Jurica Galić Juka nije samo svjetski putnik, fotograf, reporter i putopisac. On je autentični svjedok, netko tko u 21. stoljeću traga za pričama koje nestaju, za narodima na rubovima civilizacije čije se tradicije gase pod pritiskom modernog doba. Za predavanje "Lovci na glave", koje je održao u dvorani Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu, tražilo se mjesto više, a to nije bilo tek putopisno izlaganje, već istinski dokument jednog kulturnog umiranja. Vođen autentičnim iskustvom, izravnim susretima koje dokumentira kamerom i fotoaparatom, Juka nas vodi na teško pristupačna područja sjeveroistočne Indije i bilježi svjedočanstva posljednjih plemenskih ratnika koji su skupljali glave svojih mrtvih neprijatelja.
Nakon iscrpljujućeg, ali nadasve zanimljivog putovanja od Splita do najzabačenijih dijelova Indije te birokratskih zavrzlama, zagušljivih ureda i susreta s nepovjerljivim službenicima, Jurica Galić Juka konačno stiže u srce Nagalanda, među narod Konyak. "Konyaci su etnička skupina podrijetlom iz Mongolije. Nekoć su bili poznati kao žestoki ratnici koji su ubijenim neprijateljima odsijecali glave i pohranjivali ih u svojim kolibama. Kad sam jednog njihova ratnika upitao je li ubio čovjeka i odrezao mu glavu, hladno mi je odgovorio: 'Jesam. Više njih.'", ispričao je Jurica Galić Juka koji je imao čast upoznati njihova kralja, čovjeka čija kuća doslovno leži između Indije i Mjanmara, i koji ga je uveo u svijet posljednjih živih lovaca na glave.
"On je ceremonijalni kralj. Nema pravu vlast, ali rješava sukobe, dijeli zemlju, donosi mir među susjedima. Ima karizmu, ima stav, i zna engleski. U njegovoj kući još uvijek se čuvaju ukrasi načinjeni od ljudskih glava. Nisu to više originali, već brončane replike", priča Juka i objašnjava da su nekad ratnici morali donijeti glavu neprijatelja kako bi dobili tetovažu na licu. "Bez toga nisi bio ništa," kaže. "To je bila potvrda da si branio svoju čast." Oni koji su pokušali tetovirati lice, a nisu nikoga ubili – bili su izopćeni ili čak kažnjavani smrću.
Proces tetoviranja bio je bolan, a to su radili uz pomoć naoštrenog drva ratana i tinte od smole crvenog cedra. "Ratnika se tetoviralo isključivo po licu i prsima, a za taj su posao bile zadužene isključivo žene poglavica", ispričao je Juki Pangshong, nekadašnji lovac na glave koji se prisjetio i svoga tetoviranja. "Moji najponosniji trenuci ujedno su bili i najbolniji. Dok su me tetovirali, prijatelji i rodbina čvrsto su mi držali ruke i noge, a u usta su mi stavili komad tkanine kako bi spriječili glasne urlike", autentično je svjedočanstvo Pangshonga.
Ratnici su dakle ubijali svoje neprijatelje, nakon čega su im odsijecali glave i odnosili ih kao trofej. Osim što su time stjecali pravo na tetovažu na licu, dobivali su i jednu lubanjicu na lančiću oko vrata, priča Juka. U selima naroda Konyak glava nije bila samo rezultat borbe. Bila je to ulaznica u svijet odraslih. Glave su se kuhale, čistile, ukrašavale i čuvale. Neke su se nosile kao ogrlice – svaka brončana glava značila je jednu stvarnu, ubijenu.
"Tko ima više tih glava, bio je veća faca. Nakon prvog ubojstva, ratnik je zaslužio tetovažu. Tkogod je od tih ljudi bio tetoviran, znači da je ubio nekoga", govori Juka dok pokazuje fotografije staraca iscrtanog lica. Ima pripadnika naroda čija lica nemaju tetovaže. Ili nisu nikoga ubili, ili svojim žrtvama nisu odsijecali glavu, a u tom slučaju nemaju pravo na tetovažu.
Bili su časni, ističe Jurica Galić Juka. Nisu ubijali žene, djecu, nenaoružane. Uvijek ratnik na ratnika. Kod njih nije bilo genocida, nego – zakon bojišta. To jest brutalno, ali jasno i dosljedno, naglašava Juka. Njihova okrutna praksa zabranjena je zakonom 1960. pa se putopisca osobito dojmio susret sa starcem po imenu Panhpa. On je lovac na glave iscrtanog lica koji je 1979. godine, kad je praksa već bila zakonom zabranjena, osvetio svoju sestru koju su ubili neprijateljski ratnici.
