Opet ću o pjesničkoj Nagradi Stjepan Gulin, jer je po koječemu u Hrvatskoj jedinstvena. Nagradu je osnovala, po Gulinu je imenovala, i propozicije postavila šibenska pjesnikinja i pisačica namjenske i umjetničke proze Olja Runjić. Nije neobično to što je nagrada nazvana po doživotnom književnom autsajderu. Takvi su, autsajderi, u hrvatskome književnom životu, bili mnogi, od Silvija Strahimira Kranjčevića, preko Matoša, Kamova i Šimića, pa do Tina Ujevića, ali dok je za njih karakteristično da su ih naši književni zagrobari i kanonici mrtve uzdizali među nacionalne velikane, Stjepan Gulin od onih je koji su i nakon smrti ostali autsajderi. U tom je smislu šibenska nagrada u povijesti hrvatskih književnih nagrada baš jedinstvena. Postoje nagrade koje su imenovane po lošim, izvan svojih zavičaja sasvim beznačajnim piscima, ali ova je nazvana po dobrom pjesniku - kakvih je u njegovoj, kao i u svakoj drugoj generaciji malo - ali mrtvom autsajderu. Čini mi se da je nešto lijepo i utješno u tome da dobiješ Nagradu Stjepan Gulin, kako za insajdera, tako i za autsajdera.
Tek kada prvi put jasno vidiš kakvim te vide oni koji bi te najradije sveli na dim iz dimnjaka nekog postrojenja na pustom istoku, tek kada shvatiš u kojoj se mjeri takvi u ovoj zemlji mogu nekažnjeno obezljuditi, shvatit ćeš kakva je tvoja uloga u toj velikoj svehrvatskoj drami
Otvori KEKS Pay
