Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kakvi nam zastupnici trebaju u budućem sazivu Sabora koji iz ciklusa u ciklus gubi na ugledu

Dosadašnje izdanje Sabora moglo bi se pamtiti najviše po prebjezima koji su kompromitirali samu ideju predstavničke demokracije, a ne samo sebe; u ozbiljnoj politici oni ne bi imali što tražiti
28. lipnja 2020. u 23:03 18 komentara 2692 prikaza
Zastupnici se vratili u zgradu Hrvatskog sabora gdje nastavljaju sa zasjedanjem
Foto: Robert Anic/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Na račun saborskih zastupnika postoji nekoliko stereotipa koji ih ne uzdižu na ljestvici društvenih zanimanja a nemaju puno izgleda da se promijene ni u sljedećim izborima, sudeći po tome kako se šlampavo pripremaju. Uvriježeno je, najprije, mišljenje da se njihov rad ne uklapa u bolje tržišne kriterije odnosa kvalitete i cijene: da je prosječni zastupnik preplaćen za loše usluge koje pruža narodu koji predstavlja. Ne bi bilo neopravdano da ih država, odnosno građani, i skuplje plaćaju, kad bi od njihova rada bilo više koristi. Dok zemlja gubi svoj rang u Europi, ni zastupnici ne mogu biti neodgovorni za takvo kontinuirano zaostajanje. Puk je očekivao više, pa je u većini ili rezigniran ili razočaran; kad u društvu vlada depresija, sva istraživanja o tome govore, onda pogođeni ne biraju na koga će istresti svoje nezadovoljstvo. Zastupnici su im prvi na udaru: svakodnevno ih gledaju kako mlate praznu slamu, ako nisu na odmoru.

Otvorena biračka mjesta Izbori u vrijeme koronavirusa Stožer i DIP odredili pravila: Doznajemo kako će glasati građani u samoizolaciji

Postoji i drugo loše mišljenje o zastupnicima – da ne predstavljaju najbolje što narod ima. Za tu negativnu selekciju, (u)koliko je ona stvarno virus svih političkih pandemija u demokraciji, odgovornost može biti u najmanju ruku podijeljena između onih koje se bira i onih koji biraju. Nitko nije sam sebe postavio u Sabor, iako bi se i u demokratskim državama našlo kaligula koji bi tamo postavili svoje konje. Uostalom, današnje političke stranke počivaju na principu elitnih ergela; u njima se odgajaju „grla“ koja će preskakati prepone preko kojih se ulazi u vlast. A kod stranačkih kadrova obično se stavljaju zaštitne naočale, da ne vide ništa oko sebe, osim sveprisutnih neprijatelja. Zemlja je još uvijek premrežena kojekakvim neprijateljima koji joj rade o glavi; to su, što bi Stanko Lasić rekao, svi oni koji drukčije misle. U modernim se „demokraturama“ poslušnost više plaća nego što se neposlušnost kažnjava; ljudi mogu birati što im se isplati. Ima još jedan ubitačni stereotip o zastupnicima koji je, vjerojatno, otjerao Marka Vučetića iz sabornice: da se tamo više govori nego što se misli! Neka se nitko ne vrijeđa: porazno je što je zastupnik intelektualne Hrvatske odustao od Sabora, ili u uvjerenju da tamo nema kome govoriti, ni s kime razgovarati, ili bez uvjerenja da je kolektiv u demokraciji po definiciji važniji od pojedinca. I to je jedan oblik rezignacije koji u Sabor može opet privlačiti sallierije, a ne mozarte. Ne treba s takvom usporedbom preuveličavati važnost parlamenata; ni u najparlamentarnijim državama oni ne okupljaju elitu, i tamo je odnos ponude i potražnje nepovoljan da na liste ne idu najdarovitiji, nego najambiciozniji, kako je manjak kvalitete u politici teorijski objasnio Peter Sloterdijk.

