Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Javnost je obmanuta haaškim tužbama

02. ožujka 2007. u 15:01 130 prikaza
bih-javnost-txt.jpg
Foto: import

Nakon što je konačno izrečena presuda Međunarodnoga suda u Haagu, svjedoci smo brojnih negativnih komentara na nju u javnosti. Javnost u tome sudu, kao i u Kaznenom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, gleda gotovo jedino tijela progona i kažnjavanja. Nasuprot tome, svaki je sud dužan izricati pravdu na temelju prava i nepristrano utvrđenih činjenica. Ako u toj sudačkoj funkciji ponekad promaši, izlaže se kritikama međunarodne znanstvene javnosti.
U ovom posebnom slučaju kritičari te presude miješaju kaznenu odgovornost pojedinaca s odgovornošću država koja nije kaznene naravi. Neprimjereno je Međunarodni sud u Haagu miješati s Vojnim tribunalom u Nürnbergu. Pravila jedne i druge vrste odgovornosti bitno su različita. Ipak je ovo bio prvi slučaj da su taj sud i kazneni tribunali za bivšu Jugoslaviju i Ruandu primjenjivali ista materijalna pravila kodificirana u Konvenciji o genocidu iz 1948.
Nijedna se suverena država ne može podvrgnuti sudbenosti Međunarodnoga suda ili arbitraže bez svoga pristanka. To, međutim, ne vrijedi za kaznenu odgovornost pojedinaca koja je bila nametana nekim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a.
Konvencija o genocidu iz 1948. stekla je velik broj stranaka među kojima su sve države sljednice bivše SFRJ. U članku IX. ona predviđa ovlasti Međunarodnoga suda glede sporova između njezinih stranaka o tumačenju, primjeni i provedbi te konvencije, "uključujući sporove o odgovornosti neke države" za genocid i za druga djela navedena u njezinu članku III.
Presuda iz 1996., kojom je Međunarodni sud ustanovio svoju ovlast u sporu između Bosne i Hercegovine i SRJ (danas Srbije), potvrdila je tu njegovu ovlast samo za zločin iz te konvencije, ali ne i za kršenje drugih obveza prema međunarodnom pravu, napose ne glede kršenja ljudskih prava u oružanim sukobima.

Svjesno i uporno
Ali javnost u Bosni i Hercegovini, a potom i u Hrvatskoj nakon što je i ona podnijela tužbu protiv SRJ, bila je svjesno i uporno obmanjivana. Govorilo se da će očekivane presude osuditi Srbiju za agresiju i za sve druge međunarodne zločine te napose za etničko čišćenje. Očekivalo se da će Sud dosuditi odštetu u milijardama dolara koju će Srbija morati isplatiti svim žrtvama agresije. Za to zaista nije bilo nikakve osnove u pravu. Oni koji su davali takve izjave kao da nisu pročitali presudu iz 1996. ili su svjesno lagali.
Sama Konvencija propisuje veoma restriktivne uvjete za dokazivanje genocida. Njega je teže dokazati nego odgovornost za bilo koji drugi međunarodni zločin. Ubojstva i druga zabranjena djela moraju biti počinjena "u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina" ("dolus specialis"). Ako tužitelj u postupku ne uspije dokazati tu namjeru, riječ je o zločinu protiv čovječnosti ili o ratnom zločinu za koje taj sud nije ovlašten. Kada je riječ o kaznenoj odgovornosti pojedinca, za sve te zločine ovlašten je Haaški sud, ali on nema mogućnost dosuditi odgovarajuću odštetu žrtvama zločina.
Sud je utvrdio da se zločin koji ima obilježja genocida dogodio samo u srpnju 1995. u Srebrenici i nigdje drugdje, ni u Bosni i Hercegovini ni na području SRJ. U presudi od 171 stranice on je opširno opisivao okrutnosti u brojnim zatočeničkim logorima i na glavnim područjima Bosne, ali je ustanovio da ni za jedan od svih tih zločina nije ovlašten. Može se podrazumijevati da bi pred tim sudom bilo nemoguće dokazati genocid i na području Hrvatske.
Sud se pouzdao u nalaze Kaznenoga tribunala iz presuda protiv Krstića i Blagojevića koji su bili osuđeni za genocid u Srebrenici. Tamo je ustanovljeno da se genocidna namjera da se pobiju svi muslimanski muškarci sposobni za vojsku pojavila tek nakon pada te enklave, 12. ili 13. srpnja 1995., te da je do toga datuma nije bilo.

Herceg Bosna i HVO
Sud je nadalje utvrdio da ta odluka nije bila priopćena vlastima u Beogradu. Isto tako, on smatra da Vojska Republike Srpske i njezin vrh s generalom Mladićem nisu bili tijela SRJ. To bi se dalo kritizirati, ali se isto pitanje postavlja glede Herceg Bosne i HVO-a u odnosu na Republiku Hrvatsku, uz znatnu razliku što na području pod njihovom kontrolom nije počinjen genocid.
Unatoč tome, neki se nalazi iz te presude mogu s razlogom kritizirati. Umjesto pozitivnih tvrdnja da Srbija nije počinila genocid preko svojih tijela i osoba, da nije sudjelovala u uroti, poticanju na genocid te da nije bila sudionik zločina, bilo bi bliže istini da je u dispozitivu presude samo navedeno da se iz raspoloživih dokaza ne može zaključiti njezina odgovornost za ta djela. Na to, uostalom, upozoravaju i brojni navodi u presudi.
Srbija je jedino osuđena zbog kršenja svoje obveze da spriječi genocid u Srebrenici, zato što nije izručila Ratka Mladića Haaškom tribunalu i zato što nije poštovala privremene mjere koje joj je Sud naložio još 1993. godine.
U općemu međunarodnom pravu ne postoji oštra razlika između odgovornosti države za njezino činjenje i propuštanje (nečinjenje). Stoga nam se čini da se politika u tu presudu umiješala kad je Sud odlučio da novčana kompenzacija Srbije žrtvama zbog toga jer nije spriječila genocid ne bi bila primjerena. Umjesto toga, on se opredijelio za puku zadovoljštinu žrtvama koju je u toj presudi sam izrekao.
Na kraju, taj strašan zločin u Srebrenici ponovno je potvrđen, ali su u toj presudi zabilježeni brojni drugi zločini koje su počinila tijela Republike Srpske i njezina vojska. I zaista, današnje čelništvo Republike Srpske nema razloga za to da tu presudu prihvati kao svoju političku pobjedu. Ako je Sud i utvrdio da Republika Srpska nije bila priznati subjekt međunarodnoga prava, nego je vršila de facto kontrolu nad znatnim teritorijem, ta je vlast de facto odgovorna za sve te zločine, uključujući i onaj u Srebrenici.

PBZ CROATIA OSIGURANJE obvezni mirovinski fondovi
Otkrivamo
Istražili smo: Znate li kako ostvariti svoje pravo na mirovinu
Argeta
STROGO ČUVANO
Otkrijte tajnu tako dobrog posebnog okusa