Naslovnica Vijesti Svijet

Ušetala je u ambasadu SAD-a i rekla: Ja sam Staljinova kći i ne vraćam se u SSSR

Zaljubila se u Indiju i zatražila dopuštenje da ostane. Zahtjev joj je odbijen. “Kremlj me smatra državnim vlasništvom”, kazala je s gnušanjem
12. listopada 2017. u 23:40 5 komentara 2848 prikaza
Staljin i Svetlana
Foto: Wikimedia Commons

U sedam navečer 6. ožujka 1967. pred otvorenim dvorišnim vratima američke ambasade u Aveniji Shantipath u New Delhiju pojavio se taksi. Pod budnim nadzorom indijske policijske straže polako je nastavio voziti kružnim prilazom zgradi.

Staljin STALJINOVA DIVLJA KĆI Staljinova žena Nadja prostrijelila si je srce Mauserom. Njenoj kćeri Svetlani bilo je 6 godina

Putnica na stražnjem sjedištu kroz prozor je gledala veliki kružni bazen koji se ljeskao u sutonu. Nekoliko pataka i gusaka još je plivalo među mlazovima vode što su se podizali s njegove površine. Pročelje ambasade bilo je načinjeno od perforiranih betonskih ploča, što je zgradi davalo lagan, prozračan izgled. Putnica je primijetila koliko se to razlikuje od sive i hladne zgrade sovjetske ambasade iz koje je upravo izišla. Ovo je dakle Amerika.

Ni traga o njoj

Svetlana Alilujeva popela se širokim stubama i zagledala se u američkog orla ugrađenog u staklenim vratima. I dosad, sve važne odluke u svome životu donijela je brže-bolje. Čim je prešla preko praga, znala je da će njezin stari život za nju biti nepovratno izgubljen. Nije imala nikakve dvojbe da će joj se gnjev Kremlja ubrzo sručiti na glavu. Osjećala se punom prkosa. Osjećala se užasnutom. Donijela je najvažniju odluku u životu; pobjegla je, ali nije imala pojma u što. Nije oklijevala. Čvrsto stisnuvši mali putni kovčeg u jednoj ruci, drugom je pritisnula zvono. Vrata joj je otvorio mornarički oficir zadužen za prijem stranaka, Danny Wall. Spustio je pogled i ugledao sitnu ženu koja je stajala pred njim. Bila je u srednjim godinama, uredno odjevena, neupadljiva. Upravo joj je namjeravao reći da je ambasada zatvorena kad mu je pružila putovnicu. Problijedio je. Zaključao je vrata za njom i odveo je u malu susjednu prostoriju. Tada je nazvao Roberta Raylea, drugog tajnika ambasade, koji je bio zadužen za “upadače” – prebjege. Rayle je bio vani, ali kada je nekoliko minuta poslije uzvratio poziv, Wall mu je dao tajni ključ koji je značio da je u ambasadi sovjetski emigrant. To je bilo zadnje što je Rayle očekivao da se može dogoditi tog ponedjeljka, jedne mirne večeri u indijskoj prijestolnici.

Kad je Rayle stigao u ambasadu u devetnaest sati i dvadeset pet minuta, odveden je u prostoriju u kojoj je sjedila jedna žena i razgovarala s konzulom Georgeom Hueyem. Čim je Rayle ušao, okrenula se k njemu, i gotovo prvo što mu je rekla bilo je: “Pa, vjerojatno mi nećete vjerovati, ali ja sam Staljinova kći.”

Duhan HERCEGOVAČKO ZLATO Fino izrezanu ‘škiju’ pušio je i Staljin, a Hercegovci bi radije da je to bio Churchill

Rayle je pogledao diskretnu, privlačnu ženu bakrenaste kose i svijetloplavih očiju koja mu je spremno uzvratila pogled. Nije odgovarala njegovoj predodžbi Staljinove kćeri, premda ni sam nije točno znao kakva je to predodžba. Pružila mu je sovjetsku putovnicu. Odmah je ugledao ime: građanka Svetlana Josifovna Alilujeva. Josifovna je bio točni patronim, koji znači “Josifova kći”;. U glavi je pretresao mogućnosti. Možda je sovjetska krtica; možda je dvostruki agent; možda je luda. Zabezeknut, George Huey ju je upitao: “Vi dakle tvrdite da vam je otac Staljin? Mislite onaj Staljin?”

