Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Domovinski rat - laži i istine': Ante Marković je predlagao da se uhite Tuđman i Milošević

Večernjakov dokumentarni film i knjiga 'Domovinski rat - laži i istine', u prodaji je za 29.90 kuna na svim prodajnim mjestima
04. kolovoza 2014. u 14:50 118 komentara 47140 prikaza
Domovinski rat
Pogledajte galeriju 1/3

Dokumentarni film u produkciji Večernjeg lista i Intermedia Grupe “Domovinski rat – laži i istine” govori o onom vrlo osjetljivom vremenskom periodu, odmah nakon uvođenja višestranačja i prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Film kao autor, redatelj i scenarist potpisuje Miljenko Manjkas, a izlazi u sklopu Večernjakovog Ciklusa političkih dokumentaraca. Problematizira niz kontroverzi koje su nastajale u periodu nakon prvih demokratskih izbora i u početku rata. Na tim je izborima 22. travnja poražena netom redizajnirana i predvođena Ivicom Račanom partija SKH-SDP. Pobjeda Hrvatske demokratske zajednice na čelu s novim liderom dr. Franjom Tuđmanom, čija je stranka osvojila dvostruko više mandata u Hrvatskom saboru od favoriziranog SKH-SDP, iznenadila je sve osim većine Hrvata.

Nakon takve pobjede, međutim, svi su u Hrvatskoj, a i šire u tada postojećoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) s velikom napetosti očekivali daljnji razvoj političke situacije.

Slovenija, Hrvatska i JNA

Slovenija i Hrvatska jasno su iskazivale svoju želju za suverenitetom i nezavisnosti, što je bilo u izravnom sukobu s ulogom tada još moćne Jugoslavenske narodne armije (JNA). Premda cijeli sastav vojnog vrha JNA tada još nije bio potpao pod puni utjecaj Slobodana Miloševića i njegove velikosrpske politike, JNA je ipak pokrenula godinama ranije razrađene planove za takve prilike, no sada je cilj micanja novouspostavljene hrvatske vlasti. Prethodno je već obavljen velik dio posla jer je JNA uoči prvih višestranačkih izbora već pokupila najveći dio oružja tadašnje Teritorijalne obrane. O problemu s otetim oružjem govori se u cijelom dokumentarcu.

Na čelu KOS-a bio je general Aleksandar Vasiljević, a ostao je na tom položaju tijekom ratova u Sloveniji, Hrvatskoj te na početka rata u Bosni i Hercegovini. Krunu svoje karijere postigao je u bitki za Vukovar, a za ulogu u počinjenim zločinima dosad nije odgovarao. Na čelu ministarstva obrane Hrvatske sredinom 1990. bio je Martin Špegelj, bivši partizan i general JNA, koji je na hrvatsku stranu prešao nakon što je bio zapovjednik 5. armijske oblasti, koja je u Jugoslaviji obuhvaćala Sloveniju i velik dio Hrvatske. Hrvatsko vodstvo predviđalo je rat, što je značilo i oružani sukob s moćnom JNA. I slovensko i hrvatsko vodstvo moralo se pripremati za taj rat. S obzirom na to da je Hrvatska bila razoružana i da je posjedovala tek nekoliko desetaka tisuća cijevi u sastavu policije, bilo je jasno koji je prioritetni korak koji valja učiniti – hitno nabaviti oružje. Prve pošiljke od desetak šlepera stigle su iz Mađarske. O tim akcijama u filmu govore glavni protagonisti s jedne i s druge strane, Josip Perković, zadnji šef hrvatske Udbe, a tada već zamjenik ministra policije i osoba koja je organizirala prvu hrvatsku obavještajnu strukturu. S druge strane bio je general Aleksandar Vasiljević, a u njihovu međusobnom nadmudrivanju Hrvati uspijevaju dopremiti oružje preko granice s Mađarskom i prebaciti ga do Zagreba. No, Vasiljević je Špegelju i hrvatskom vodstvu pripremio drugu vrstu zamke – uspio je u Špegeljevu blizinu ubaciti svog agenta i u dva mjeseca ujesen 1990. snimiti video i audiozapise kojima je kasnije teretio Špegelja i desetke drugih Hrvata.

