Onaj drugi u meni opet je govorio da je uzalud, ali finale Lige prvaka (koju u sebi ne uspijevam prestati zvati - Kup šampiona) gledao sam s krupnom čežnjom za pobjedom Borussije. Neću reći da sam navijao, jer navijaš samo za jedan, najviše dva ili tri kluba, već u skladu s množinom svojih pripadnosti i identiteta, dok je čežnja za pobjedom Borussije u utakmici s Realom nešto sasvim drugo. Nešto što nema veze s Borussijom i njezinim identitetom. Pritom, nisam za tom pobjedom čeznuo zato što sam - evo baš ove godine se navršava - već pola stoljeća srcem i dušom protiv madridskog Reala. Da ispričam: nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, dotadašnji jugoslavenski selektor (danas će se reći - izbornik) Miljan Miljanić postao je trener Reala, Francovog i frankističkog kluba, u fašističkoj falangističkoj Španjolskoj. Moja djetinja pamet nije to mogla sebi objasniti, osim prispodobom po kojoj je Miljan u partizanskom filmu otišao u ustaše, četnike, nacifašiste. Miljanić je, naravno, preporodio Real koji je prethodno ušao bio u nekakvu igračku krizu, suvereno su osvojili španjolsko prvenstvo, a onda, na penale, pobijedili u finalu kupa. Fotografija na kojoj trener Reala iz krvavih ruku caudilla Franca prima pehar pobjednika nije mogla biti objavljena u našim novinama. Bilo je to za Franca posljednje finale kupa, jer se sljedeće godine upokojio, čime je fašistička diktatura doživjela gotovo trenutačni slom, a Real je neviđeno brzo ponio naziv i epitet - kraljevskog kluba. Kruna, koju je četrdeset godina kao namjesnik uzurpirao Franco, vraćena je kralju i kraljevstvu.
Edin Terzić, sin Ibrišimov, nije ništa manje Nijemac nego što je Nijemac i najgospodstveniji igrač Reala
Čeznuo sam za pobjedom Borussije i pobjedom Edina Terzića, jer sam ga htio vidjeti kako se raduje. I zanimalo bi me čuti što bi on govorio da su pobijedili. To bi, na neki način, bilo zdravo i za ove naše, koji se identificiraju s njime, ili koji kažu da je on "njemačko-hrvatski" trener, ili kojima je, s druge strane, srcu blisko njegovo ime Edin