Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Francuska je uspjela završiti Drugi svjetski rat, a kod nas još uvijek traje

I danas preostali petenovci tvrde kako je ostarjeli maršal tada spašavao Francusku. No, u kojem bi smjeru krenula hrvatska povijest da je Maček imao De Gaulleovu borbenost, otkopčao lajbek, pobjegao u London ili u šumu...
20. travnja 2016. u 07:09 4 komentara 3973 prikaza
26.04.2015., Jasenovac - Komemoracija u znak sjecanja na 22. travnja 1945., dan proboja zatocenika iz koncetracijskog logora Jasenovac. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Francuskoj je trebalo dodatnih 50 godina da i politički završi Drugi svjetski rat, pošto ga je vojnički dobila isti dan kad i njeni moćni(ji) saveznici, koji će se i ove godine proslaviti kao Dan pobjede (nad fašizmom). Po tome se razlikuje od Hrvatske koja u svakoj novoj (ne)prilici iznova stoji podijeljena pred pitanjem: što se dogodilo 9. svibnja 1945.? Je li Hrvatska, kao dio (druge) Jugoslavije, pobijedila, zajedno s drugim europskim državama i narodima antifašističke koalicije? Ili je poražena (!), jer je izgubila „svoju“ državu („kakva bila da bila“!) i ponovno se utopila u Jugoslaviji? Kako je Francuskoj uspjelo da se ni njeni povjesničari više ne svađaju oko složene, pa i mučne ratne prošlosti, a u Hrvatskoj se oko toga bureta baruta s vatrom igraju i političari i povjesničari, a naročito političari povjesničari?

I Francuska je imala okupatorske vlasti na svome tlu; i ona je, kao i Hrvatska, imala „svoju“ državu, koja je tamo bila „slobodna“, a u nas je bila „nezavisna“; obje su imale istu zadanu ulogu da uspostave „novi poredak“ i „riješe židovsko pitanje“. Nad Francuskom je dugo poslije rata visjela sjena njene kapitulacije i podjele, opterećujući generacije političara koji su pod poklopcem skrivali vruću ratnu kašu. Sjeverni dio, s Parizom kao sjedištem, bio je okupiran bez prave borbe, jer su zemlju vodili pacifisti pa je nisu pripremali za borbu: ta je polovica bila pod izravnom njemačkom vlašću. Južni dio, sa sjedištem u termalnome lječilištu Vichy, prividno je bio slobodni teritorij, a stvarno operetna paradržavica politički sasvim ovisna o velikoj nacističkoj centrali u Berlinu i maloj u Parizu. Osim što su imale svoje okupatore, kolaboracioniste i mnogobrojne nedužne žrtve, dvije su zemlje imale i vlastite pokrete otpora, među najvećima u Europi (francuski je od početnoga milijuna sveden na realnijih 300.000 sudionika, dok se jugoslavenski od najčešćih 350.000 nije uglavnom spuštao naniže, dok je ta brojka nešto značila).

Pobjednička i jedina partija

Kad je rat jednom završio, francuski i hrvatski (tada i jugoslavenski) antifašisti bili su odlučujući uteg na pobjedničkim međunarodnim vagama i na osnovi njih krojila su se poslijeratna odijela njihovih država i nacija: Francuske u demokratskoj Europi, Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Na tome je nastala najveća razlika s Francuskom: prvi poslijeratni francuski vladar general De Gaulle mogao ja otići s vlasti godinu dana poslije rata a da se u državi ništa (drugo) ne dogodi jer je imala demokratske institucije.

U Jugoslaviji je njen prvi vladar bio i doživotni vladar, njena pobjednička partija i jedina partija: u njoj se nisu mogle dogoditi demokratske promjene, s kojima bi se s ratne prošlosti mogla skinuti oznaka stroge povjerljivosti koja opterećuje duhove, toliko da se Hrvatska ne može okupiti ni u svetim prigodama komemoracije žrtvama Jasenovca. Kako će kad je stvorena zabuna je li tamo bio koncentracijski logor, gdje su ustaške vlasti izolirale, pa likvidirale ljude „niže rase“ i protivnike režima, ili je to bio uzorni radni logor, gdje su tek poslije rata komunističke vlasti koristile logorsku „infrastrukturu“ za obračun sa „svojim“ neprijateljima?