"Jednom su žene iz našeg sela napali ratnici iz drugog sela. Mnoge su preživjele, ali dvije su ubijene. Jedna od njih bila je moja sestra. Išli smo u borbu sa svime što smo imali – puškama, kopljima, mačetama. Našao sam krvnika i osvetio sestru. Bio je to lijep osjećaj. I danas bih to isto napravio za svoju sestru", autentično je svjedočanstvo nekadašnjeg lovca na glave po imenu Panhpa.
Juka ističe kako su upravo ta autentična svjedočanstva najveće bogatstvo koje je donio sa svojih putovanja. To su prisjećanja ljudi čijom će smrću završiti jedna era kojoj prijeti prašina zaborava. Neće više biti istetoviranih lica starih ratnika, ali ostat će Jukine fotografije koje svjedoče o vremenu koje je prošlo. "Ovi ljudi će za koju godinu, za kojih desetak godina ili nekoliko desetaka godina biti pokojni i zato smatram da sam napravio dobru reportažu, snimio sam posljednje lovce na glave iz Indije. Ima lovaca na glave i po Amazoniji i u Papui, ali sve ih je manje. Vjerujem da više nema te prakse, ovo su posljednji indijski lovci na glave", kaže Juka. Drugi starac istetoviranog lica, Kaimang, rekao mu je kako su oni samo branili obitelj, čast i tradiciju.
"Vi ste ti koji ubijate na tisuće ljudi dnevno, životinje i zemlju koja nas hrani. Britanci su loši ljudi. Nisu nas mogli svladati oružjem pa su nam podvalili opijum. Zbog toga je moj sin danas ovisnik. Što će mi nova kuća i televizor kad nemam nasljednika? Čovjek može izgubiti glavu, ali nikada svoje običaje i tradiciju, a mi smo to izgubili", ispričao je Juki, kojega je fascinirao i način kako su ratnici izrađivali barut, kao i prastare puške kojima su naoružani.
"Jedan od najbizarnijih, ali fascinantnih detalja koje sam saznao jest kako su izrađivali barut. Mokraća, drveni pepeo, nitrati – kuhani tjednima, sušeni, miješani s uljem. Stvarali su crni barut koji su punili u svoje starinske puške. I pokazali su mi – te puške još rade. Spore su, glasne i smrtonosne", priča Juka.
Mokraća, koju su članovi plemena odlagali u posebne posude, poslije je korištena u procesu pravljenja baruta. Stari recepti uključivali su fermentaciju u kojoj bi mokraća reagirala s drugim kemikalijama, stvarajući snažnu kemijsku reakciju koja bi mogla potaknuti eksploziju. Ovaj proces, na prvi pogled groteskan, zapravo je omogućio plemenu da održava svoje puške u funkciji kad bi pravo gorivo bilo nedostupno. Juka je bio i dio festivala Aoleng – tradicionalnog animističkog slavlja – kada cijelo selo pleše, pjeva, udara u bubnjeve, i priziva duhove predaka.
"Žene ratnika ubojica iz plemena Konyak su lijepe, kao i žene drugih etničkih skupina, a oni su ih otimali jedni drugima. Ovdje su ih braća branila mačetama, ali Apatani su imali drukčije, nenasilno rješenje. Gurali su ženama drvene čepove u nos pa bi se one poružnjivale kako ne bi bile otete. Svatko je imao svoj način obrane", još je jedna Jukina priča o nesvakidašnjim običajima koje je upoznao u tom dijelu svijeta.
Svojom pričom i fotografijama publiku je odveo u Ziro, gdje živi etnička skupina Apatani koja je poznata po jedinstvenom običaju koji se odnosi na žene: umetanje crnih čepova u nos i tetovaže po licu. Taj drevni običaj imao je zaštitnu funkciju: žene su bile poznate po svojoj ljepoti i često su ih otimali ratnici iz drugih plemena. Da bi ih učinili "neprivlačnima" za otmičare, obitelji su im tetovirale lice i u nos im umetale drvene čepove koji im nisu ometali disanje.
