Leila Topić dio je one ratne generacije u hrvatskoj kulturi i umjetnosti kojoj nikad nije dopušteno da do kraja odraste i da stekne pravo na vlastitu životnu i intelektualnu zrelost. Osim kćeri i pokojeg sina iz boljih zagrebačkih obitelji, onih čije je pravo na akademska i cehovska priznanja, kao i na društvene položaje, nešto što se naprosto nasljeđuje, te ponekog domoljubnog i ratnog zaslužnika ili probitačnog zavičajca, praktički nikome iz Leiline generacije nije priznato stvarno punoljetstvo. A to je onaj trenutak u kojemu mladi pjesnik ili mlada kustosica – tako lijepa a već pametna – stječu pravo da budu kadar u kulturi.
Poraz Leile Topić nije u tome što bi konačno mogla shvatiti da je njezina politička opcija jedno golo i korumpirano ništa, nego je u tome što bi joj, možda, moglo sinuti da je njezin ceh, da su njezini kolege, da su umjetnici za koje je i s kojima je radila, jedno golo i korumpirano ništa
Otvori KEKS Pay
