Prizor je bio baš sladak. Petero dječaka, uzrasta nižih razreda osnovne škole, u dresovima nogometne reprezentacije i s iso- napicima u rukama, stajali su na klupama u mom kvartu i pjevali; najprije red hrvatskih navijačkih pjesama, pa red žestokog srpskog narodnjaka na ekavici. Autoru ovog teksta originalni izvođač cajkaškog melosa nepoznat. Djeca, jasno, danas znaju puno više.
Onda opet uzvici "Mi Hrvati! Mi Hrvati!", a nakon toga opet srpska popevka s istim oduševljenjem i žarom. Pa, pretpostavljate, ide "Neka pati koga smeta..." i iza toga repertoar s ibarske magistrale. I traje to i traje, ne popušta velikih zanos još većih malih Hrvata, a ono što je mene počelo zanimati bilo je hoće li prije iscrpiti domoljubnu zalihu ili turbofolkersku iz komšiluka. Došlo mi je da odem do susjedne trgovine i simpatičnim mi turbo-Hrvatićima donesem sokove, ali se preplaših što će reći njihovi roditelji, budući da te danas dodir u prolazu kroz gužvu na ulici može pretvoriti u serijskog silovatelja. Tako da sam se udaljio ostavljajući dečke u nacional-delijskom fade-outu, sa željom da širinu svoje glazbene neisključivosti granaju i izvan zona kiča. A kič je u našoj državi i našem društvu prevladavajući i općeprihvaćen oblik iskazivanja istovremenog nacionalne pripadnosti i anacionalne stigmatizacije. Spomenuti dečki euforizirali su u vrijeme igranja ove nacional-lige koju smo, dok smo gubili, proglašavali nepotrebnim i bedastim natjecanjem, a kada smo je imali šansu osvojiti, e tada nam je odjednom postalo najvažnije natjecanje na svijetu svih vremena.
Svoje razloge za veselje sveli smo na gangu i budnicu iz Šumadije. Tako zvuče hrvatski nacionalisti
Otvori KEKS Pay
