Poziva se na obrambeni pakt, ulaže se gotovo 800 milijardi eura u naoružavanje članica EU, a što je s prehrambenom sigurnosti, upitali su danas iz Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, nakon što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen iznijela plan ReArm Europe za brzo i znatno povećanje potrošnje na obrambene kapacitete Unije (iako bi se i dalje blisko surađivalo s partnerima u NATO-u).
"Ovim putem HPK želi naglasiti kritičnu važnost davanja prioritetnog značenja prehrambenoj sigurnosti. U ovim teškim vremenima, obilježenim geopolitičkim napetostima i prirodnim katastrofama, ključno je da se okupljamo i usvojimo koherentan, strateški pristup za zaštitu naše poljoprivredne proizvodnje", stoji u pismu HPK upućenom Plenkoviću, u kojem se ističe i kako proračun EU za obranu i sigurnost ne smije narušiti i smanjiti potporu proizvođačima hrane jer je i hrana oružje, a kao takva, sastavni je dio obrambene politike.
"Ciljevi koji su se razvijali nakon rata i ekonomske krize, a koji su postavljeni Rimskim ugovorom 1957. godine, uključivali su povećanje poljoprivredne produktivnosti, osiguranje dostojnog životnog standarda za poljoprivrednu zajednicu, stabilizaciju tržišta, jamčenje dostupnosti poljoprivrednih proizvoda i osiguranje razumnog cjenovnog nivoa za potrošače. Ti ciljevi ostaju jednako relevantni danas kao što su bili tada. Naša je odgovornost osigurati da naši građani imaju pristup hranjivoj i pristupačnoj hrani, a to je moguće samo kroz dobro planiran i adekvatno financiran pristup sigurnosti hrane na razini EU", kažu iz HPK.
Prisjetimo li se samo pandemijskih dana koji su itekako utjecali na lance opskrbe, kašnjenja u isporukama, prazne police..., kad su vladajućima bila puna usta postizanja vlastite samodostatnosti barem u ključnim proizvodima poput mlijeka i mliječnih prerađevina, mesa i mesnih proizvoda, voća, povrća... s kojima smo i dalje na mizernih 50-60 posto – i dalje se vrtimo u začaranom krugu bez pozitivnih pomaka – i rekordnom vanjskotrgovinskom deficitu koji je već u prvih 10 mjeseci lanjske godine premašio dvije milijarde eura.
U HPK smatraju da bi Republika Hrvatska trebala poduzeti različite mjere u cilju osiguravanja prehrambene sigurnosti u vrijeme krize ili rata, kao što su diverzifikacija lanaca opskrbe lokalnom hranom kako bi se smanjila ovisnost o uvozu; izgradnja dodatnih skladišta i stvaranje zaliha osnovnih prehrambenih artikala, kao što su žitarice, ulja i mliječni proizvodi, kako bi se osigurala minimalna razina dostupnosti hrane; u osiguranje dovoljnih kapaciteta za proizvodnju i preradu hrane u zemlji kako bi se zadovoljila domaća potražnja; u razvoj planova s lokalnim vlastima, organizacijama civilnog društva i drugim dionicima za brzo i učinkovito reagiranje u slučaju krize; u ubrzanje inovacija koje će osuvremeniti gospodarstvo uz pomoć digitalizacije i umjetne inteligencije te kroz razvoj biogospodarstva.
"Ove mjere pomažu da se osigura da članice EU mogu održati sigurnost hrane u vrijeme krize ili rata. Tražimo od vas da obratite pažnju na trenutačnu situaciju i prijetnje koje bi mogle potencijalno naštetiti našem sektoru hrane. Naša je odgovornost osigurati da naši građani imaju pristup hranjivoj i pristupačnoj hrani, a to je moguće samo uz dobro planiran i adekvatno financiran pristup sigurnosti hrane na razini EU", upozorili su Plenkovića iz HPK. Na naš upit što bi se dogodilo s prehrambenom sigurnosti Hrvatske kad bi situacija s Trumpom, Putinom i Ukrajinom eskalirala, prof. dr. sc. Ivo Grgić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta i dobar poznavatelj prilika u poljoprivredno-prehrambenom sektoru slaže se kako je hrana od pamtivijeka bila i jest oružje kojim se može koristiti na razne načine.
