Primjer prvi: Posljednjeg dana svog života, tog prohladnog jutra potkraj studenog 1999., Zoran Domini otišao je na posao pješice. Bilo je hladno, nije htio paliti automobil. Mahnuo je svojoj djeci i otrčao niz ulicu jer je kasnio na posao u videoteci na Cvjetnom trgu. Dan je trebao biti kao i svaki drugi. No na žalost, pretvorio se u noćnu moru obitelji Domini, koja traje već 13 godina. Jer Zoran im se nikada više nije vratio. Te je noći poginuo na Cvjetnom trgu, nekoliko metara od ulaza u videoteku. Samo jedan trenutak, u kojem je miran obiteljski čovjek, na putu do posla zastao kako bi pogledao susjedni izlog, promijenio je sve. Zoran Domini tog 27. studenog 1999. pao je na Cvjetnom trgu pokošen krhotinama zolje kojom je gađan blindirani džip Vjeke Sliška, čovjeka koji je do tog trenutka preživio nekoliko atentata. Čovjek koji je, među ostalim, devet mjeseci radio kao pirotehničar u Hrvatskoj vojsci, preživio je opasna slavonska minska polja, Domini nije preživio šetnju centrom Zagreba. Njegova smrt bila je prekretnica i zadnji pokušaj jedne vlasti na odlasku da pokaže javnosti kako se teror raznih kriminalnih skupina više neće tolerirati. Jer Domini je bio kolateralna žrtva mafijaških razračunavanja zbog kojih su tih godina po Zagrebu tekli potoci krvi ubijenih pripadnika suprotstavljenih klanova. Posljedica njegove smrti bilo je ekspresno uhićenje tzv. zločinačke organizacije.
Pravomoćno oslobođen
Među inim zločinima koja su im stavljena na teret bilo je i ubojstvo nevinog građanina Zorana Dominija. Nakon trinaest godina i tri sudska postupka, pravo je presudilo, no pravda još uvijek pita: Tko je ubio Zorana Dominija? Jer osoba optužena da je ubila Dominija tri je puta oslobađana krivnje za njegovu smrt. Nije bilo dokaza. Dva je puta ta oslobađajuća presuda ukinuta, no u ljeto 2010. je potvrđena. Čovjek kojeg se teretilo za Dominijevu smrt konačno je mogao odahnuti. Zbog toga nikada više neće na optuženičku klupu. No ako za Dominijevu smrt nije bio kriv on, krivac je netko drugi. Tko, pitanje je na koji odgovor već 13 godina čeka i obitelj Domini i javnost. Primjer drugi: Marijana Jerković imala je samo 24 godine kada joj je život prekinut. Tog je 21. siječnja 2002. došla na posao u agenciju za promet nekretnina M-Kontakt trade u Splitu. Ušla je u ured, a ono što se nakon toga dogodilo nije rasvijetljeno do danas. Zna se samo da ju je ubojica prvo onesvijestio, zatim joj prerezao vrat od uha do uha. Ostavio ju je na podu agencije da leži u lokvi krvi, a njezino je tijelo nađeno tek sutradan. Sve to, ubojici je očito ostavilo dovoljno vremena da za sobom počistiti sve tragove i mirno odšeta. A ako je nešto tragova preostalo, zasigurno je uništeno tijekom samog očevida budući da su se poprištem zločina “prošetali”, kao to obično biva, i oni koji jesu i koji nisu trebali. Zbog tih propusta, počinitelj još nije nađen. Poput ubojice Zorana Dominija, i ubojica Marijane Jerković samo je jedan od 102 sebi sličnih – ljudi koji su s krvlju na rukama, no očito mirne savjesti, svakodnevno šeću među nama, smijući se i svojim žrtvama i policiji. Naime, upravo su te 102 osobe za policiju duhovi, kojima ne mogu ući u trag, jer po policijskim statistikama, od 1996. do 2012. u Hrvatskoj su se dogodila 102 ubojstva u kojima počinitelj nikada nije nađen. A pitanje je i hoće li ikada biti. Ta crna brojka zasigurno je i veća ako im se pridodaju i neriješena ubojstva počinjena između 1990. i 1995. No problem je s tih pet godina, kako kažu u MUP-u, taj što se u tom periodu ne može precizno odrediti što su klasična ubojstva, a što ubojstva koja potpadaju pod ratni zločin. Policijska statistika o neuhvaćenim ubojicama, otkriva i da su najgore godine bile 1996. i 1999. kada je ostalo neriješeno po 11 ubojstva te da trećina od 102 neriješena ubojstva potpada pod sferu organiziranog kriminala. I dok je donekle razumljivo zašto policija teško pronalazi ubojice čije žrtve dolaze iz kriminalnog miljea – riječ je o naručenim likvidacijama, počinitelji su profesionalci koji dolaze i iz drugih zemalja, iza sebe obično ne ostavljaju nikakve tragove, a dok se policija snađe, oni su obično već odavno prešli granicu – teško je razumljivo kako se ne mogu pronaći počinitelji koji ne spadaju u kategoriju profesionalnih ubojica. Je li tome razlog policijska nekompetencija, nestručnost i godinama devastirani kadar, postavljan po političkoj, a ne stručnoj podobnosti, ili nešto drugo, pitanje je koje ostaje bez odgovora.