Ekipa koja puca

Kod nas su se ambicije proširile i na glazbenu estradu; ako se birači budu ravnali prema prosječnom sluhu, mogao bi se u budućem Saboru osnovati pjevački zbor. Tad bi se u sabornici još više tamburalo. Ne može se odnos ponude i potražnje bitnije popraviti sve dok dva-tri čovjeka s čela političkih stranaka odlučuju koga će narod izabrati: birači samo potvrđuju njihov izbor, čak i kad uživaju privilegiju da mogu s lista izdvojiti najboljega pojedinca. Ruku na srce, preferencijalno glasanje nije ništa više od surogata u izbornome sustavu u kojem su stranke važnije od birača. Od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, ne isključujući ni dvije nehadezeovske vlade, Hrvatska tvrdoglavo forsira sistem koji mnoge kvalitetne ljude odbija od Sabora. Razmjerni sustav štiti državu od političke nestabilnosti, ali joj ne osigurava visoku razinu kadrova u politici; kad bi Hrvatska bila podijeljena na 151 izbornu jedinicu, ili i manje, da država bude jeftinija poreznim obveznicima, kad bi se Sabor, barem jednim dijelom, birao po većinskom ključu, mogli bi se lakše do zatvorenog Markova trga probiti kompetentni ljudi izvan stranaka. Sabor bi s njima dobio na kvaliteti; možda bi država izgubila na stabilnosti, a političke stranke izgubile veći dio monopola s kojim su u ime stabilnosti vlasti mogle trgovati sa „žetončićima“, kojih se ne mogu osloboditi odbacujući njihova vlasnika. Ako se politička aritmetika ne sruši na biralištu, onda su Andrej Plenković i Davor Bernardić već izabrali dvije trećine budućeg Sabora.

VIDEO Plenković: Neće nitko treći doći u poziciju da postane premijer. Odbacujem ove ucjenjivačke komentare s kojima izlaze Most, Škoro

Milorad Pupovac 'Pupi je kriv za sve' Novi spot SDSS-a: Notorni Pupovac šalje Hrvate na cajke u Srbiju...

Neizvjesnost se svodi na to koja će stran(k)a pobijediti, a ne koji će građanin u Saboru zastupati druge građane. Prava vlast nije ni u Saboru ni na drugoj strani Markova trga; prava je vlast ili na Trgu žrtava fašizma ili na Iblerovu trgu, koji je za neznatnih stotinjak metara bliži centrima državne vlasti. Moguće je da se Miroslav Škoro umiješa u raspodjelu vlasti, ako se ne zagubi u objašnjavanju vlastitih navoda. Na vlastitoj koži popularni pjevač doživljava koliko je teže biti na čelu ekipe koja „puca“ na Sabor, nego zastupati sebe samoga, dok je pretendirao na položaj na Pantovčaku. Možda će se to vidjeti i na konačnom rezultatu. Ne umiješa li korona prste pa ne spriječi, ili ograniči, slobodne izbore, puno je različitih kombinacija na stolu da bi itko mogao biti unaprijed siguran u svoj rezultat; sve što bi tehnički (tj. epidemiološki) ugrozilo regularnost izbora, bio bi strašni politički sud za vlast koja je odlučila raspustiti Sabor prije nego što je morala, a da nije dovršila ni sve domaće zadaće, niti se zaokupila pitanjem koje bi, na žalost, moglo doći na dnevni red: kako bi s novom krizom na vratu funkcionirala zemlja bez parlamenta, i s tolikim nepovjerenjem između predsjednika, koji traži svoj prostor djelovanja, i premijera, koji okupira cijeli prostor? Iz ciklusa u ciklus, Sabor je spuštao sebi kreditni rejting u javnosti pod sve zapaženijim dojmom nesamostalnosti zastupnika, zbog pada njihove (prosječne) kompetentnosti i zbog nedostatka političkoga morala koji bi ih trebao vezati u stožernu instituciju hrvatske države. U Saboru se ne odlučuje, u Saboru se glasa; čak se i ne raspravlja, nego se ukrštaju interesi političkih stranaka.