Brojčanici su opet vraćeni na početno stanje: je li ustaška država bila „zločinačka država“, kao što to, najnovije, tvrdi predsjednica Republike? Ili samo „totalitarni režim“, jedan od dva poznata tipa totalitarizma 20. stoljeća, kao što to opetovano govori prvi potpredsjednik Vlade? I je li antifašizam bio samo „floskula“, koje se treba odreći da bi se izbjegle ideološke podjele, ili i jedan od glavnih ustavnih izvora hrvatske države i državnosti, poslije Domovinskoga rata na kojem današnja Hrvatska počiva, kako to tumači njena sadašnja šefica?

U Francuskoj je sudbina maršala Pétaina, kao i De Gaulleova sudbina, ona paradigma koja izražava ratne suprotnosti i objašnjava zašto se rat produžio tako dugo. Pokazalo se koliko je bio dalekovidan maršal Foch, jedan od francuskih pobjednika iz Prvog svjetskog rata, kad je 1918. objavio da je nastupilo primirje koje će trajati 20-ak godina, i sam otišao u zasluženu mirovinu svoje ratne slave. Drugi veliki pobjednik, maršal Philippe Pétain, nije vjerovao mladome pukovniku Charlesu de Gaulleu kad je govorio da se zemlja mora naoružati. Drugi svjetski rat u Francuskoj je tako počeo i završio kao nepomirljivi unutrašnji obračun dviju ličnosti, koje su od prvog do posljednjeg dana izražavale (jedine) dvije koncepcije – borbu i(li) kapitulaciju! Malo poznati pukovnik (De Gaulle) lukavstvom se 16. lipnja 1940. uspio ukrcati u britanski zrakoplov u Bordeauxu (gdje se vlada bila sklonila pred nacistima) i ponio sa sobom u London „nadu i čast Francuske. Maršal Pétain povjerovao je da može drugi put spasiti zemlju, pa je pristao igrati lutku na (nacističkom) koncu, i trajno obilježiti i obilježavati „kraj Francuske“: u godinama (85) kad se ulazi samo u jednu avanturu, od jedne povijesne ličnosti prije rata, nakon njegova završetka postao je tragičar i senilna kreatura. Ipak, nad njegovom je ratnom sudbinom lebdjelo pitanje, bez odgovora punih 50 godina: je li on predstavljao Francusku? Ili samo sebe samoga?

Da je imao njegovo vojničko iskustvo, Vladko je Maček u Hrvatskoj mogao igrati Pétainovu ulogu. Što bi bilo, i u kojem je smjeru mogla krenuti hrvatska povijest, da je šef HSS-a imao De Gaulleovu borbenost, da je bio spremniji otkopčati lajbek, prestati vjerovati da je malima mjesto pod stolom dok se veliki tuku, i da je, umjesto da svojom voljom ode u Kupinec, a prisilno u Jasenovac, pobjegao u London, možda i u „šumu“, kao alternativa Titovoj dominantnoj struji u antifašističkome pokretu? Kritičari Titove poslijeratne politike teško mogu izbjeći to pitanje; ne samo da je svoju vlast, diktatorsku, totalitarnu ili autokratsku, kako u kojem razdoblju, gradio na žrtvama koje su mu se suprotstavljale, nego mu se i vlast sama davala. Poglavito u ratu, kad je kao jedini vrhovni zapovjednik u Europi koji je bio sa svojim borcima, lukavo pripremao mreže u koje će u miru uloviti svu krupnu, čak i sitnu, vlast. A kad je rat završio, Jugoslavija je napumpavala broj žrtava, radi prozaičnih interesa ratne odštete, ali i radi metafizičkoga legitimiteta nelegitimne vlasti.