– Izgladnjivanjem naroda osvajale su se utvrde, veća područja i države. Ali ni obrana, stvarna ili mitološka, nije bila moguća bez hrane, pa bio to i pečeni picek (sjetimo se četrnaestog stoljeća te Turaka i Đurđevca). Povijesno su se oružje i hrana dopunjavali, zašto ne bi i danas – zaključuje on te dodaje kako je teško predvidjeti buduća zbivanja. No sigurno je da će i kod recentnih turbulentnih događanja profitirati mutikaše, špekulanti svih boja, od kompanija do država, te da će sve to platiti, opet ništa novo, prvo potrošači, a zatim i poljoprivredni proizvođači. Kako u Hrvatskoj tako i šire.
– U Hrvatskoj očekujem, ako se svjetska politička situacija ne primiri, jači porast cijena hrana gdje će vladine mjere biti "sveta vodica" u sprečavanju toga. Koliko mi je poznato, malo ili gotovo ništa nije rađeno za ovakve ekstremne situacije te se ispričavam ako postoje značajne strateške rezerve – kaže naš sugovornik koji je prije nekoliko tjedana podržao ideju državnog otkupa viška svinja na domaćem tržištu, upravo kako bi se stabiliziralo tržište i stvorile tržne, ali i strateške rezerve.
– Ipak, manje turbulencije očekujem kod poljoprivredne, posebno biljne proizvodnje, jer se ona u Hrvatskoj pokazala nisko elastična na državne potpore i cjenovne udare. Manji proizvođači bit će ulovljeni u škare cijena zbog sigurnog porasta cijena inputa te želje otkupljivača da više zarade na globalnom tržištu, gdje se očekuje porast potražnje. Naši veći proizvođači, koji su u posljednjih nekoliko godina akumulirali zaradu te imaju vertikalnu integraciju, proći će bezbolnije – smatra taj stručnjak.
Dodaje kako se europsko međudržavno tržište neće zatvoriti, jedino može doći do "labavljenja" ograničenja kod korištenja nekih zabranjenih inputa zbog ukupne svjetske nesigurnosti na tržištu poljoprivrednih proizvoda te će Hrvatska i dalje svoje ukupne potrebe podmirivati uvozom, ali sada po višim cijenama. Isto tako, Grgić ne očekuje ni nominalno smanjenje poljoprivrednog proračuna Unije "jer je svima jasno da se potencijalni trgovinski sukob lako prenese na poljoprivredno-prehrambeno tržište". A tome se može oduprijeti samo dovoljnom poljoprivrednom proizvodnjom u Europskoj uniji, napominje.
– Ono što izaziva zebnju lako je moguća veća ekonomska kriza s bujanjem inflacije, što može dovesti do još jačih javnih ili prikrivenih nepopularnih ekonomskih poteza, posebno velikih svjetskih igrača. To bi pogodilo sve, a posebno manje države, kao što je i Hrvatska. Sada dolazimo do važnosti zapostavljenog glavnog cilja poljoprivredne politike RH, što godinama uzalud ponavljam, a to je povećanje poljoprivredne proizvodnje. Uspjeh nečijeg mandata ne mjeri se povećanjem vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, nego povećanjem proizvedenih količina. Ipak, ne paničarimo, ne stvarajmo zalihe, jer u slučaju većih nedaća neće nam pomoći niti 50 litara uskladištenog biljnog ulja, da se našalim. Najbitnije je sačuvati domaću proizvodnju jer je najskuplja hrana koje nema na policama – rekao je Grgić.
Dr. sc. Drago Čengić, znanstveni savjetnik u mirovini i voditelj intelektualne platforme Razvojna mreža Republika, koja je ovih dana odaslala i javni apel za novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj, kaže kako, kad govorimo o hrani kao resursu nacionalne sigurnosti, ne smijemo zaboraviti širi kontekst i njegovu promjenu u vremenskome razdoblju od petnaestak godina. U Zagrebu je 2009. godine, podsjeća Čengić, izašao zanimljiv zbornik radova pod nazivom "Kritična infrastruktura u Hrvatskoj" (izdavač je bio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar), a u njegovu podnaslovu je stajalo "Prema novom sustavu sigurnosti i zaštite".