Miroslav Škoro, Andrej Plenković, Davor Bernardić Istraživanje HRejting U I. izbornoj jedinici pobjeđuje Restart koalicija, HDZ zaostaje s jednim mandatom

Zastupnici manje djeluju kao predstavnici birača – ne bi se toliko seljakali da drže do njih – a više kao delegati, ili „žetoni“ svojih političkih središnjica. Nigdje parlament nije samo debatni klub, ali se u svakom dobrom parlamentu ističu zastupnici koji znadu debatirati; ni jedan parlament nije samo stroj za glasanje, ali nije ni glasačka mašinerija koja nekritičkim dizanjem ruku opravdava svoj lukrativni i prestižni društveni položaj. U Bijelu se kuću do Donalda Trumpa nije ulazilo a da novi stanar nije prije toga bio senator ili kongresnik, ili barem, kao Ronald Reagan, uspješni guverner neke od američkih država. Izabrani zastupnici imaju demokratski legitimitet čak u kad toga nisu svjesni. Dosadašnje izdanje Sabora moglo bi se pamtiti najviše po prebjezima koji su kompromitirali samu ideju predstavničke demokracije, a ne samo sebe; u ozbiljnoj politici oni ne bi imali što tražiti. Politički, prevarili su birače; moralno, izdali su sebe; pravno su možda u pravu, samo zato što izborni sustav opravdava takvu zbrku i povećava zaraznu zbirku bezvrijednih „žetončića“. Dok se ne promijeni labavi pravni okvir i ne moralizira politika, ne može se isključiti da se neće pojaviti neki novi „trgovac političkim robljem“, koji će zarađivati na „preprodaji ljudskoga mesa“, kako bi lucidni Veselko Tenžera vjerojatno nazvao sadašnju veletrgovinu u visokoj politici. Prerano raspuštanje Sabora moglo bi se izokrenuti u fatalnu pogrešku, ako se (ne)prilike pogoršaju da postanu potrebne nove jake mjere za borbu protiv novog izdanja pandemije. Nacionalni stožer nema nikakve ustavne ovlasti niti uživa povjerenje s početka krize: njegovi čelni ljudi postali su agitatori vladajuće stranke. Može li takvo povjerenstvo upravljati krizom kao u vrijeme kad je djelovalo briljantno kao stručno tijelo pod kontrolom Sabora? Tko će ga kontrolirati, nastane li potreba za njegovim ponovnim aktiviranjem?

VIDEO Nino Raspudić: Ne možete na štandu pokazivati Deura, a sutra na vlast instalirati Pupovca

Zoran Milanović je krenuo na put oko obližnjeg svijeta u nekoliko dana, a Plenković je sve svoje snage upregnuo u to da dokaže narodu da u zemlji teku med i mlijeko, a da je narod slijep ako to ne vidi. Premijer je isprva dočekan sa simpatijama koje nisu bile ograničene na HDZ; gubio je s vremenom povjerenje i u dijelu HDZ-a, a osobito izvan njega, pa i zato, ili najviše zato, što nije bio u stanju priznati neuspjeh ni u izgubljenim situacijama. Ne mogu se njegovoj Vladi, i pripadajućem ministru pogotovo, osporiti zasluge na saniranju državnih financija, sa svim što je s time povezano; dužna je ostala na planu reformi. Ni Sabor nije pokazivao dovoljno reformske energije da bi se moglo očekivati da će 5. srpnja reformator do reformatora isplivati na površinu. Budu li izbori krnji, još je teže očekivati promjene u reformskoj i socijalnoj svijesti budućih zastupnika. Tko će sve na biralištu dobiti ulaznicu za Sabor, to mogu odlučivati i okolnosti, ne samo birači, koji i nisu uvijek izbirljivi, ni njihovi kandidati, skupljeni nekad zbrda-zdola.

Zagreb: Most nezavisnih lista predstavio liste za I. izbornu jedinicu i program za Zagreb Kako će se provoditi izbori? Raspudić: Mislim da je Plenkoviću bahatost pomutila rasuđivanje

