Novinar i književnik Drago Hedl objavio je knjigu Matija, osobnu i bolnu ispovijest o tragičnom gubitku sina. Kako sam autor navodi, knjiga je pisana za sve roditelje s ciljem da ih potakne da više vole svoju djecu i budu strpljiviji s njima. To je nažalost, knjiga o suicidu vlastitog sina, a kako kaže Hedl, riječ je o temi koja je jednako teška za čitanje kao što je bila i za pisanje. U gostovanju u HRT-ovoj emisiji Aleksandra Stankovića, Nedjeljom u 2, Hedl je o toj temi htio iskreno progovoriti.
– To je važna tema o kojoj treba govoriti. O suicidu se, nažalost, vrlo malo piše. Gotovo da je to još uvijek tabu. A ne bi smio biti. Nažalost, to postaje stigma za obitelj u kojoj se dogodi - kazao je Hedl. Dodaje kako je tek nakon osobne tragedije postao svjestan koliko ljudi poznaje koji su prošli kroz sličnu bol, ali o tome se rijetko govori. – Obitelji to teško dijele. Kao da je riječ o nekoj obiteljskoj tajni, pa čak i sramoti, rekao je.
Prisjetio se i češkog književnika Bohumila Hrabala, za kojega se, kako kaže, zna da nije stradao hraneći golubove, kao i nobelovca Ernesta Hemingwaya, čiji kraj također nije bio nesretan slučaj, već posljedica osobne odluke.
"Kada bih mogao, češće bih sinu rekao koliko ga volim"
Hedl je osjetio snažnu potrebu da progovori o toj temi, a potporu toj odluci našao je u reakcijama čitatelja koji su mu se javljali. - Rekli su mi da su nakon čitanja knjige "Matija", prvo što su učinili bilo je da su prišli svome djetetu, zagrlili ga, poljubili, rekli mu da ga puno vole. Drago mi je da su ljudi na taj način doživjeli knjigu i da su shvatili koliko možda zbog poslova koje radimo, zbog užurbanosti, tempa, napredovanja u karijeri, mnogo drugih stvari - premalo vremena posvećujemo djeci, kazao je Hedl.
- I ja se to preispitujem u knjizi. Pitam se da li sam dovoljno vremena posvetio svome sinu. Kada bih naravno mogao, a to ne mogu i nitko ne može, vratiti to vrijeme, ja bih mu puno više i puno češće rekao da ga volim jer sam ga stvarno volio. Ali možda mu nisam to dovoljno puta rekao. (...) Kao da živimo u takvoj kulturi gdje se to podrazumijeva, pa onda to ne govorimo. Ali to treba reći, istaknuo je Hedl.
Teško mu je objasniti si zašto se sve to dogodilo. - Znam reći da mi se Matijinim odlaskom najgora, najteža stvar u životu dogodila. Sve drugo što se događa, više nije ni blizu onome što se dogodilo u tom trenutku - rekao je i dodao da mu se nametalo na tisuće pitanja na koja je očajnički tražio odgovor. Analizirao je svaki svoj postupak, preispitivao se, tražio je odgovor. Ali to su, kaže, pitanja na koja nemamo odgovor.
Život u Americi i tihi znakovi borbe
Matija je sa 17 godina otišao u SAD, gdje je završio srednju školu, diplomirao biokemiju, doktorirao na sveučilištu Purdue, a potom radio na prestižnim sveučilištima u Chicagu i Yaleu. Na Yaleu je proveo 11 godina, baveći se istraživanjima Crohnove bolesti. Radio je iznimno puno – šest dana tjedno, od 8 do 20 sati.
Trebalo je, kaže Hedl, prepoznati njegove znakove depresije, da mu nije bilo lako boriti se sa svakodnevicom. Nije to primjećivao zato što je Matija bio vrlo ponosan i rijetko ili gotovo nikada nije govorio o teškim trenucima.
- Znao je reći nekoliko puta da je depresivan, da je to jedna sredina koja baš nije topla, u kojoj nema puno empatije, u kojoj se jako puno radi, u kojoj svi vide samo uspjeh. Svi vide samo Nobelovu nagradu. Takav je tamo način života i rada - rekao je Hedl. Smatra da Matija, iako iznimno inteligentan i obrazovan, nije prepoznao tihi mobing američkog sustava.
"Ako spasim jedan život, bit ću najsretniji čovjek"
Iako je bol neizreciva, Hedl bi bio najsretniji čovjek na svijetu kada bi mu se, kako kaže u Nedjeljom u 2, do kraja života javila bar jedna osoba koja je pročitala knjigu i rekla: - Ja sam pročitao vašu knjigu, bio sam na rubu, na rubu kao i vaš sin, i shvatio sam kolika bol ostaje iza tog čina onima koji ostanu pa sam se predomislio. Ako mi se dogodi to u životu da me tako netko nazove, da mi kaže "odlučio sam da ću ipak nastaviti život jer mislim da ima nekakvog smisla", onda bih bio najsretniji čovjek na svijetu - rekao je Drago Hedl.
Matijino oproštajno pismo:
"Jako mi je žao što sam ovo napravio i doveo te u ovakvu situaciju, ali jednostavno više nisam mogao dalje. Bio sam svake godine sve depresivniji i, iako sam tražio pomoć, postajalo je sve gore. Molim te, nemoj imati nikakav osjećaj krivnje. Ovo bi se kad tad desilo i tu nitko nije mogao pomoći. Pomozi malo mami i budi uz nju. Voli te Matija."
