Dariush Mehrjui možda je najbitniji iranski filmski redatelj. Već svojim drugim filmom "Gaav" ("Krava") koji je iz Irana 1971. prošvercan na venecijanski festival i tamo čak i bez titlova oduševio publiku, praktički je spasio iransku kinematografiju; ajatolah Homeini je, nakon dolaska na vlast, htio filmove zabraniti kao nešto nedolično, ali se nakon gledanja "Krave" predomislio i shvatio da je filmska umjetnost vrijedna očuvanja.
Mehrjui je često ekranizirao djela zapadne književnosti; 1993. je Ibsenovu "Lutkinu kuću" prebacio u Iran u filmu "Sara". Dvije godine nakon toga, prihvatio se Salingerove knjige "Franny i Zooey". (U Mehrjuijevu filmu "Hamoon" iz 1990. glavni lik tu knjigu pošalje svojoj ljubavi.) Salingeru, koji je odbijao sve hollywoodske ponude za ekraniziranje svojih djela, iranski redatelj poslao je e-mail u kojem je zatražio dopuštenje, a na njega nije dobio odgovor; službena dozvola mu nije trebala jer Iran nije potpisao nikakav ugovor o autorskim pravima sa SAD-om.
U filmu "Pari" Franny, američka studentica književnosti na Princetonu pedesetih, postala je Pari, iranska studentica književnosti na teheranskom sveučilištu devedesetih (njezin brat Zooey je Dadashi), knjiga ruskog mistika postala je stari sufijski tekst, ali većina radnje ostala je ista. Evo kako izgleda ekranizacija scene kad ona ide na ručak sa svojim dečkom:
A kad je već zašao u ekraniziranje Salingerove obitelji Glass, Mehrjui nije zaobišao ni događaje iz drugih knjiga ključne za obiteljsku povijest: evo kako u flashbacku izgleda kraj Seymourova života, opisan u pripovijetki "Savršen dan za banana-ribe" (iranski Seymour zove se Assad i nije se upucao nego spalio):
Jedina Salingerova reakcija na Mehrjuijevo djelo bila je da uz pomoć svojih odvjetnika zabrani prikazivanje tog filma 1998. u New Yorku u sklopu retrospektive suvremenog iranskog filma. Tko zna, možda se nakon njegove smrti i taj film, koji je po svemu viđenom ne samo vjeran i slovu i duhu Salingerove proze, nego i iznimno dobar, nekako "provuče" do gledatelja izvan Irana.
Salinger je za života imao svoje razloge, sasvim razumljive i valjane, da odbija sve ponude za ekranizaciju svojih djela, ali slijepo se držati onog što je on odredio i nakon njegove smrti, značilo bi ne tog sjajnog pisca poštovati, nego ga pretvarati u nekakvu svetu kravu. A možemo misliti što bi i on sam mislio o takvom tretmanu.