De Gaulleova je Francuska stavila na vatru svoje velike i male kolaboracioniste, ukupno 350.000 ljudi, ali im nije sudila bez suda. Katolički pisac François Mauriac potrošio je mnogo tinte da uvjeri De Gaullea da „treba udarati pravedno kad se odluči udarati jako“ i da je „slobodan narod jak narod tek kad je pravedan narod“! Je li Philippe Pétain spašavao Francusku, kao što to i danas tvrde preostali petenisti? Kad je Francuska kapitulirala, na užas De Gaullea koji je s doslovno šačicom suradnika (ukupno: šestorica) dobio gostoprimstvo kod Churchilla da iz Londona u eteru BBC-ja brani francusku slobodu i „Slobodnu Francusku“, zemlja se podijelila na „nekoliko heroja, nekoliko izdajnika i ravnodušnu većinu“ (povjesničar Michel Winnock), koja je iščekivala na koju će stranu krenuti povijesno klatno. Odnos Pétaina i De Gaullea od samoga početka do kraja rata, i još pola stoljeća poslije njegova završetka, sve dok Jacques Chirac nije 1995. napravio kopernikanski obrat priznanjem da i režim iz Vichyja pripada Francuskoj, pa su i zločini koje je počinio francuski zločini, obilježio je francusku političku povijest: što se dogodilo s francuskom državom nakon kapitulacije? Za razliku od Pavelića, koji nije uživao ni politički ni pravni legitimitet, maršalu Petainu je Nacionalni parlament, Skupština i Senat, velikom većinom izglasao pleins pouvoirs 17. lipnja 1940.; za De Gaullea i za sudionike Pokreta otpora, to je bila druga kapitulacija Francuske, teža jer ju je izveo heroj nacije, s još težim posljedicama jer je opterećivala i dijelila nacionalno biće. Beskompromisni vođa Pokreta otpora nakon rata našao je kompromisno rješenje – osudio je vođu „režima iz Vichyja“ na smrtnu kaznu, udijelio mu pomilovanje, i slao redovite vijence na njegov grob na otoku Re, što je i nastavio i François Mitterrand, sve dok ga nije sustigla vlastita vichyjevska prošlost.

Židove odvodili Francuzi

Dva najveća predsjednika Pete Republike, iako politički protivnici u mnogim pitanjima, branila su istu doktrinu u pitanju ratne državice maršala Pétaina: za obojicu to nije bila Republika, ni francuska država, i od nje se ne može tražiti odgovornost za masovnu likvidaciju Židova (i drugih političkih protivnika). Oko 80.000 židovskih žrtava, najviše iz drugih zemalja, Židova koji su u Francusku dolazili spašavati život, stradali su u vrtlogu povijesti: odgovornost je na nacističkim, a ne na francuskim vlastima! Takva se politička konstrukcija održavala 50 godina, sve dok tek izabrani francuski predsjednik Chirac nije 1995. otišao na poprište najveće racije u cijelome ratu kad je u jednome danu (16. srpnja 1943.) na Velodromu u Parizu skupljeno 13.000 Židova (trećina u dječjoj dobi) i odatle otpremljeno u nacističke logore. Za izvršenje te operacije nije bio mobiliziran ni jedan jedini njemački vojnik! Stavi li se taj podatak u vezu s posebnim statusom Židova, koji su proglasile Pétainove vlasti (a sam maršal, kako se otkrilo 70 godina kasnije, svojom rukom pojačavao odredbe kojima Židovi nisu smjeli raditi u školama i u pravosuđu), novi šef države dao je sasvim novu interpretaciju ratne prošlosti i odgovornosti francuske države za progon Židova!

Režim iz Vichyja postao je francuska država (u ratu), proglašena parlamentarnim putem. Nasuprot ortodoksnim golistima, koji su vikali o „izdaji“, povjesničari i političari novog senzibiliteta, prepoznali su u Chiracovoj interpretaciji ratne prošlosti „spasonosno priznanje o postojanju dvije Francuske“: jedne Pétainove, podčinjene nacistima, odgovorne za zločine, i druge De Gaulleove, kao „francuske otpora i pravde“: ona je spasila i čast i mjesto Francuske (i Francuza) u zapadnoj obitelji velikih država i nacija.