– Teme obuhvaćene zbornikom svjedoče o tome da su se u to vrijeme već identificirale strukturalne promjene u međunarodnim političkim i geopolitičkim odnosima, iako se činilo da je Zapad i dalje vrijednosno jedinstven i predvodnik globalizacije (što danas nije više slučaj). U središtu pozornosti bilo je pitanje energije, energetske sigurnosti i kritične infrastrukture. O tome dovoljno svjedoče naslovi pojedinih radova zbornika: strukturalna geopolitika i zaštita kritične infrastrukture; energetska sigurnost i zaštita kritične infrastrukture: utjecaj na politike nacionalne sigurnosti; nacionalni energetski sustav između društvenog rizika i društvene sigurnosti; analiza sigurnosti opskrbe naftom i plinom u Republici Hrvatskoj... – navodi Čengić, ističući kako se hrana u tom zborniku uopće nije razmatrala kao kritični resurs niti je identificirana kao važan segment "kritične infrastrukture" u zemlji.
– Posve je sigurno da je hrana već tada postala dio priče o "kritičnoj infrastrukturi", no to si tada nismo htjeli priznati ili naša politika to nije htjela vidjeti. Ulaskom u EU 2013. godine i postupnim prihvaćanjem zakonodavstva Unije postali smo dio globalne ekonomske zajednice, čija su pravila prilagođena ekonomskom ponašanju najjačih članica EU. Na novi položaj zemlje trebalo je odgovoriti pro-tržišnim (liberalizacija tržišta), ali i zaštitnim politikama. Dok smo se prvima otvorili europskom i svjetskom tržištu, druge smo posve zanemarili – napominje on te upozorava kako uzgoj i proizvodnja hrane ulaze među nacionalne resurse koji su najviše devastirani našim olakim razumijevanjem zakona otvorenoga tržišta, lakom dostupnošću inozemnih poljoprivrednih roba i zanemarivanjem vlastitih poljoprivrednih proizvođača.
Prije svega, od ulaska u EU nije se sagledala unutarnja veza između vlastite poljoprivredne samodostatnosti i konkurentnosti poljoprivrede u europskim razmjerima. Dok su europske zemlje svoju konkurentnost u poljoprivredi i poljoprivrednu samodostatnost gradile dugo, uz sustave ciljanih mjera i potpore i uz organski razvoj i velikih tvrtki i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kod nas se pogodovalo velikim poljoprivrednim tvrtkama, koje preko noći ipak nisu postigle dva važna cilja: poljoprivrednu samodostatnost i europsku konkurentnost. Istodobno, naša su obiteljska gospodarstva ostala zapuštena, prepuštena djelovanju neuređenoga tržišta i sustavu potpora koji ni dandanas ne pogoduje njihovu dugoročnom rastu i opstanku (sjetimo se samo problema s državnim zemljištem i zatvaranjem seljačkih farmi), objašnjava Čengić. Drugo, domaći uzgoj i poljoprivredna proizvodnja od početka su politički tretirani kao "pitanja drugoga reda", kao sektor kojem ne treba posvetiti niti velika sredstva (osim europskih, dok ih ima) niti u njemu angažirati najbolje i političke i znanstvene kadrove.
– Sve do danas domaća poljoprivreda nije se doživljavala kao važna karika kritične nacionalne infrastrukture. Ako se u sadašnjem zgušnjavanju svjetske povijesti, kada se višedecenijski sukobi i povijesne napetosti odjednom lome s nepredvidivim ishodima, posljedično dogodi nova fragmentacija ekonomskih tržišta, pa i europskoga, to će svakako utjecati negativno i na Hrvatsku. Zatvaranje svake zemlje u vlastiti ekonomski prostor, pogotovo kad je riječ o uzgoju i poljoprivrednim proizvodima, znači da će samo one zemlje koje su prehrambeno u velikoj mjeri samodostatne moći dulje izdržati u tome novom političkome i ekonomskome kontekstu – tvrdi.