U dva mjeseca snimljeno je 19 i pol sati videozapisa te 121 sat tonskih zapisa. Taj uspjeh KOS zahvaljuje kapetanu Vladimiru Jagaru, koji je bio Špegeljev rođak i koji je uspio Špegelja snimati jer mu je Špegelj vjerovao. No, Jagar je bio sudionik KOS-ove akcije kodnog naziva “Štit” i obavijestio je Beograd da Hrvati planiraju uvesti znatne količine oružja kojima će potom napasti kasarne JNA. Zamka za Špegelja počela se, dakle, pripremati još u rujnu 1990. godine. Potkraj studenog počeo je već pravi propagandni rat. Radili su na nekoliko fronta, a osnovni je zadatak bio prestraviti Srbe i pokazati im da im od hrvatskog vodstva slijedi nastavak NDH. KOS je ipak ponajprije pokušavao zaustaviti dotok oružja.

Špijunski rat za oružje

Bilo je to već sasvim dosta snimljena materijala te je počela velika medijska akcija. Vrijeme je da Beograd objavi “Istinu o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Vasiljević će posvjedočiti kako Hrvati nisu gledali kako da se izbore za samostalnost na “ustavan način, nego oružanim sukobom, dakle ratom”. Kadijević, tada prvi general u Generalštabu JNA još je, uoči prvih parlamentarnih izbora bio uvjeren da, kako je rekao, “ako ovi (HDZ) dođu na vlast, visit ćemo po banderama”. KOS tvrdi kako mjesni odbori HDZ-a regrutiraju baš kriminalce u prve naoružane odrede. A pomaže im u tome, naravno, i “Rimokatolička crkva na terenu”. Sve se vrti oko oružja, koje je Hrvatskoj oteto. Davorin Domazet Lošo i Vladimir Šeks u filmu neće propustiti napomenuti i krivnju tadašnjeg vrha Partije koja je naredbu o razoružavanju hrvatske TO “provela bez pogovora”. Dr. Davor Marijan, s Hrvatskog instituta za povijest prisnažuje ovakvim tezama i pojašnjava da je u Sloveniji razoružanje spriječila Partija, a u Hrvatskoj dopustila. Iz ovih svjedočenja u filmu, koji na jednostavan način, nizanjem kronoloških zabilješki i izjava protagonista olakšava donošenje zaključka, nedvojbena je krivnja tadašnjeg vrha partije (SKH-SDP) i osobno Ivice Račana. Dr. Ivica Lučić, također s Hrvatskog instituta za povijest, također govori kako se godinama pripremala teza o “hrvatskoj genocidnosti”. Koliko je srbijanska propaganda uspješno stvarala plodno tlo za ovakvo zaključivanje o Hrvatima, svjedoči i dr. Ivo Banac koji, temeljem osobnog iskustva, spominje da je i u SAD-u u ozbiljnim politološkim krugovima kolala teza da “jedina Hrvatska koja može biti nezavisna, nužno će biti fašistička”.

U nastavku film govori o tome kako je Hrvatska ipak uspjela “isplivati” iz ove nemoguće situacije. Josip Perković tvrdi da se hrvatsko vodstvo, sve do odcjepljenja držalo zakonitih načina i formiranja pričuvne policije, a da se oružane formacije nisu stvarale još u lipnju 1990., kako to u filmu tvrdi Aca Vasiljević, nego tek u listopadu, kada u Hrvatsku ulazi onih famoznih deset šlepera oružja iz Mađarske. Naprotiv, Perković svjedoči da su se KOS i služba sigurnosti Srbije godinama prije prvih višestranačkih izbora pripremali za agresiju i stvaranje srpske krajine u Hrvatskoj, a otimanje oružja TO bio je sastavni dio tog plana. General Vasiljević je osoba oko koje se vrti cijeli taj plan, no na terenu naputke provode, zanimljivo, umirovljeni kadar iz JNA, policije, tajnih službi. Oružje je podijeljeno i scenarij se može početi provoditi. Signal jest miting u Srbu, 25. srpnja 1990., gdje se donosi Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Idući je korak poduzet odmah u kolovozu, dok još traje turistička sezona – barikade i oružane straže Srba, počinje tzv. Balvan-revolucija. Hrvatska jest destabilizirana, a sada je samo trebalo proizvesti novu destabilizaciju kojom bi startalo izvanredno stanje. Slučaj Špegelj tu ne dolazi “kao naručen”, nego – i jest naručen. Nakon što je emitiran film i KOS-ov obavještajni uradak Zastava filma, 3. prosinca počinju uhićenja, a sam Vasiljević u filmu potvrđuje kako je trebalo biti “pohapšeno 38 lica po celoj Hrvatskoj”. Na vrhu liste su – Boljkovac i Špegelj. No, Kadijević zaustavlja Vasiljevića i akciju hapšenja, u Beogradu se održava sastanak SSNO-a (Savezni sekretarijat za narodnu obranu), a problem je naoružavanje i barikade Srba jer i to su paravojne formacije pa Kadijević traži “ravnotežu” i prepušta odluku o uhićenjima Hrvata – Predsjedništvu SFRJ. Plan propada, Vasiljević optužuje Kadijevića za namjernu opstrukciju, a Perković kaže da je Vasiljević pogriješio jer se mjesecima usredotočio na aferu Špegelj, a za to vrijeme nije “vidio što se (dalje) događa u Jugoslaviji”. Kadijević u filmu, naravno, tvrdi da Vasiljević laže.