– Problem jesu neznanje i neiskustvo jer ne može policajac iz Đakova, koji godišnje radi na jednom ili ni na jednom ubojstvu, kada dođe u Zagreb, odjednom postati ekspert. Nema istih djela –čak i ako dva počinitelja počine zločin na isti način, djelo nije isto – kaže Branko Lazarević, nekadašnji šef zagrebačke ekipe za očevide.
Prema Lazareviću, najbitniji je kod svakog ubojstva upravo očevid jer ono što se na njemu nađe i napravi vjerojatno će odrediti i tijek istrage i lov na ubojicu. Ako se tu napravi neka bitna pogreška, teško ćete je kasnije ispraviti.
– Svaki policajac koji dođe na mjesto ubojstva samim dolaskom tamo treba stvoriti nešto što se u kriminalistici zove misaona rekonstrukcija. Na osnovi onog što vidi i zatekne na poprištu stvara sliku i odgovara na bitna pitanja. Poput onih što je počinitelj tražio na mjestu događaja, koje je predmete dirao, je li nešto pomicao, je li nešto uzeo sa sobom... Misaona rekonstrukcija jako je bitna, no na žalost, rijetko je tko spominje – nabraja Lazarević osnove policijskog posla.
Ključan je dobar očevid
Objašnjava da nakon toga dolazi izuzimanje bioloških i inih tragova na osnovi kojih se slažu moguće verzije događaja. Tih verzija uvijek ima više i s vremenom neke od njih opstaju, a neke otpadaju.
– Ako si napravio dobar očevid, možeš puno toga doznati i bit će ti lakše. Za mnoga neriješena ubojstva zapravo su odgovorni izravni policijski rukovoditelji, i to oni visoko rangirani. Jer ako ministar policije i ne mora znati što to primjerice znači barutna tetovaža, to mora znati onaj tko radi očevid i kasnije kriminalističku obradu – objašnjava dalje Lazarević.
A u toj kriminalističkoj obradi upravo najbitnije proizlazi iz očevida. Primjerice, ako je žrtva ubijena i silovana, počinitelja tražiš među seksualnim prijestupnicima. Ako je pri tome i okradena, orijentiraš se na baze podataka o agresivnim razbojnicima...
– Da bi se ubojstvo riješilo, moraš stvoriti sliku o ubojici, a za to moraš imati sposobne ljude. Ni jedna policija na svijetu nije riješila sva ubojstva i neriješenih će ubojstva uvijek biti. No da bi ih riješio, neprestano na njima moraš raditi, tražiti neke nove tragove. Ako puno radiš i puno se trudiš, prije ćeš nešto riješiti – objašnjava Lazarević filozofiju danas na žalost izumrle stare policijske škole.
A da ta njegova filozofija i nije bez osnove, svjedoči primjer iz Velike Britanije. Tamošnja je policija 2011. riješila ubojstvo staro 132 godine. Riječ je o slučaju ubojstva Julie Thomas koju je ubio njezin kućepazitelj, a misterij je razriješen nakon što je tijekom građevinskih radova u dvorištu jedne kuće 2010. nađena njezina lubanja. Nakon osam mjeseci forenzičkih ispitivanja policija je ustanovila da lubanja pripada Julie Thomas, koju je kućepazitelj – udavio. Dobar je to primjer za tzv. odjel za hladne slučajeve osnivanje kojega najavljuje ministar Ranko Ostojić. Ipak se nadamo da hrvatskoj policiji neće trebati 132 godine da otkrije ubojice Zorana Dominija, Marijane Jerković i ostalih žrtava čija smrt još traži zadovoljštinu i pred pravom i pred pravdom.
Ako je proradila pravna poštena Država, tada će svi oni koji su sve zločince po uhićenjima pustili, ili prekfalicirali u manja kaznena djela poradi neubrojivosti trebali odgovarati. Zar je još uvijek tužitelj, sudac nedodirljiv, zajedno sa vještacima-psihijatrima od povjerenja i koristi. Svi oni trebaju jer ne bi se mogla uzeti za pojedina djela zastara, iz fotelja kao pojedini suci zasjesti na optuženičke stolice.Da se prakticirala PRAVDA od 1990. i adekvatno procesuiralo bez stranačkih moći i kazni, sigurno bi danas kriminalci bili oprezniji, kada bi odlučili nekom oduzeti život. Ovako hdz-ovci sa Sanaderom na žalost u koperaciji sa vladajućima imaju još uvijek moć posredništva. Uhićenja, presude idu im u korist.Treba za to ispitati Bajićevu odgovornost. Članci ne lažu.