– U našem slučaju samodostatnost se može vezati uz uzgoj tradicionalnih kultura kao što su pšenica, kukuruz, soja. No bi li to bilo dovoljno za preživljavanje nacije na duži rok? Ne znam. Kod svih drugih kultura morat ćemo tražiti nova, pa i panična rješenja, kako bismo u govedarstvu, voćarstvu i u drugim poljoprivrednim proizvodnjama barem nešto proizveli više no do sada. Hoće li to biti moguće, uza svu uočenu nesposobnost naše birokracije da upravlja poljoprivrednim sektorom i ruralnim razvojem, to je drugo pitanje. Ostaje nam samo da se nadamo da se najgori političko-ekonomski scenarij skore europske budućnosti ipak neće ostvariti. No, ako i budemo imali te sreće, pitanje je hoće li naše vodeće političke strukture doista pitanje domaće poljoprivrede i našeg "prehrambenog suvereniteta" shvatiti kao pitanje prvoga reda za naš nacionalni opstanak – s Europskom unijom ili bez nje? Više smo puta pokazali da nam je politička površnost kao obrazac javnog ponašanja draža od ozbiljnog promišljanja dubokih društvenih i ekonomskih problema ove zemlje. Pa onda i njihova rješavanja – upozorio je taj znanstvenik.
– Ako je igdje toliko očito da je hrana moćno oružje, ali je izostanak njena uzgoja i proizvodnje od domaćeg stanovništva rezultirao demografskim, socijalnim i gospodarskim pustošenjem, više nego što je to učinio ijedan rat na ovim prostorima, onda je to u Hrvatskoj – kaže nam poljoprivredni analitičar i član skupine Živo selo Miroslav Kovač, podsjećajući kako javnost očito nije dovoljno svjesna prehrambenog sloma unutar granica naše domovine koji se kratkoročno maskira uvozom te potpornim i zemljišnim inženjeringom bez presedana. Recentna događanja oko visokih cijena hrane i inflacije tako su, tvrdi on, tek vrh sante leda i nikako se ne mogu riješiti zamrzavanjem cijena nekih namirnica.
– Taj model će proširiti obim siromaštva koje je očiti rezultat prehrambene ovisnosti naših građana. Rat potpiruje i siromaštvo – upozorava te dodaje kako je hrvatska negativna bilanca hrane, ako uzmemo samo jednostavan ekonomski pokazatelj gotovo dvije milijarde eura. – Oko 3% BDP-a godišnje gubimo zbog nedostatka domaće hrane. U tu računicu ne ubrajamo multiplikacijske vrijednosti domaćeg uzgoja. Ako razmatranja proširimo tek na još jedan kvantitativni podatak, dolazimo do saznanja da smo u zadnjih 20-ak godina iz prostora države, koja ima izuzetno zahtjevan oblik i dugačku granicu, izgubili 62.000 obitelji koje su uzgajale, proizvodile hranu i održavale prostor samo u govedarstvu koje je, zbog svojih specifičnosti, zamašnjak ukupne poljoprivrede i proizvodnje hrane. Dodatan je to i indirektno snažan povod iseljavanja stotina tisuća hrvatskih građana upravo iz prostora u kojima se hrana uzgaja, a konvencionalno oružje nije bilo korišteno – ističe Kovač. Naći ravnotežu između ulaganja u vojnu industriju i razvoja ostalih životnih funkcija jednog naroda, i zajednice naroda, imperativ je. Osobito u Hrvatskoj – dodaje te tvrdi kako je Hrvatska tu, nažalost, u vrlo nezavidnom položaju.
– Razlozi su poznati. Njih smo godinama unatrag javno i aktivno isticali. Tako smo 2009. godine zaključili, između ostalog, da je opskrba tržišta mlijekom i mesom iz domaćih izvora dobrim dijelom poremećena, a u nastavku će je značajno zaoštriti nedaće izazvane globalnim gospodarskim tsunamijem i našom dužničkom krizom. Globalne prilike, očito je, nisu se u dužem roku značajno promijenile na bolje, a mi smo kao narod u više negativnom trendu s hranom danas nego što smo to bili 2009. godine – objašnjava taj stručnjak. – Hrana kao pojam, ne samo materije kojom ćemo zasititi trenutačnu glad, ima široki značaj za opstanak i svekoliki razvoj naroda i njegovih potreba. Onaj narod koji ne uzgoji i ne proizvede dovoljno hrane da zadovolji vlastite potrebe nije suveren u potpunosti te riječi. Hrana je uistinu oružje koje Hrvatska nema – poručio je.
>>> VIDEO Trump o Grenlandu
Otvori KEKS Pay
