u život u pravom smislu riječi, odnosno pronaći posao i prijatelje, što je po njezinom mišljenju najvažnije.
“Kad sam došla u Hrvatsku, nije još bilo toliko stranaca, no danas ih je puno više i na svakom koraku možete vidjeti u kojoj im mjeri jezična barijera otežava život. U bolnicu ponekad naručujemo hranu i žao mi je tih ljudi koji izgubljeno lutaju zbog nemogućnosti komunikacije”, kaže Cheria, koja u našoj zemlji najviše voli upravo slobodu da upravlja svojim životom. Naime, nakon što je završila srednju školu za medicinske sestre, prvo se zaposlila, a potom i upisala diplomski studij sestrinstva. Nije, kaže, jednostavno uskladiti posao i fakultet, ali Cheria se nada da će joj to poći za rukom.
Na Odjelu kardiologije gdje radi baš svi vole vedru i veselu medicinsku sestru. Kad joj to kažete pomalo se zasrami, ali sretna je što se uklopila. I odmah uzvraća na isti način.
“U Hrvatskoj mi se najviše sviđaju ljudi. Svi su prema meni jako dobri. Lijepo je kad imaš ugodnu radnu atmosferu”, kaže Cheria i napominje kako u posljednje vrijeme, otkad je krenula na fakultet, i nema previše vremena. No, kad je slobodna voli otići u teretanu i podružiti se s prijateljicama. Na pitanje o dečkima, glasno je smije i priznaje da su Hrvati zgodni. Iako je imala dečka Hrvata, za sada se, kaže u šali, odlučila malo odmoriti od ljubavnih veza.
Ljubiteljica masne tarane
Uganda, zemlja iz koje je došla u Hrvatsku, nema izlaz na more, pa joj svaki odlazak na Jadran predstavlja užitak. Do sada je obišla Zadar, Split, Šibenik, otok Krk… te, naravno, upoznala Hrvatsku u gastro smislu. Ipak, iznenadila nas je odgovorom da najviše voli jesti masnu taranu, skromno jelo od brašna i jaja, koje se i danas pravi u Slavoniji, a koje voli pripremati njezina prijateljica. Ceria priznaje da joj, ipak, nedostaje i hrana iz Ugande, prije svega matoke s grahom.
Riječ je o popularnom jelu istočnoafričke kuhinje koje kombinira dva sastojka: matoke (vrstu banane) i grah. Jelo je izdašno, hranjivo i često se poslužuje kao glavno jelo. Također, od tradicionalnih jela iz Ugande jako voli boo, koje se radi od istoimenog lokalnog zelenog lisnatog povrća te miješa s bamijom i odi umakom (maslacem od kikirikija). No, više od jela iz Ugande, nedostaje joj rodbina i prijateljice. Srećom, komuniciraju svakodnevno putem društvenih mreža i Cheria im svakodnevno priča o životu u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se, barem što se nje tiče, nikada nije osjećala kao stranac.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.