Kao službenik zadužen za upadače iz sovjetskog bloka, Rayle je imao zadatak potvrditi njezin identitet. Nakon kratkog razgovora ispričao se i otišao u komunikacijski centar ambasade, odakle je poslao telegram središnjici u Washingtonu zahtijevajući sve dosjee o Svetlani Josifovnoj Alilujevoj. Za sat vremena dobio je odgovor: “Nema tragova”. Ondje ništa nisu znali o njoj – ni CIA, ni FBI, ni Državno tajništvo nisu imali nikakvih dosjea. Vlada SAD-a nije čak ni znala da Staljin ima kćer.

Nacionalna relikvija

Dok je čekao odgovor iz Washingtona, Rayle je ispitivao Svetlanu. Kako to da je u Indiji? Ona je tvrdila da je otišla iz SSSR-a 19. prosinca obaviti jedan ceremonijalni zadatak. Sovjetska vlada dala joj je specijalno dopuštenje da otputuje u Indiju kako bi prosula pepeo svojega “supruga”; Brajesha Singha u Ganges u njegovu rodnom selu – Kalakankaru u Uttar Pradeshu – prema zahtjevima hinduističke tradicije. Ogorčeno je dodala kako je Aleksej Kosigin, predsjednik Ministarskog vijeća, osobno odbio njezin zahtjev da se uda za Singha zbog toga što je stranac, ali nakon njegove smrti dopušteno joj je odnijeti njegov pepeo u Indiju. U tri mjeseca svog boravka u Indiji zaljubila se u zemlju pa je zatražila dopuštenje da ostane. Zahtjev joj je odbijen. “Kremlj me smatra državnim vlasništvom”, kazala je s gnušanjem. “Ja sam Staljinova kći!”; Rekla je Rayleu da joj je, pod sovjetskim pritiskom, indijska vlada odbila produžiti vizu. Rekla mu je da joj je dodijalo biti “nacionalna relikvija”, i da se ne želi vratiti u SSSR. Zatim ga je odlučno pogledala i ustvrdila kako je došla u američku ambasadu zatražiti od vlade Sjedinjenih Država politički azil.

Iz svega toga Rayle je mogao zaključiti samo to da ta staložena žena vjeruje u ono što govori. Odmah je shvatio kakve bi političke implikacije imala njezina priča ako je istinita. Ako je doista Staljinova kći, ona je članica sovjetske kraljevske obitelji. Njezino odmetnuće bio bi težak psihološki udarac za sovjetsku vladu, koja će učiniti sve da je vrati sebi. Američka bi se ambasada našla usred političkog vrtloga. Rayle je i dalje bio sumnjičav. Upitao ju je zašto njezino prezime nije Staljina ili Džugašvili, kao očevo. Objasnila je da je 1957. promijenila prezime iz Staljina u Alilujeva, uzimajući djevojačko prezime majke Nadežde, što je pravo svakog sovjetskog građanina.

Zatim ju je upitao gdje boravi. “U gostinjskoj kući sovjetske ambasade”, odgovorila je, koja se nalazila samo nekoliko stotina metara dalje. Kako je uspjela izići iz sovjetske ambasade a da je nitko nije opazio? “Većina je na velikom dočeku priređenom u povodu posjeta sovjetske vojne delegacije, a ostali slave Međunarodni dan žena”, odgovorila je. Zatim ju je upitao koliko ima vremena prije nego što će u gostinjskoj kući netko zapaziti da je odsutna. Možda čak oko četiri sata, rekla je, jer će svi biti pijani. K tome, očekuju je u obitelji T. N. Kaula, bivšega indijskog ambasadora u SSSR-u. Odjednom je dodala, u panici: “Moram nazvati njegovu kćer Preeti, da je obavijestim da ne dolazim.”

Donald Trump ZABRINJAVAJUĆE? Što imaju zajedničko Staljin, Mao Ce-tung i Donald Trump?

Za Raylea je to bila prilika da je podvrgne malom testu. Odvratio je: “U redu, dopustite da okrenem broj za vas.” Potražio je broj, okrenuo ga i pružio joj slušalicu. Slušao je kako objašnjava T. N. Kaulu i njegovoj kćeri kako neće moći doći na večeru jer je boli glava. Poslala je srdačne pozdrave oboma. Zatim je dala Rayleu izlizan svežanj papira. Posrijedi je bio rukopis napisan na ruskom, s naslovom Dvadeset pisama prijatelju, koji je nosio njezino ime. Objasnila je da se radi o osobnoj knjizi sjećanja o odrastanju u Kremlju. Ambasador Kaul, s kojim su se ona i Brajesh Singh sprijateljili u Moskvi, uspio je iznijeti rukopis iz SSSR-a u siječnju prošle godine. Vratio joj ga je čim je stigla u New Delhi. To je bio zapanjujući podatak: Staljinova kći napisala je knjigu. Što bi ona mogla otkriti o njezinu ocu? Rayle je upitao može li izraditi kopiju, i ona je pristala.