Pokušaj podvale Tuđmanu

Špegelj je tada tvrdio da je film neautentičan, no i Šeks potvrđuje da kada bi se “Špegelju dignuo šećer, znao bi biti vrlo neobazriv”... Slijede “najgori” dijelovi, gdje beogradski spiker interpretira Špegeljeve riječi o ubijanju vojnih starješina JNA na vratima stana, ako treba i žene i djece, objašnjava da je to građanski rat. Tomac u filmu objašnjava kako su u Zastava filmu tada vješto namontirali izjave ministra obrane Špegelja, koji je, upitan, primjerice, što je to građanski rat, odgovarao, u društvu, smatrao je, svojih ljudi (Jagar), koliko je taj rat okrutan. Špegeljeve su izjave, dakle, zaključak je ovog dokumentarca, bile autentične, no namontirane u KOS-ovoj provedbi. Hrvatska je TV također emitirala KOS-ov film, no uz komentare iz studija, pa je uspješno amortiziran KOS-ov medijski udar. O kontroverzama i prekidu akcije uhićenja Špegelja u filmu govori i Vasiljević, no autori filma navode njegove tvrdnje iz intervju beogradskom NIN-u, gdje objašnjava da je u razgovoru s tadašnjim članom Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske Stjepanom Mesićem saznao da bi Mesić “tolerirao hapšenja svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske, osim Špegelja i Boljkovca”. Vasiljević tada kaže da se sporazumio s Mesićem jer “razmjena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju Štit i hapšenja”. Dosta nezgodan kontekst za Mesića, no autori dokumentarca ostavljaju gledatelju da sam zaključi vjerodostojnost ovih tvrdnji Vasiljevića. Domazet, međutim, u filmu cijelu ovu ulogu Špegelja naziva, “u najmanju ruku dvojbenom”. Naprotiv, Domazet tvrdi da nitko do danas nije vidio famozni “Špegeljev plan” (o osvajanju kasarni JNA što je, navodno, trebalo riješiti rat na samom početku sukoba”).

Autori dokumentarca toj tezi prisnažuju s naknadnim tvrdnjama Kadijevića da bi “JNA tada odgovaralo da je Tuđman naredio napad na kasarne JNA...” (U ovom filmu hrvatski će gledatelji prvi put vidjeti dijelove izjava generala Veljka Kadijevića i Aleksandra Vasiljevića, objavljivanih svojedobno na RTV Srbije i RTV Republike Srpske, koje su autori uspjeli otkupiti.) Domazet i sada kaže kako bi tim razvojem događaja Hrvatska bila, na samom početku rata, poražena. Slovenija i Hrvatska, pak kreću u proces osamostaljivanja. Hrvatska, pod pritiskom sa svih strana, odgađa primjenu odluke o samostalnosti, no Slovenija ne pristaje i počinje tzv. rat u Sloveniji (27. lipnja 1991.). Autori dokumentarca govore o dramatičnoj situaciji, jer stav većine Hrvata, pa i političara, jest da Hrvati trebaju reagirati poput Slovenaca, a Špegelj zaziva opći napad na JNA. Tuđman je, međutim, smatrao da je to zamka. Ovdje dolazimo do jednog od najznačajnijih dijelova dokumentarca, gdje povjesničar Davor Marijan, možda najjasnije do sada, objašnjava sumnju u zamku i “rat” dogovoren između slovenskog i velikosrpskog vrha. Hrvatsko je vodstvo, naime, stalno sumnjalo u iskrenost slovenskog vodstva. Protagonisti dokumentarca potvrđuju da je još 24. siječnja 1991., u noći punoj dramatike zbog filma o Špegelju, u Beogradu postignut dogovor između Slobodana Miloševića i Milana Kučana, po kojemu Slovenija ima pravo otići iz Jugoslavije. Zauzvrat, Srbiji se priznaje pravo da svi Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi. Tuđman je znao za sporazum i odbio napad na JNA pokušavajući dobiti na vremenu, upravo zbog nepovoljnog odnosa snaga. U međuvremenu je odglumljen rat u Sloveniji (desetodnevni) jer ipak nije mogla otići iz Jugoslavije tek tako, zaključuju protagonisti dokumentarca. I Kadijević će poslije u svojoj knjizi zaključiti: “Tuđman nas je prešao, nije nasjeo na našu zamku.” Vasiljević u filmu, pak, kaže da je tim raspletom bio šokiran, a citira i riječi B. Jovića da, nakon što odu Slovenci, preostaje zadatak da se “vojska izvuče na nove granice”. Prvi put su, kaže, čuli za te “nove granice”. I tako je Slovenija riješila svoj problem, a Hrvatskoj je tek slijedio krvavi sukob i rat za nezavisnost. Kraj tadašnje Jugoslavije nastupio je kada je 18. srpnja JNA povukla vojsku iz Slovenije. Nastala je tzv. Krnja Jugoslavija, a postrojbe koje su se povukle iz Slovenije nisu otišle u Srbiju, nego potpomažu pobunu Srba u Hrvatskoj.

