Srce se tih sati borilo hrabro, baš kao što se godinama na ratištu hrabro borio i on. A onda je, na bolničkom stolu, prestalo kucati. Ivan Obrljan, 36-godišnjak iz čazmanskog bataljuna 2. bojne 105. bjelovarske brigade, izdahnuo je. Bio je 2. svibnja 1995. godine kada je u bolnici u Bjelovaru zauvijek sklopio oči:
– Stigli smo u Kričke pa se zatim popeli na brdo u Rađenovcima gdje su bili specijalci iz Alfi, Zagreba i Bjelovara. Ujutro se išlo dalje, u Rađenovac. Krenuli smo u brdo, a Ivan me zazvao: "Kumić, kumić, odi, idemo mi". Čučao je s puškom u ruci i odjednom vrisnuo. Ranili su ga u trbuh. Na njega su pucali iz UNPROFOR-ova kampa u kojem su bili Nepalci. Pero Radanac potrčao je prema Ivanu. Nije bilo izlazne rane, metak je ostao u tijelu – kaže Ivica Bok iz Ivanske, Obrljanov suborac i kum.
Organizirao je Bok akciju izvlačenja, nosili su Obrljana, "muža od 120 kila", na rukama do sela gdje su napravili nosila od šatorskog krila i premjestili ga u njega. A Ivan Obrljan samo je ponavljao:
"Kumić, zima mi je. Pio bih vode."
Improvizirana nosila
Tješio ga je Bok kako je znao, močio mu putem usta, dok ga nisu donijeli do liječnika. Organiziran je odmah njegov hitan prijam u bolnici. Ali uzalud:
– Čuda smo prošli zajedno. Ivan je bio izniman dečko – kaže Ivica Bok.
– Moj sin se 1. studenog 1991. godine prijavio kao dragovoljac u 105. brigadu. Obišao je sva ratišta, bio u Vukovaru i na kraju poginuo u Bljesku, na Bijelim stijenama – kaže Ivanov otac Emilijan Obrljan koji živi u Varaždinu.
Ivan Obrljan odrastao je u Ivanskoj pokraj Čazme. Naime, njegovi roditelji tih su godina nakon njegova rođenja bili u potrazi za poslom koji su pronašli u Varteksu. Bili su podstanari pa je Ivan ostao kod bake. U Ivanskoj je završio osnovnu školu i počeo igrati rukomet. Bio je vratar. Kažu, odličan. Zatim se preselio u Varaždin, gdje je nastavio s rukometom:
– Igrao ga je aktivno dvadesetak godina i planirao da će postati trener. Bio je kapetan momčadi. Danas rukometna škola i sportska dvorana u Ivanskoj nose ime moga sina – s ponosom govori Emilijan Obrljan.
Kad svoje umorne oči spusti na osmrtnice što ih je izrezao iz novina i pospremio u ormar svog doma u Varaždinu, Emilijan Obrljan zagledat će se u tu čudnu igru brojeva koja je njegovoj obitelji donosila smrt.
Bio je 2. svibnja 1995. godine kad je njegov stariji sin Ivan poginuo u akciji Bljesak. Dvojka i petica "umiješale" su se i u datum kada je otišao mlađi Emilijan koji je umro 12. svibnja 2009., iste godine kada je pokopao i suprugu Zlatu koja je preminula 5. prosinca.
Utjeha u unučadi
Ostao je Emilijan Obrljan gotovo sam. Utjeha mu je troje unučadi, djeca njegova pokojnog sina Emilijana koji je u ratu bio pripadnik Puma. Najstariji unuk zove se Ivan, po stricu. I on igra rukomet. I Jurica isto. Možda će taj sport zavoljeti i Helena.
A Emilijan Obrljan svake godine odlazi u Ivansku gdje se održava memorijalni turnir u spomen na njegova sina Ivana i na kojem se bira najbolji vratar.
I sad se sprema na ovogodišnji, 18. po redu, turnir. Ići će dok ga god noge budu služile. I srce koje mu je prepuno tuge za sinovima i suprugom koje je izgubio.
