Pitanje postojanja života izvan Zemlje jedno je od najdubljih koje znanost može postaviti. Iako još nemamo nedvojben dokaz da nismo sami, potraga za izvanzemaljskim životom danas je razgranatija i sofisticiranija nego ikad prije. Njome se bave astronomija, biologija, robotika, državni programi i neovisne inicijative. Od promatranja dalekih planeta do analize anomalnih objekata u Zemljinoj blizini – metode se razlikuju, ali cilj je isti: pronaći trag koji se ne može objasniti poznatim prirodnim procesima.
Potraga među zvijezdama
Prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti glasi: što znamo o planetima izvan Sunčeva sustava? Do danas je, naime, potvrđeno više od 5900 egzoplaneta, planeta koji kruže oko drugih zvijezda u našoj galaksiji. S obzirom na to da Mliječni put sadrži između 100 i 400 milijardi zvijezda, procjenjuje se da bi broj planeta mogao dosezati stotine milijardi. Neki od njih nalaze se u takozvanoj nastanjivoj zoni, području u kojem temperatura na površini planeta može omogućiti postojanje tekuće vode.
Ti su planeti glavni kandidati u potrazi za životom. Pomoću teleskopa kao što je James Webb, znanstvenici analiziraju njihove atmosfere u potrazi za kemijskim spojevima koji bi mogli upućivati na biološku aktivnost. Jedan takav slučaj privukao je veliku pozornost znanstvene zajednice. Planet K2-18 b, udaljen oko 120 svjetlosnih godina, ima karakteristike koje upućuju na mogućnost da ispod guste atmosfere postoji ocean. U rujnu 2023. tim znanstvenika s Cambridgea, predvođen Nikkuom Madhusudhanom, objavio je da su u atmosferi tog planeta otkriveni kombinacija metana i ugljikova dioksida te mogući tragovi dimetil sulfida (DMS), spoja koji se na Zemlji gotovo isključivo proizvodi biološkim putem.
Iako su podaci preliminarni i zahtijevaju daljnju analizu, K2-18 b zasad ostaje jedan od najperspektivnijih kandidata za planet s biološki aktivnom atmosferom. Buduće misije poput LUVOIR-a i HabEx-a imat će dovoljno osjetljive instrumente da takve atmosfere istraže još detaljnije.
Biološki i tehnološki potpisi
Kad govorimo o životu izvan Zemlje, ključno je pitanje što zapravo tražimo. Znanstvenici razlikuju dvije temeljne kategorije tragova: biološke i tehnološke potpise.
Biološki potpis (biosignature) podrazumijeva bilo kakav kemijski, fizički ili geološki pokazatelj koji se ne može lako objasniti neživim procesima. To može biti specifičan omjer plinova poput kisika i metana u atmosferi, prisutnost organskih spojeva koji su na Zemlji povezani s metabolizmom, ili strukture u stijeni koje podsjećaju na mikrobiološke kolonije. No interpretacija takvih tragova zahtijeva krajnji oprez: mnogi geološki i atmosferski procesi mogu proizvesti slične signale, bez ikakvog sudjelovanja živih organizama.
S druge strane, tehnološki potpis (technosignature) podrazumijeva trag postojanja napredne civilizacije – ne na temelju biokemije, već tehnologije. To mogu biti radiovalovi koji dolaze iz usko fokusiranog izvora, poput nekadašnjeg "Wow! signala"; laserski impulsi koji traju milijardinke sekunde; toplinsko zračenje velikih energetskih struktura (npr. Dysonove sfere); prisutnost industrijskih plinova u atmosferi planeta (npr. klorofluorougljikovodici) te neobične promjene svjetlosne krivulje zvijezda koje upućuju na prolazak umjetnih objekata.
Za razliku od bioloških tragova, tehnološki potpisi mogu biti dugotrajniji i energetski vidljiviji, ali i lakše podložni pogrešnom tumačenju. Mogu dolaziti iz prirodnih izvora koje još ne razumijemo ili iz ljudskih artefakata poput satelita i odraza u instrumentima.
Projekti poput SETI-ja već desetljećima traže radijske signale nepoznatog podrijetla. Danas se ta potraga širi: koristi se strojno učenje za otkrivanje neuobičajenih obrazaca, razvijaju se teleskopi specijalizirani za brze svjetlosne impulse, a sve se češće razmatra i mogućnost da tehnologija izvanzemaljske civilizacije možda uopće nije u obliku koji bismo prepoznali kao tehnologiju. Znanstvenici stoga sve češće ističu da ne traže samo život, traže inteligenciju, ali ne znaju kako izgleda ni kako se ponaša. Tehnološki potpisi možda su jedini način da je uopće prepoznamo.
Što bi značilo pronalazak?
Znanost ne traži izvanredne zaključke – traži dokaze koji izdrže provjeru. No u slučaju otkrića života izvan Zemlje, čak i najmanji dokaz – molekula koja ne bi trebala biti tamo, mikroskopski uzorak iz podzemnog oceana, signal koji se ne može objasniti prirodnim putem, imao bi civilizacijsku težinu. Promijenio bi način na koji razumijemo biologiju, tehnologiju, evoluciju, pa i samu ulogu čovjeka u svemiru.
Ta potraga više ne pripada jednoj disciplini. Vodi se paralelno na više razina – spektroskopijom udaljenih planeta, geološkom analizom marsovskog tla, uzimanjem uzoraka iz oceanskih dubina mjeseca Jupitera i klasificiranjem podataka prikupljenih radarima i senzorima. Zajedničko im je jedno: nema prečaca, nema sigurnih odgovora bez provjere.
Ako život negdje postoji, možda se već nalazi u podacima koje imamo. Možda u spektru atmosfere poput one na K2-18 b, možda u stijeni s Marsa, možda u metalnoj sferi s dna Tihog oceana. Možda u desetljećima arhiviranih vojnih snimki. Možda nije problem u nedostatku signala, nego u načinu na koji ih tumačimo. I to je ono što se u posljednjem desetljeću promijenilo: znanost više ne odbacuje nepoznato kao nemoguće. Danas prvi put imamo instrumente, podatke i institucionalnu volju da nepoznato istražimo i ne ignoriramo ga. Možda nećemo otkriti ništa, a možda ćemo otkriti nešto što nismo ni znali da tražimo. Ali prvi put, znamo gdje gledati.
Otvori KEKS Pay
Ništa ja to ne vjerujem. Čekam samo babu Vangu da vidim šta kaže