Kad je socijalist François Hollande došao 2012. na čelo države, odrekao se Mitterrandove doktrine. „Zločin nad Židovima počinjen je u Francuskoj, i počinila ga je Francuska“. Što bi bilo u Francuskoj i s Francuskom bez De Gaullea? Pitanje je istog hipotetskog značenja kao i što bi bilo u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) bez antifašizma i Tita?

Iako ga je američki ratni predsjednik u očitoj averziji kvalificirao „priučenim diktatorom“, general De Gaulle je dva puta, 1946. i 1969., napuštao vrhovnu vlast u državi.

Tito nije imao takvu demokratsku diplomu. U dugoj, dosmrtnoj vladavini, nije jugoslavenski predsjednik bio samo na čelu totalitarnog sustava: bio je i diktator, i autokrat, ponekad i liberalniji komunistički vođa, pogotovo kad je trebalo šarmirati zapadne donatore ili zvijezde. Nedvojbeno nasilje i zločini, koji su počeli već 9. svibnja 1945., zaslužuju i istraživanja i osudu, ali najmanje tako da se zavežu u isti totalitarni paket sa zločinima ustaške države. Dadu li se svakome vremenu i svakome režimu njegovi zločini, oslobodit će se i olakšati budući putovi i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Poštovanje prema žrtvama je najjači razlog da se u svakoj prilici stvara jedna kolona poštovatelja žrtava i kritičara režima koji ih je izazvao. Nobelovac Elie Wiesel opominjao je često da su revizionizam i negacija zločina isto što i „drugo ubijanje žrtava“.

Zato na ovogodišnji bojkot Jasenovca treba gledati i iz toga ugla, da nitko, ni s jedne strane, ne bi drugi put ubijao tamošnje žrtve, umanjujući povijesnu odgovornost zločinaca. Za bojkot bojkota nužna je ta vrsta suglasja. Inače će se ljudska, a potom politička solidarnost, iscrpljivati u sumnjama tko koga vara. Stvari će se prigodno popravljati kad dođe u posjet neki važni gost, a poslije nastaviti po prokušanom sistemu „drži vodu dok majstori ne odu“.

>>Hasanbegović: Moderna Hrvatska nije sljednik NDH, nastala je 1990.

>>Jasenovac između dvije smrti

>>Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945., gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?!

IDENTITET JOŠ NEPOZNAT
Prodavačica na kiosku navodno prepoznala nestalu ženu: Svako ljeto dolazi na Krk, zna i hrvatski
Gospodin Fin
Osvojite vrijedne nagrade
Osvoji 15.000 kn nagrade: Razveseli svoju školu i postani financijski znalac kao Gospodin Fin!
  • Avatar abakus
    abakus:

