Domaća politička scena odavno je prestala biti prostor suvislih i konstruktivnih političkih rasprava i dugoročnog, strateškog promišljanja o budućnosti ove nacije. Nažalost, posljednjih godina pretvorila se u najobičniji, primitivni teatar apsurda u kojemu glavne uloge igraju dva dobro udomljena stanara s Pantovčaka i Markova trga. Najnoviji čin te beskrajne predstave – drama oko slanja šačice hrvatskih vojnika u Pariz – samo je nastavak te iste, već duboko pročitane i prožvakane šablone.
Tko zna već koji put, Zoran Milanović opet je uskočio u ulogu vrhovnog hrvatskog pravednika i ustavobranitelja, ali samo kad to njemu odgovara, sasipajući paljbu teških uvreda prema Andreju Plenkoviću i HDZ-u. Dok javnost hipnotizirano prati ovaj verbalni ping-pong dvojice bivših diplomata iz istog inkubatora, nameće se naizgled potpuno apsurdno pitanje: za koga predsjednik zapravo radi i kome ove predstave najviše koriste? Jer gledajući površno, gorivo za Milanovićev pogon već je jako dugo samo čista osobna osveta i patološka fiksacija na Plenkovića. Sve što premijer predloži, predsjednik će dočekati na nož. Ako Plenković kaže "bijelo", Milanović će vikati "crno", iako se radilo o tehničkim i rutinskim odlukama u NATO-u ili EU. Ta njegova potreba da u svakoj sekundi bude kontra, da glumi uličnog fajtera koji "raskrinkava bruxelleske poltrone", odavno je prešla granice državničkog ponašanja i skliznula u čisti osobni animozitet. Milanović se ne bori za principe; on se bori protiv Plenkovića.
I tko je to taj ozbijlni politaicar u oporbi koji bi mogao zamjeniti Plenkovica? Da se Milanovic recimo ponasa normalno i ne daje binu HDZu i Plenkovicu tko bi onda mogao konkurirati? SDP? Most? Mozemo? Neka jos manj stranka? Okreci kako oces, u HR ne postoji ozbiljna konkurencija. Ovi u opoziciji svi imitiraju Milanovica. Nitko nema stvarni program svi samo pametuju i glume bez zrna sposobnosti i znanja. Mostovci su vjerojatno medu njima najveci licemjeri.