"Ove žene su jako lijepe u mladosti, i često su u prošlosti bile otimane od susjednih naroda. Zato su se poružnjivale, jer bi im njihovi starješine naložili da moraju istetovirati lica i gurnuti ove čepiće u nos. Ti čepići njima nisu ometali dišni sustav, nego su umetani sa strane. Ali, nisu sve njihove bake tetovirane niti su imale čepiće u nosu. Ovo su posljednje bake koje tako izgledaju. Zato kažem da sam snimio dokument vremena koje odlazi. Ova je praksa zabranjena osamdesetih godina prošlog stoljeća, i ovo su posljednje živuće bake koje ovako izgledaju. Danas tih žena ima možda još dvadesetak. Svi ih poštuju kao žive spomenike. Kad uđeš u njihovu kuću, kao da ulaziš u muzej. A one ti nude čaj, smiju se, i nude ti da prespavaš", pripovijeda Juka dok prikazuje fotografiju na kojoj je žena iz plemena Apatani kojoj je više od 90 godina. Pozirala je Juki s toplim osmijehom. Fotografije koje je napravio prikazuju nježno, naborano lice, s velikim nosnim čepovima i očima koje svijetle od životne radosti. "Ta žena je simbol svijeta koji nestaje", govori Juka i povlači paralelu s običajima hrvatskih žena u Rami, Vitezu i selima u Bosni i Hercegovini koje su tetovirale ruke.
"Ne kažem da je to bilo dobro za Apatani žene, ali ja nisam bio tamo da bih nekome sudio ili nešto osuđivao. Došao sam zabilježiti. Sada ću pustiti video da čujete kako te žene pjevaju. One su svoje, a ti ljudi su svoju povijest oduvijek prenosili pjesmom i svojim običajima", naglasio je na predavanju Juka. Ništa se ne zapisuje pa su njegovi i tonski, video i fotografski zapisi tim vredniji. "Tako su one prenosile povijest od davnih vremena do dana današnjeg. Nema zapisa, samo pjesma", govori Juka.
Za razliku od urbanih sredina gdje je čovjek izgubio doticaj s prirodom, narodu Apatani priroda je sve – izvor života, hrane, pravila, pa i religije. "Oni su animisti. Vjeruju u Sunce, Mjesec, žive u potpunom skladu s prirodom. Zaista je ne zagađuju, njihovi vrtovi su ekološki, vole životinje, ali tijekom njihovih festivala postoji jedan dan kada ih žrtvuju", priča Juka koji je snimio i brutalne scene žrtvovanja svinja i peradi. Svaka obitelj žrtvuje svinju, meso se dijeli potrebitima, a šaman mora pojesti sirovo srce koje još pulsira. Upozorio je gledatelje na prizore koji ih čekaju.
"U srcu se traže znakovi blagoslova ili znakovi nesreće", objasnio je okupljenima Juka. Jurica Galić Juka s velikim poštovanjem priča o tom narodu koji, unatoč modernim utjecajima, još uvijek živi u dubokom skladu s okolinom. "Kod njih ti je sve jednostavno, ali duboko. Od bambusa grade kuće, njime love, od bambusa rade cijevi, posuđe, čak i roštilje. A kad netko umre, zakopaju ga pod kuću – da ne ode predaleko, da i dalje bude tu, uz obitelj." Posjetio je i narod Nyishi, koji živi u velikim zajednicama. U jednoj kući ima i po 70 ljudi. Na otoku Majuli, jednom od najvećih riječnih otoka u svijetu nazočio je festivalu Holi.
Na samom kraju Juka je izdvojio rečenicu koja mu se urezala u pamćenje, a izgovorio ju je stari ratnik i lovac na glave: "Rekao je: 'Čovjek može izgubiti glavu, ali nikad svoje običaje i tradiciju. A mi smo to izgubili.' I možda je to ključ cijele priče. Moderni svijet donio je granice, zakone, televizore i drogu – ali oduzeo nam je nešto drugo: identitet. U doba kad se ratovi ponovno vode, kad granice opet postaju rovovi, možda bismo ipak trebali učiti i od njih. Ne kako ratovati – nego kako sačuvati ono što nas čini ljudima", zaključio je Jurica Galić Juka svoje fascinantno predavanje.
hahaha... lijepe pričice za naivne turiste - ekipa odlugmi "opasne" lovce na ljudske glave... a kad turisti odu - ekipica se vrati pivici i seriju na netflixu...