Napraviti javno dostupnim u realnom vremenu podatke o plaćanjima svih obveznika postupka javne nabave, daljnje jačanje kontrole javne nabave – to je doslovni citat iz famoznog Plana 21, predizbornog programa Kukuriku koalicije. Riječ je o jednoj od obećanih mjera u poglavlju 18, pomalo pompozno nazvanom “Društvo bez korupcije”. Danas, dvije godine nakon donošenja Plana 21, podaci o plaćanjima javnih institucija i poduzeća nisu dostupni ništa više nego što su bili prije dolaska Kukuriku koalicije na vlast, a kako se provodi jačanje kontrole javne nabave, vrlo plastično je pokazala Vlada donoseći odluku da se vrijednost transakcija koje zahtijevaju provođenje postupka javne nabave poveća sa 70 na 200, odnosno 500 tisuća kuna. Ukratko, kupovinu bilo koje robe ili usluge vrijednosti 199.999,99 kuna ili radova u vrijednosti od 499.999,99 kuna čelnici hrvatskih javnih poduzeća, institucija ili državnih tijela moći će provesti direktnom pogodbom, bez objave javnog natječaja, obveze izvještavanja javnosti ili mogućnosti neovisne revizije predmeta – opcija koje iz Zakona javnoj nabavi proizlaze. A što to zapravo znači, može se iščitati iz prošlogodišnjeg statističkog izvještaja o provedbi javne nabave u Hrvatskoj.
Prema tim podacima, od ukupno 33,2 milijarde kuna potrošenih u takvim poslovima, otprilike 13,5 milijardi otpada na tzv. nabavu male procijenjene vrijednosti – poslove u rangu od 70 do 300 tisuća kuna vrijednosti. Pretpostavimo li da je otprilike polovica tih ugovora bila rangu između 70 i 200 tisuća kuna – dakle onoj vrijednosti za koju više neće biti potrebno provoditi postupak javne nabave – može se izračunati kako su najnovijom odlukom Vlade iz okvira zakonske kontrole izvučene transakcije vrijedne između 6,5 i 7,5 milijardi kuna. Slučajno ili ne, ova odluka donesena je upravo u trenutku kad se bliži sudski pravorijek vjerojatno najpoznatijeg slučaja financijske zloporabe u sustavu nabave domaćih javnih tijela – poznatijeg kao afera Fimi media. Valja se stoga zapitati što se to u praksi raspolaganja javnim novcem tijekom proteklih nekoliko godina promijenilo da bi se pravo diskrecijske potrošnje javnih dužnosnika i činovnika povećalo za daljnjih milijardu eura. U formalnom pogledu promijenilo se nije ništa, pa je zasad HŽ Infrastruktura i dalje jedino domaće javno poduzeće koje ažurno objavljuje cjelokupnu dokumentaciju vezanu za javnu nabavu, uključujući sve pristigle ponude na natječajima. A i ta praksa u tom poduzeću uvedena je još za HDZ-ove vlade. U mentalitetskom smislu također nikakve promjene nisu zabilježene, barem ako je suditi po učestalim aferama s nabavom novih luksuznih automobila za potrebe raznih tijela nacionalne i lokalne vlasti.
Dakako, zagovarati ideju da se visoki dužnosnici ili šefovi velikih javnih poduzeća voze u automobilima srednje klase bila bi teška demagogija, no činjenica da mnogi među njima odabir baš specifične marke, tipa i modela automobila smatraju svojim neotuđivim pravom, u najmanju je ruku besprizorna bahatost. Pa ipak, uz nova pravila javne nabave, mnogi će te svoje želje moći realizirati direktnim pogodbama, bez ikakve kontrole javnosti. Simptomatično, ovu Vladinu odluku gotovo bezrezervno podržali su oni koji su proteklih mjeseci bili najkritičniji prema Vladinim politikama – domaći poslodavci. Jasno je i zašto. Poslovanje s državom istočni je grijeh hrvatskog poduzetništva, a snagu da se usprotive nepravilnostima u tom sustavu nemaju čak ni oni koji trenutačno zbog njega trpe štetu – licemjerno računajući da bi ipak u budućnosti od tih istih nepravilnosti mogli imati i koristi. Je li u tom kontekstu realno očekivati da će Vladina mjera uroditi transprentnijim kvalitetnijim trošenjem državnog novca? U biti riječ je insuficijenciji Vlade da obavlja svoju osnovnu dužnost – vlada.
Nesposobna da efikasno provodi zakone, sustavno smanjuje njihov doseg pravdajući to kao nužni preduvjet gospodarskog rasta. Smanjenje opsega javne nabave možda će uistinu kratkoročno izazvati pozitivan ekonomski impuls, no nejasno je po čemu će se takav rast razlikovati od onoga kakav je Hrvatska bilježila u doba Sanaderovih “farbanja tunela”. Što se onda uopće promijenilo? Psi laju, a limuzine prolaze.
Jaca je za ove trenutne plafon poštenja i transparentnosti:uvela je javne natječaje za funkcije a direktnom pogodbom išlo se za poslove do 70.000,00 kn.. milijarda eura vrijednosti javnih nabava izravnom pogodbom- ma to je prava sitnica za ovako bogatu ekonomijuju i nekorumpiranu zemlju..tko uopće može posumnjati u poštenje trenutnih