Hedl nije bio ljut na sina, iako priznaje da je njegov čin teško prihvatiti. – Ako je on tražio mir, a to je napisao u oproštajnom pismu, onda tu odluku treba poštovati. Mada mi je vrlo teška, i mada je nikada ne bih prihvatio da sam imao priliku razgovarati s njim prije toga, kazao je.
Posljednji put vidjeli su se u ljeto 2018. godine. Vijest o tragediji saznao je prvi, rano ujutro. - Bilo je rano jutro, probudio sam se i možete misliti kada ujutro čujete takvu jednu groznu rečenicu, onda prvo što vam prođe kroz glavu je da je vjerojatno neka zabuna, da je netko nešto pomiješao i da je nazvao krivu osobu, da joj kaže vijest koja nije takva, rekao je. Razgovarao je s policajcem u Americi nakon što mu je tužnu vijest javio Matijin prijatelj.
Najteži trenutak bio je prenijeti vijest bivšoj supruzi Ljerki. - Bila je zatečena da me vidi tako rano ujutro. Ušao sam u dnevni boravak, sjeo na stolicu na kojoj bi obično sjedio Matija kada je bio zajedno s nama. I rekao sam najtežu rečenicu u svom životu koju sam ikada izgovorio, rekao sam joj: "Nema više našeg Matije". Ljerka nije shvatila tu rečenicu, kao što nisam ni ja shvatio rečenicu Matijinog prijatelja koji mi je to rekao sat ili nešto prije toga. Pa sam to onda ponovio, istim riječima, na isti način. (...) Tada smo oboje plakali. Plakali smo svatko na svojoj stolici, nismo znali jedno drugome što reći, koje su to mogle biti riječi, koja su to mogla biti pitanja. Samo smo plakali, šutjeli. I tek smo nakon možda desetak ili petnaest minuta počeli razgovarati, rekao je Drago Hedl prisjećajući se tužnih trenutaka.
Amerika bez empatije
Sljedeći korak bio je otputovati u Ameriku i oprostiti se od sina. Na Yaleu, kaže, nije naišao na očekivanu razinu empatije, niti im je itko želio pomoći. Od tada svakog 14. u mjesecu posjećuje sinov grob te kaže da duboko razumije ljude koji traže svoje najmilije, a još uvijek ne znaju gdje su.
Na promociji knjige Matija bio je i Vladimir Šeks, koji je priznao da ga je knjiga duboko potresla jer je i on, na drugačiji način, izgubio sina. Preživjeti smrt djeteta nije lako. Drago Hedl želio je zabilježiti priču o Matiji. I dalje je posvećen poslu koji voli i poručuje da će ga raditi dok je živ i dok bude mogao. - Nastojim kroz rad, puno posla, dosta planova koje imam, nastaviti taj život i učiniti ga koliko-toliko snošljivim. Imam jedan veliki bonus u toj priči, a to je da sam imao Matiju, rekao je.
Dokumentarni film o Reihl-Kiru: "Priča koja je tek načeta"
Drago Hedl je, zajedno s Hrvojem Zovkom, scenarist dokumentarnog filma Mirotvorac o Josipu Reihl-Kiru, šefu osječke policije ubijenom početkom devedesetih. Premijera filma održana je 4. travnja, a Hedl ističe da je riječ o teškoj i bolnoj priči koja je tek djelomično ispričana. U filmu nastoji odgovoriti na pitanja poput toga zašto se i kako se to dogodilo. Jadranka Reihl-Kir, Josipova supruga, provodila je svoju privatnu istragu. Ono što je doznala, javila je Hedlu, jer joj je bilo bitno da te informacije izađu u javnost.
Reihl-Kira opisuje kao obrazovanog, smirenog i karizmatičnog čovjeka kojem su ljudi vjerovali. – Bio je mirotvorac koji je vjerovao da je bolje pregovarati pet godina nego ratovati pet sati. No lokalna vlast ga nije prihvatila, jer nisu željeli nekoga tko će smirivati tenzije, nego osobu koja će "probleme rješavati brzo i efikasno", kazao je.
Planova i izazova Hedl ima napretek. Poručio je da će i dalje pisati na sreću onih koji ga čitaju i na nesreću onih o kojima piše jer, kako kaže, ne piše baš teme koje se svima sviđaju i oko kojih budu svi sretni. Rekao je da planira završiti trilogiju koju je počeo knjigom "Donjodravska obala". - To je polubiografija, začinjena s ponešto fikcije, koju sam nastavio u romanu "Vrijeme seksa u dobu nevinosti" i koju sada namjeravam završiti trećim romanom, a koji bi na neki način zaokružio tu moju životnu priču u kojoj će biti, ako se to može mjeriti uopće u nekakvim omjerima, 80% istina, 20% fikcije. Moj život baš nije toliko zanimljiv da mu nije potrebna fikcija da bi netko čitao moj život, rekao je. Osim toga želi napraviti i roman, crnu komediju, o staračkom domu.
Otvori KEKS Pay
Ovu priču Drago Hedl već drugi puta iznosi na HTV, zar traži oprost javnosti zbog svojih osobnih propusta u odgoju sina?