Do 2001. hrvatske vlasti Savu Štrpca, predsjednika srpskog Veritasa, banjolučke udruge koja pod krinkom humanitarnog zbrinjavanja srpskih žrtava predstavlja stožerno mjesto za pripremu haaških optužnica protiv Hrvata, nisu uopće smatrale ozbiljnim. Niti su pratile što radi, niti shvaćale. A Štrbac je, potom, na miru mogao za haaško tužiteljstvo pripremiti oko 300 svjedoka i skupiti desetke tisuća dokumenata vrlo upitne vjerodostojnosti. Kada su u Zagreb počele stizati haaške optužnice protiv glavnih hrvatskih generala (Bobetko, Gotovina), bilo je već kasno. Analize su pokazale da je veći dio teksta optužnica pripravljen na temelju “udarničkog”, petogodišnjeg rada agenta tužiteljstva – Save Štrpca.
Jasan “potpis”
Sada, nakon što su afere sa snimkama ubijanja zarobljenih srpskih vojnika pomno plasirane u medije i javnost, opet se jasno nazire Štrpčev “potpis”. Optužbe kako su i hrvatski vojnici činili te zločine protiv zarobljenika odmah su se pokazale – lažnima. A tvorac tih laži, opet je, naravno – Savo Štrbac. Večernji list je višekratno upozoravao na “lik i djelo” Štrpca, opskurnog profesionalnog antihrvata, objavio čak intervju u kojemu on sasvim otvoreno najavljuje što će sve Hrvatima “napakirati”, no reakcija službenih hrvatskih vlasti nije bilo. Hoće li sada, kada se Štrbac opet, i to opako jako “razotkrio”, reagirati državne institucije?
Čeka se potez vrha Državnog odvjetništva i potez Mladena Bajića. Štrbac je, naime, i hrvatski državljanin, posjeduje, kako i sam to voli isticati, “hrvatsku domovnicu još od 1999.” Pravosudni stručnjaci kažu da, dokaže li se da je Štrbac manipulirao građom, dokazima, svjedocima, Bajić može podnijeti kaznenu prijavu protiv njega. Nadalje, manipuliranje dokazima, pogotovu podmetanje lažnih materijala i svjedoka, Haaški sud kažnjava poput zločina samog. Apsurd je da je Štrbac sve donedavno bio glavni opskrbljivač “dokazima” Carle del Ponte. Štrbac je, međutim, hrvatskim vlastima, pogotovu tajnim službama, ipak dobro znan. Rođeni Benkovčanin, pravnik, u mladosti je postao agent KOS-a (vojna kontraobavještajna služba). S takvim pedigreom lako postaje sudac u Zadru.
Nakon uspostave “republike srpske krajine”, po izravnom nalogu iz političko-obavještajnog vrha oko Miloševića, Štrbac biva ubacivan u gotovo sve krajinske vlade. Biva ministar, a u tri, što je značajnije – sekretar vlade.
Njegov supotpis
To znači da je izravno nadzirao sve dokumente i odluke koje su prihvaćale krajinske vlade, a za dio toga vrijedio je i njegov supotpis. Državnom odvjetništvu RH, nadalje, trebalo bi biti posebno “inspirativno” što je Štrpčev mandat uključivao i posebni zadatak – odlučivao je, doslovno, “o podjeli ratnog plijena”, kako su pobunjeni Srbi nazivali opljačkanu hrvatsku imovinu. Dokumenti o toj raboti u posjedu su hrvatskih vlasti, s obzirom na to da su krajinski čelnici, zbog brzine bijega, ostavili dobar dio arhiva svojih vlada. Večernji list nedavno je i objavio jedan od tih dokumenata s potpisom Save Štrpca, a riječ je o dodjeli opljačkanih građevinskih strojeva benkovačkom “Radniku”.
Nevjerojatno je stoga da, barem u posljednjih pet godina, hrvatske vlasti nijednom i ničim nisu reagirale, upozorile i razotkrile Štrpca i njegovu rabotu Haaškom sudu i međunarodnoj politici. Ako to ne učine ni sada, morat će javnosti objasniti razlog, a ne vidi se kako bi, nakon svega, to uopće mogle i opravdati.
Izazivao Bajića
Savo Štrbac javno je već izazivao hrvatsko pravosuđe. “Mene optužuju za krivotvorenje dokaza, a u Haaškom sudu sjedi ipak sudačka krema... Čega se Hrvati plaše ako su dokazi lažni?... Nebulozna je teza kako Mladen Bajić može podići tužbu protiv mene, to je nečija želja”, izjavio je nedavno za Večernji. Priznaje otvoreno da je bio na pripremnom sastanku Kriznog krajinskog štaba noć prije napada na Škabrnju, no da “o samoj akciji nije znao ništa... Samo sam sudjelovao u predaji posmrtnih ostataka”.