Jedna od dobrih stvari u ovoj godini je što nam se vratio Joža. Novinar, kolega iz redakcije, kojem je lani bio pukao film pa je na zaprepaštenje svih nas odlučio "pisaću mašinu" objesiti o klin i postao gastarbajter. Daleko je od mladenačkog doba, u kojem je najlakše dići sidro, no imao je poriv za promjenom. Morao je probati. U biti, to jest razumljivo, jer u gotovo svakom od nas čuči težnja za promjenom. I boljim. Naravno, kao svaki Hrvat brzo se obreo u Njemačkoj, našoj pričuvnoj domovini.
Pokazalo se da je promašaj bio što je odlučio životnu promjenu potražiti u i dalje depresivnom istočnom, postkomunističkom dijelu Njemačke. Mnogi od naših pola milijuna Hrvata koji su se uglavnom našli u onoj "pravoj", zapadnoj Njemačkoj, istina, tvrde da ni tamo više nije bajno, no on je baš doživio sudar s realnosti u Leipzigu, u koji teško da će se više ikad vratiti. Okusio je ono najgore, došavši u statusu prosječnog migranta iz Sirije, Afganistana ili Rumunjske, Južne Amerike i završio na pokretnoj traci tamošnjeg aerodroma, krcajući dnevno oko pet tona raznih paketa u avionske kontejnere. Ksenofobija, rasizam, diskriminacija, nesnosni bolovi od devetsatnog teškog fizičkog rada, brzo su ga uvjerili da je stigao u pakao, a nikako ne u obećanu zemlju.
Lustracija je jedino rijesenje.I to lustracija pd 1941.do 2017. jer se radi o istim ljudima i njihovim potomcima