Zagonetka biranja

Uzme li se teološki da i u izbornoj demokraciji postoje neke tajne veze, ni dobro informirani centri ne mogu, kako bi htjeli, nacrtati fotorobot buduće vlasti; svaka grupa, politička, interesna ili svjetonazorska, ima svoje zakonite favorite: zato se izbori i održavaju da favoriti uvijek ne pobijede, da ne pobijede bez igre ili da ne završe igru prije kraja. Ne moraju se kandidati oznojiti na biralištu, kad se kasnije ne znoje u Saboru od „ispravljanja krivih navoda“ ili od proceduralnih nadmudrivanja, s kojima se zemlja neće pokrenuti ni za milimetar naprijed. Neka se svatko zamisli koliko je pridonio tome što se „najviše predstavničko tijelo“ pretvorilo u amaterski teatar, u kojem je na repertoaru uvijek isti komad! Takva bi se slika mogla provjeravati po tome koliko će birača trznuti na nove ješke, ako se od njih ovaj put bude tražilo da se naoružaju lukom i strijelom da se mogu obraniti od nevidljivih neprijatelja koji bi se mogli uvući na birališta. Ako bi u normalnim prilikama izišlo manje od polovice birača, bio bi to poraz i za one koji će pobijediti. Uz koronu, svaka će pobjeda biti još relativnija. Ni takvo saznanje ne daje za pravo nikome da odvraća birače od birališta; može se pogriješiti i da se ostane doma. U demokraciji je to najlošiji izbor, čak i ako se nema bogzna što birati.

U krizi ne postoji „pravo na ravnodušnost“. Profil budućeg zastupnika neće biti nikome važan sve dok ga ne nacrtaju birači koji ne bi smjeli (iz)gubiti nadu da mogu dizajnirati hrvatsku budućnost pa da opet apstiniraju, ili se prepustiti strahu da na biralištu mogu više izgubiti nego dobiti, pa da ne dolaze ni sa zaštitnom maskom, ni u rukavicama. Koga birati, to je zagonetka svih izbora. Idealni bi se zastupnik mogao sastaviti prema osobinama koje su dominirale, što pozitivno, što manje pozitivno, a što negativno, kod istaknutijih pojedinaca u dosadašnjem radu Sabora: trebao bi biti učen kao Marko Vučetić, da s njim ne može svatko ulaziti u polemiku o „krivim navodima“; manje borben nego Miro Bulj, da svaki poklopac ne zatvara njegov lonac; lakši od Ivana Pernara, da ne gnjavi saborsku stražu; inventivniji od Gordana Marasa, da se ne zna unaprijed s kojim će performansom napasti protivnike; bolji govornik od akademika Reinera, da mu ne trebaju šalabahteri kod jednostavnih lekcija; pouzdaniji od Milanke Opačić, da ne gazi po vlastitoj biografiji; dobar logičar kao Zlatko Hasanbegović, da može uvjeravati i u krive stvari; vrstan znalac jezika kao Milorad Pupovac, da ne pravi gramatičke pogreške u Saboru… Može se činiti da i u visokoj politici dolazi vrijeme kad će i „posljednja kuharica“ moći biti za upravljačem države. No, „greške masa“ već su registrirane na najvažnijim punktovima u svijetu, s izgledima da se ponove, nastave li novac i glupost vladati svijetom.

Sučeljavanje Sučeljavanje kandidata u 3. izbornoj jedinici Zaiskrilo zbog novca od EU. Horvat dobacio: Ovakvom reotrikom Čačić može na placu

Dobro je što politika nije više rezervat za političare; nema dokaza da konkurencija i na tome planu daje kvalitetu. S druge pak strane, mora se paziti da se strogim kriterijima ne isprazni sabornica, ako bi se u nju ulazilo na osnovi prestižnih diploma, poslovnih uspjeha ili drugih nepolitičkih kriterija. Iako spada u stare zanate, politika nije napustila sve tradicionalne makijavelističke obrasce na kojima su se u teškim vremenima afirmirali mnogi državnici i političari i iz redova humanista. Današnji život sa zastupnicima znade djelovati isprazno, ili nepotrebno čak; čemu jalova, najčešće neduhovita nadmudrivanja oko toga koliko anđela stane na ušicu igle: ali, netko mora dizati ruku da državna vlast ima sva tri stupa, pa makar djelovali neusklađeno, kao da ne drže istu državu. Netko mora donositi zakone, čak i kad ih poštuje sve manje ljudi. U nas je poremećena statika države: izvršna vlast se ponaša nadmoćno i u Saboru, više zastupnici drhte pred ministrima, nego se ministri plaše zastupnika. Suprotno slovu i duhu Ustava, više Sabor ovisi o Vladi nego što Vlada ovisi o Saboru. Mogu li se ozbiljnije promjene očekivati od izbora kad se u kampanji otvara pitanje za milijunsku štetu: kako upropastiti život silovanoj ženi, i kad mu se pridaju dimenzije koje su moderne demokratske države na vrijeme apsolvirale. U ovoj prijestupnoj godini Hrvatsku je pogodilo previše nesreća na koje nije mogla utjecati, da bi sama sebi stvarala nevolje oko nekih društvenih kanona i svjetonazorskih stavova koje je svijet razvijeniji od naše zemlje već odavno raščistio u korist načela slobode i prava pojedinca. Ako život počinje začećem, što je već u domeni koja može spajati i razdvajati teologiju i znanost, dijete je plod ljubavi; u silovanju nema ništa od ljubavi.