    Kako je Francuskoj uspjelo riješiti njezinu mučnu prošlost, pita se Galić. Čudim se tom Vašem pitanju, Galiću. Odgovor je vrlo jednostavan: Tako što je Francuska, za razliku od nas, imala demokraciju a ne komunističku diktaturu. No kako vidim da to ... prikaži još!o ne razumijete, pokušat ću Vam to objasniti što jednostavnije: Rat i problemi oko kvislinških, marionetskih vlada teška su rana na tijelu svakog društva, usporediva s teškom ranom na tijelu bilo kojeg konkretnog čovjeka. Svaki iskusniji kirurg u takvoj situaciji zna da se takvu ranu ne smije zatvoriti - potrebno ju je očistiti koliko je to moguće, ali potom je treba ostaviti dijelom otvorenu, tako da se može sama po sebi drenirati i zatvarati (liječiti) postupno iznutra sama po sebi. Demokracija je takva vrsta "drena": Ona omogućuje slobodnu raspravu o svim pitanjima, pa i onim najtežim. Da, ima svađa, ima prijepora, ali kroz te rasprave "rana" se čisti, gnoj izlazi i nakon nekog vremena rana zacjeljuje. Što se događa u diktatorskom režimu kakav smo mi imali, u kojem se o prijeporima nije smjelo razgovarati i u kojem je samo jedna strana imala pravo slobodno iznositi svoje (i to, da stvar bude gora, uvelike preuveličano, pretjerano mišljenje, bazirano često na podacima koje je režim krivotovrio ili dozvolio da se krivotvore radi pohvale samome sebi)? Rana je grubo zatvorena, ne čisti se. Naprotiv: Količina otrova i gnoja u njoj buja ispod "šava" nametnute šutnje. Sve dok na kraju ne prsne, bukne i ne otvori još veću ranu od one prvotne. To je ono što smo mi imali ovdje, Domovinski rat bio je rezultat upravo te zatvorene, neliječene rane koja je prsnula. I sada imamo problem: Umjesto da je rana 2. svj. rata već odavno zacijelila, imamo još dublju ranu, jako zatrovanu, kojoj treba propisno čišćenje. To pak znači rasprave, razgovor, pa i svađe, ali prije svega slobodnu razmjenu mišljenja i sobodu povjesničarima da istražuju i ispravljaju one krivotvorene podatke i pretjerivanja. No umjesto toga jedna velika i vrlo glasna društvena skupina uporno pokušava ponovno nametnuti zabranu razgovora i izricanja mišljenja drugačijeg od onoga bivšeg režima. Ta društvena skupina ponovno pokušava grubo zašiti ranu, i to sada još veću i puno zatrovaniju od one koju nam je nanio 2. svj. rat. Trebam li uopće reći koji će biti rezultat takvih nastojanja, dozvoli im se da se pretoče u praksu...? Mislim da ne.

  • antonio_zg:

    Mislim da je najveci problem nedosljednost ljudi koji kvalificiraju stanje u HRvatskoj. 70 godina je i puno, ali s druge strane nesto sto je obilježilo tvog djeda logicno je da ce imati dominantu ulogu u daljnjem 'političkom' razvoju obitelji. Nitko ... prikaži još! ne dvoji kakav je bio ustaški režim> zločinački. I čak mislim da je to moglo ostati duboko zakopano da se slična situacija nije ponovila 50 godina kasnije, ali s istim rezultatom. Nekako je ispalo da i kad su Hrvati dio tog zločinačkog režima ( 45) i kad se brane protiv zločinačkog režima (91-95) na kraju oni ispali krivci. I taj osjećaj nepravde je sigurno generator nezadovoljstva. Mislim da žrtva u Jasenovcu je 'teža' od žrtve Bleiburga. Mislim da je žrtva Aušvica 'teža' od žrtve Dresdena... Ali 50 godina kasnije, priča se okrenula. Ispada da je žrtva Vukovara, Lovasa,Voćina u svemu jednaka, ili čak manje strašna od Grubora ili Paulina dvora ili nekog trećeg mjesta.... Da bi ljudi u ovakvim stvarima prihvatili stanje potrebno je da vide dosljednost... Isti ljudi koji smatraju da je ubojstvo 10 srpskih civila zločin (što svakako je) ne smatraju da je ubojstvo 40 000 nenaoruzanih ljudi zločin jer su to 'ovi' zasluzili.... I kad dodjes u situaciji da si kriv u oba slucaja covjek lako postane frustiran....40 000 obitelji je nekoga izgubilo na bleiburgu... Jasno je da oni prvi ne mogu prihvatiti takvu nedosljednost i licemjerje....

  • Avatar lunar777
    lunar777:

    Zahvaljujući nekažnjenim komunističkim zločinima, stotinama tisuća kostiju po 945 masovnih grobnica koje su napunili partizanski zločinci, a s druge strane kao pobjednici su napisali lažnu povijest. Pa nije ni čudo da rat nije završen, tek ćemo ga završiti...