Američki savezni sud u Washingtonu odbio je zahtjev Hrvatske da odbaci nalog mađarskog MOL-a za provođenje odluke arbitraže iz 2022. u slučaju Hrvatske i MOL-a, kad je presudom naloženo Hrvatskoj da mađarskoj kompaniji plati oko 200 milijuna dolara. Mađarska je ranije zatražila od suda da se Hrvatsku prisili da izvrši svoju obvezu, čemu se Hrvatska usprotivila, ali ova odluka, koju je 16. travnja potpisao sudac Amir Ali, potvrđuje da mora platiti naloženi iznos MOL-u.
Svi argumenti
Repovi su to druge arbitraže između Hrvatske i MOL-a. Prvu je Hrvatska, koja je i pokrenula taj spor, izgubila u Ženevi pred Komisijom Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) krajem 2016., a ovu drugu, u Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), pokrenuo je MOL tvrdeći da Hrvatska nije poštovala obveze iz glavnog ugovora o plinskom poslovanju. Tražio je odštetu od oko 926 milijuna dolara, no na kraju je 2022. presuđeno da Hrvatska mora platiti MOL-u 183,94 milijuna dolara odštete, plus troškove i kamate. Na kraju te arbitraže obje strane bile su – ili su se predstavljale – relativno zadovoljnima: Mađarskoj je bilo u interesu da je i ovaj sud odbacio optužbe o koruptivnim radnjama i time "očistio" šefa MOL-a Zsolta Hernadija, dok je Hrvatska bila zadovoljna jer je sud odbacio niz mađarskih argumenata, što se ogledalo i u presuđenom iznosu koji Hrvatska mora platiti.
Sudac Amir Ali s Okružnog suda u Washingtonu pregledao je hrvatske argumente i redom ih odbacio. U tekstu presude vidi se da je Hrvatska u prvom argumentu povukla pitanje "suverenog imuniteta". Taj pojam funkcionira kao pravni štit i, pojednostavljeno, znači da se stranim državama ne može suditi na američkim sudovima. No američki zakon predviđa iznimke, a ključna je ta da se strana država odriče tog imuniteta ako u ugovoru pristane na arbitražu. I Hrvatska i Mađarska potpisale su Ugovor o energetskoj povelji (ECT), koji govori o pravednom tretmanu energetskih investitora preko granica te uključuje klauzulu koja kaže da se zemlje potpisnice slažu s međunarodnom arbitražom ako se među njima pojavi neki spor.
Hrvatska je pak dodatno ojačala argumentaciju tvrdnjom da je članica EU, a zakoni EU ne dopuštaju arbitražu. Sudac je brzo odbacio cijeli prvi argument kazavši kako je baš isto pitanje već odlučeno u drugom slučaju: tvrtke NextEra protiv Španjolske. U tom je slučaju sud rekao: "ECT je važeći arbitražni sporazum. To je dovoljno da suvereni imunitet ovdje ne vrijedi." Isto pravilo vrijedi i za Hrvatsku. Budući da je pristala arbitrirati kroz ECT, ne može se skrivati iza imuniteta sad kad je izgubila, zaključeno je.
Druga točka Hrvatske pozivala se na osobnu nadležnost i pogrešni forum za rješavanje sporova. Hrvatska je tvrdila da čak i kad bi SAD, kao država, mogao prihvatiti i saslušati slučaj, ovaj sud u Washingtonu nije pravo mjesto za to. Prema hrvatskoj argumentaciji, Washington nema dovoljno veza s Hrvatskom da bi taj sud imao ovlasti nad tuženikom (Hrvatskom) i da bi drugi sudovi bili prikladniji. Sudac nije trošio puno vremena na taj argument kazavši da su ti argumenti već presuđeni u prethodnim slučajevima. Zakon SAD-a (putem ICSID konvencije i njezina provedbenog statuta) jasno navodi da bilo koji savezni sud SAD-a može izvršiti odluku ICSID-a te da se sudovi u Washingtonu često bave ovakvim međunarodnim ovršnim slučajevima.
Treći veliki argument Hrvatske sastojao se od više dijelova. Prvi je taj da ICSID presuda "ne zaslužuje punu vjeru i priznanje", odnosno da se arbitraža ne bi trebala računati jer je prekršila zakon EU. Odgovor suda bio je da se prema američkim zakonima odluke ICSID-a izvršavaju isto kao i presude suda SAD-a. Hrvatska je imala priliku osporiti nadležnost tijekom arbitraže – i izgubila je. Hrvatska je potom stavila argument o Zakonu o državnoj doktrini tvrdeći da bi provođenje presude značilo nepoštivanje pravnih akata EU/Hrvatske, na što je sud rekao da ne dovodi u pitanje unutarnje zakone Hrvatske, već samo provodi međunarodni pravorijek prema dogovoru te se ta doktrina ne može primijeniti. Posljednji argument ticao se tzv. Doktrine strane prisile – Hrvatska je ustvrdila da bi isplatom MOL-u mogla prekršiti zakon EU, posebno pravila o državnim potporama i presude Suda EU, i uzrokovati sebi probleme. Ako Hrvatska plati MOL-u, to bi se moglo smatrati davanjem neovlaštene financijske prednosti, pogotovo ako arbitraža nije priznata prema pravu EU i to bi se moglo smatrati nezakonitom državnom potporom koju bi Europska komisija mogla istražiti ili kazniti.
Protiv pravila EU
Hrvatska u argumentaciji navodi dva slučaja sa Suda EU: slučaj Slovačke protiv nizozemske kompanije za financijske usluge Achmee iz 2018. Sud EU rekao je da arbitraža unutar EU (između dviju država članica EU, poput Mađarske i Hrvatske) nije dopuštena prema pravu EU. Drugi relevantan slučaj je tužba Moldavije protiv energetske kompanije Komstroy iz 2021., kada je Sud EU potvrdio da ni sporovi unutar EU prema ECT-u nisu valjani. No američki sudac nije se složio s hrvatskim argumentima kazavši da prema zakonu SAD-a ne predstavlja temelj za odbijanje izvršenja presude. Sudovi u SAD-u moraju provoditi odluke ICSID-a prema ugovoru i statutu SAD-a – ne mogu preispitivati meritum ili valjanost arbitraže te da nema čvrstog dokaza da bi se Hrvatska sigurno suočila sa sankcijama EU, zaključio je sudac Amir Ali i naložio Hrvatskoj da izvrši obvezu plaćanja MOL-u.
FOTO Kaos prije blagdana: Prometna nesreća na A1, gužve na granicama
Otvori KEKS Pay
Naplatit Boži Petrovu i Mostu