Ukopani u rovove

O tome bi, kad bi ih društvo oslobodilo kompleksa krivnje koje ih veže bez ikakve njihove krivnje, najbolje mogle govoriti silovane žene. Služi li ikome da oko toga osjetljivog i emotivnog osobnog pitanja gradi ikakvu političku kampanju? Da se svih pet, ili deset prstiju, da ih bude više, digne protiv neosjetljivosti na tu vrstu zločina, bilo u ratu, bilo u miru, ne bi bilo razmjerno boli silovane žene. Tko bi jednom ograničavao slobodu, ne bi znao stati, kad bi dolazio u priliku. Sabor bi trebalo birati na drugom kriteriju: kako budući zastupnici vide budućnost Hrvatske? Nema dovoljno znakova o promjeni političkoga smjera, iako glasači – sudi li se prema meritornim anketama – ne ocjenjuju pozitivnim dosadašnji smjer državne politike. Previše je politika ukopana u stranačke rovove, da bi iz njih uopće vidjela što Hrvatskoj treba, da krene prema visokom mjestu u Europi. Ako se svi u Europi razvijaju brže od Hrvatske, problem nije u drugima, problem može biti u Hrvatima, što ne mogu promijeniti razvojnu paradigmu države i paradigmu društva. Ne da svi isto misle, nego da rade na istome projektu izgradnje moderne i uspješne Hrvatske. Svi su izbori i dosad bili presudni; malo ih je opravdalo takvu reklamu. Život će i nakon 5. srpnja ići dalje, kako god narod presudio; možda se i pojave neka nova lica; hoće li se, napokon, početi mijenjati lice zemlje nabolje?

VARANJE GRAĐANA
Pozivaju građane na oprez: Ako primijetite da vam dolaze ovakvi ugovori, javite se policiji
Ikigai – razlog ili svrha, motiv zbog kojeg postojimo, a kojeg osjećaju milijuni Japanaca
ŽIVOTNI BALANS
Ikigai – japanska drevna tajna za dug i sretan život bez stresa koji bi svi trebali prakticirati
  • Zeko_zna:

    Bit će ko bude, a ne ko treba. Ovi što govore o mladima i školovanima, pa gdje su? Mlade zanima politika ko lanjski snijeg. Nije bitno da samo retorički bude navudren, a da ne kaže ništa. Nama trebaju dosljedni, a ... prikaži još! ne poltroni.Ne može se jedan čovjek u sve razumjeti, pa tako ni političar Političari daju okvir, a struka djeluje.

  • crocro:

    Svakom zastupniku bih dopustio da za 4 godine mandata ima pravo izostati sa sjednica najviše 2 puta neopravdano. Treći neopravdani izostanak povlači mjeru prestanka dužnosti saborskog zastupnika i otpravljanje doma na kopanje kukuruza ili nešto drugo korisno, a na njegovoi ... prikaži još! mjesto saborskog zastupnika poziva se onaj koji je bio slijedeći po broju glasova u njegovoj izbornoj jedinici bez obzira iz koje je stranke. Da li su izostanci saborskog zastupnika opravdani ili neopravdani, ne bi imali pravo odlučivati nitko iz Sabora već neovisno povjerenstvo koje bi trebalo definirati. Tada bi saboska dvorana bila dupkom puna, toliko bi se naguravali unutra da bi zapinjali na vratima sabortnice i borili bi se tko će prvi ući u sabornicu i tko će zadnji izaći. A ovako, nemaju interesa jer je saborska plaća zagarantirana 4 godine.

  • NAĐI-zaZAGREBbezkumova:

    Trebaju nam žetončići koji će se prodati za sendvič.