Ugledni hrvatski seizmolog i geofizičar Hrvoje Tkalčić već više od polovice života živi izvan Hrvatske. Njegov znanstveni put vodio ga je od Zagreba i Berkeleyja u Kaliforniji do Australije, gdje danas istražuje najdublje dijelove Zemlje. Iako ga od domovine dijele tisuće kilometara, Hrvatska je, kaže, ostala važan dio njegova identiteta, jezika i osjećaja pripadnosti. Tkalčić danas živi u Canberri, član je Australske akademije znanosti, a odnedavno i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iz Hrvatske je otišao nakon što je upisao doktorski studij na Berkeleyju, gdje je proveo oko deset godina, a zatim prihvatio priliku u Australiji. – Život me doveo do najudaljenijeg kontinenta, ali nije mi žao jer sam slijedio svoj poziv. Istodobno sam nastavio održavati kontakte s Hrvatskom i na kraju sve dođe na svoje, govori Tkalčić. Naglašava da njegov odlazak nije bio bijeg iz Hrvatske, već rezultat želje da nastavi istraživati duboku unutrašnjost Zemlje, izgradi vlastitu znanstvenu grupu i razvije projekte za koje mu je Australija pružila najbolje uvjete. Unatoč putovanju koje može trajati i više od 30 sati, redovito dolazi u Hrvatsku, drži predavanja, sudjeluje u projektima i surađuje s kolegama, osobito s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, piše portal Croatians Online.
– Hrvatska je dio mojeg identiteta, jezika i osjećaja pripadnosti. Ta mi je stalna povezanost vrlo važna, kaže profesor. Važan most između njegova rada i šire javnosti postala je knjiga "Potresi: divovi koji se ponekad bude". Nije je zamislio kao klasičan udžbenik prepun formula, nego kao pristupačnu priču o ljudima, otkrićima, terenskim avanturama i pitanjima o Zemlji na koja još nemamo odgovore. – Danas znanost nije samo objavljivanje znanstvenih radova. Potrebno je znati komunicirati s novinarima i širom javnošću. Htio sam napisati knjigu koja će biti most između znanosti i ljudi jer je to, na kraju, knjiga o otkrićima, avanturama i životima znanstvenika koji su se posvetili proučavanju Zemljine unutrašnjosti, objašnjava. Posebno mjesto u toj priči ima Andrija Mohorovičić, jedan od pionira svjetske seizmologije. Proučavajući neobične signale nakon potresa 1909. godine, zaključio je da između Zemljine kore i plašta postoji granica, poslije nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom. Tkalčića posebno nadahnjuje činjenica da Mohorovičić nije zanemario podatke koji se nisu uklapali u očekivanja.
Potresi u Zagrebu i Petrinji 2020. dodatno su pokazali koliko je važno javnosti jasno objasniti mogućnosti, ali i ograničenja znanosti. Nakon zagrebačkog potresa društvenim su se mrežama širile tvrdnje da će ubrzo uslijediti još snažniji potres, iako za to nije postojalo znanstveno uporište. Tkalčić upozorava da se potresi ne mogu predvidjeti poput vremenske prognoze. Moguće je procjenjivati dugoročnu vjerojatnost, proučavati seizmičku opasnost i razvijati sustave ranog upozorenja, ali nije moguće unaprijed pouzdano odrediti točan trenutak, mjesto i magnitudu budućeg potresa. – Kratak odgovor glasi da potrese, nažalost, ne možemo predvidjeti. Tko tvrdi suprotno, nije iskren. Možemo procjenjivati dugoročne vjerojatnosti i imati sustave koji daju nekoliko sekundi upozorenja nakon što je potres već počeo, ali točno predviđanje još uvijek nije moguće – jasno poručuje. Potres u Haichengu 1975. često se navodi kao primjer uspješnog predviđanja, no Tkalčić upozorava da su u tome važnu ulogu imale i sretne okolnosti. Već godinu poslije potres u Tangshanu dogodio se bez upozorenja i odnio stotine tisuća života.
Potresi, ističe, nisu samo katastrofe nego i posljedica činjenice da je Zemlja aktivan planet. Bez aktivnosti u njezinoj unutrašnjosti ne bi bilo magnetskog polja koje nas štiti od svemirskog zračenja ni tektonike ploča, koja oblikuje površinu planeta. Takav pogled ne umanjuje ljudsku patnju i razaranja, ali potrese smješta u širi planetarni kontekst. Potresi iz 2020. pokazali su i da seizmički rizik u Hrvatskoj nije apstraktan problem. Zato obnova Zagreba, Petrinje i drugih pogođenih područja ne bi smjela značiti samo vraćanje zgrada u prijašnje stanje. – Nije dovoljno samo obnoviti ono što je bilo pogođeno. Treba graditi mnogo bolje. Učiti možemo iz primjera Japana, Kalifornije i drugih područja izloženih snažnim potresima. Važna je i edukacija javnosti jer ljudi moraju znati što učiniti u trenutku potresa i kako se unaprijed pripremiti, govori. Posljedice potresa ne ovise samo o njegovoj snazi, nego i o kvaliteti građevina, poštovanju propisa, spremnosti institucija i znanju stanovništva.
Iako ga javnost najčešće povezuje s potresima, Tkalčićev glavni znanstveni interes jest duboka unutrašnjost Zemlje. Sebe opisuje kao globalnog seizmologa koji seizmičke valove koristi kako bi otkrio od čega je planet građen i što se događa u njegovim najdubljim slojevima. – Kada se dogodi veliki potres, seizmički valovi putuju kroz unutrašnjost Zemlje i njezinom površinom. Pritom nam donose informacije o plaštu, tekućoj vanjskoj jezgri i čvrstoj unutarnjoj jezgri. To je kao da slušate otkucaje srca planeta. Ako ih znamo slušati, potresi nam pričaju priču o Zemlji, njezinoj građi i dinamici, pojašnjava. Seizmologija se danas širi i na druga nebeska tijela. Znanstvenici proučavaju seizmičku aktivnost na Marsu i Mjesecu kako bi usporedili njihovu unutarnju građu i bolje razumjeli razvoj planeta tijekom milijardi godina. Tkalčića su priroda i svemir zanimali još od djetinjstva, a tijekom školovanja dvojio je između astronomije i geofizike. Presudan je bio projekt o Zemljinoj unutarnjoj jezgri koji mu je ponuđen tijekom doktorskog studija.
– Tada sam se zaljubio u unutarnju jezgru Zemlje i rekao bih da ta romansa traje još i danas, kaže. Mladima koji razmišljaju o znanstvenoj karijeri poručuje da njeguju znatiželju. Velika otkrića, ističe, često nastaju kada netko primijeti neočekivani rezultat i odluči ga istražiti umjesto da ga odbaci. Uz Mohorovičića, kao primjer navodi dansku seizmologinju Inge Lehmann, koja je otkrila da Zemlja ima čvrstu unutarnju jezgru upravo zahvaljujući pažljivom proučavanju neobičnih seizmičkih signala. – Znanost zahtijeva strpljenje i ustrajnost, ali nudi nešto vrlo rijetko, a to je privilegija da cijeli život istražujete ono što vas istinski zanima. Mladima bih rekao da njeguju znatiželju i da se ne boje otići tamo gdje je manje ugodno, i doslovno i metaforički, poručuje.
Otvori KEKS Pay
