Intelektualac je zrcalo društva. Bez tog se zrcaljenja svaka zajednica pretvara u čopor. Đurđica Čilić jedan je od najmarkantnijih hrvatskih i zagrebačkih intelektualaca u ovih petnaestak godina Plenkovićeve ere. Nepotkupljiva, ali savršeno osamljena, tolerirana je od njegova autokratskog režima onako kako je, recimo, Käthe Kollwitz tolerirana u Hitlerovoj Njemačkoj. Ako bi se, voljom dragoga Boga i nekog novog, recimo vašingtonskog, Führera, Jasenovac nanovo otvorio kao mjesto za preodgoj i dokvalifikaciju sinova i kćeri razmetnih (kako je prošloga ljeta taj logor predstavljen u Hrvatskome saboru, i pod pasivnim pokroviteljstvom Gordana Jandrokovića), profesoricu Čilić A.P. u logor zatočio ne bi, unatoč svemu što govori, i unatoč tome što je na svim glasovanjima unutar hadezeizirane sveučilišne zajednice u Zagrebu ona onaj izdvojeni glas. U njenoj se osamljenosti ogledaju strah i pristajanje hrvatskog društva da bude čopor, ili da u katoličkoj prispodobi bude stado ovaca pod čobanom i njegovim psima.
Đurđica Čilić odistinski je pisac, jedan od malobrojnih u cjelokupnoj našoj književnosti. U intelektualnom, pak, smislu, ovakva osviještenost je više nego dragocjena. U zemlji svetica i svetaca, grešno čeljade je mesija
Otvori KEKS Pay