Zatim je napisala, prema njegovim napucima, formalni zahtjev za politički azil u Sjedinjenim Državama i potpisala dokument. Kad ju je Rayle upozorio da joj u ovom trenutku ne može obećati da će dobiti azil, Svetlana je pokazala koliko je politički promućurna. Odgovorila je da “ako joj Sjedinjene Države neće moći ili htjeti pomoći, ne vjeruje da će ikoja druga zemlja s predstavništvom u Indiji biti voljna to učiniti”.

Majstorica manipulacije

Budući da je čvrsto odlučila ne vratiti se u SSSR, jedina mogućnost koja bi joj u tom slučaju preostala bila bi da “potanko i otvoreno” ispriča svoju priču medijima i tako pokuša steći javnu podršku u Indiji i Sjedinjenim Državama. Odbijanje da se pruži zaštita Staljinovoj kćeri ne bi dobro odjeknulo u njegovoj zemlji. Svetlana je znala kako funkcionira politička manipulacija. To je učila cijeli život.

Rayle je odveo Svetlanu u prostoriju na drugom katu, ponudio joj šalicu čaja i aspirine za glavobolju koja ju je počela mučiti, i zatim joj je predložio da napiše izjavu – kratku biografiju s objašnjenjem zbog čega je odlučila emigrirati. Nakon toga se ponovo ispričao, tvrdeći da se mora savjetovati s nadređenima. Američki ambasador Chester Bowles te je noći ležao bolestan pa se Rayle pješke uputio k njemu u pratnji načelnika CIA-ine postaje. Ambasador Bowles kasnije je priznao da se nije htio osobno sastati sa Svetlanom zbog mogućnosti da se radi o običnoj luđakinji. U prisutnosti Bowlesova specijalnog pomoćnika Richarda Celestea, razgovarali su o nastaloj kriznoj situaciji. Rayle i njegovi nadređeni shvatili su da neće imati vremena provjeriti Svetlanin identitet prije nego što Sovjeti otkriju da je nema. Bowles je smatrao da Sovjetski Savez ima toliki utjecaj na indijsku vladu, koju je opskrbljivao vojnom opremom, da će, ako se sazna da je Svetlana u američkoj ambasadi, indijske snage zahtijevati njezin izgon. Ambasada će je morati izvući iz Indije.

nastavak sutra >>

Izvatke iz biografije Rosemary Sullivan "Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve" priredila Nataša Vlašić Smrekar

Donald Trump Politička cenzura Zašto je vodeći australski znanstvenik usporedio Trumpa sa Staljinom  mračne epizode Ruska svađa oko Staljina 21.05.2015., Zagreb - Novinarski dom, EU povjerenik za kulturu Tibor Navracic. Photo: Robert Anic/PIXSELL Tibor Navracsics: 'Tito je, kao i Staljin, komunistički diktator'

Alilujeva: Žao mi je što se moja majka nije udala za stolara

“Ne treba se žaliti na svoju sudbinu, iako je meni žao što se moja majka nije udala za stolara”, izjavila je Svetlana Alilujeva, Staljinova kći, u intervjuu za Independent 1990. Kao djevojčica, koju je otac od milja zvao “vrapčićem”, jurcala je po Kremlju, nesvjesna da muškarci koji je miluju po kosi upravo organiziraju masovna ubojstva. Majčino samoubojstvo i spoznaja o Staljinovim zločinima ostavili su neizbrisiv trag u njezinoj duši. Prebjegavši 1967. na Zapad, obogatila se prodajom memoarskih zapisa; ali umrla je sama, siromašna i anonimna.

Elipso

  • Brandfackel:

    Napišite i feljton o potomcima Staljinovog podguza Broza. Potomci toga komunističkog satrapa, pedofila i masovnog ubojice ne umiru sami i u siromaštvu kao Staljinova kćer. U takvom okruženju umiru o i koji su 40 godi a drnčili za ove komunističke ... prikaži još! lupeže. A o grižnji savjesti da ne govorimo! Ne samo da ne osuđuju masovna ubojstva tifus-maršala, nego ih navelike niječu i opravdavaju što ih čini većim monstrumima od njihovog sramotnog oca, djeda...

  • zlako:

    Komunisti su elita Fašizma.Samo do smrti.Nastavak u sobi za mučenje u paklu..

  • Avatar javorko
    javorko:

    jedan od sdpovac možda Maras ili Bauk izjavio je":ja bih se najrade da mogu transformirao u 1972!!!"