Enigma Vukovar

Dokumentarac “Domovinski rat, laži i istina” ovdje otvara još jednu do kraja nerazjašnjenu i bolnu stvar za današnju Hrvatsku. O tadašnjoj ulozi Budimira Lončara, zadnjeg ministra vanjskih poslova, koji u tom trenutku u UN-u tražio uvođenje embarga na oružje za cijelu SFRJ (!?). Z. Tomac potvrđuje da su Lončar i Ante Marković, tada premijer SFRJ, bili jedini politički visokopozicionirani Hrvati koji se nisu odazvali pozivu F. Tuđmana da prijeđu na hrvatsku stranu u borbi za samostalnost. Letica, međutim, potvrđuje da je hrvatsko vodstvo već tada imalo informacije da Beograd sprema nešto drugo – likvidaciju hrvatskog vodstva. Ovdje se radnja dokumentarca vraća na B. Lončara, a M. Tuđman objašnjava kako je Lončar isprva tražio od UN-a uvođenje embarga na uvoz oružja za Hrvatsku, ali kako se Kina suprotstavila, onda je on zatražio embargo za cijelu Jugoslaviju. Tomac objašnjava kako je hrvatsko vodstvo tjedan dana prije toga 7. listopada 1991. (uvođenje embarga) donijelo odluku po kojoj oduzima pravo B. Lončaru da nas zastupa. Autori dokumentarca znakovito ovdje zaključuju – B. Lončar kasnije će postati savjetnik predsjednika RH Stipe Mesića...

D. Marijan, povjesničar, pak kaže da se Hrvatsku optužuje da nije pomogla Vukovaru, no “da je Hrvatska na Vukovaru utukla streljiva kojeg nije smjela, na Vukovaru je Hrvatska dovela državu u pitanje...”. Govori se u filmu i o tome kako je, u prislušnom središtu JNA u Bihaću (UHO) snimljeni, kasnije montirani i razgovori između Mile Dedakovića Jastreba i generala Antuna Tusa, s Uredom predsjednika i samim F. Tuđmanom. Sve kako bi se probila teza da se Vukovaru nije željelo pomoći. Dokumentarni film u produkciji Večernjeg lista i Intermedia grupe podsjeća na ove kontroverze, čije se posljedice i danas osjećaju. Ovaj dokumentarac pokušava demistificirati nekoliko “stereotipa o Domovinskom ratu u koje i danas vjeruje ne mali broj Hrvata”, kaže autor filma Miljenko Manjkas. Riječ je, primjerice, o tezama “da se Hrvatska ilegalno naoružavala ne bi li nova HDZ-ova vlast rušila ustavni poredak SFRJ. Već ujesen 90., prema planu tadašnjeg hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, Hrvatska je trebala napasti vojarne JNA i proglasiti odcjepljenje od Jugoslavije. U lipnju 91. Hrvatska se trebala uključiti u rat u Sloveniji i tada poraziti Jugo vojsku, jer je zajedno sa Slovenijom proglasila neovisnost, pa je tu neovisnost zajedno s njom trebala i braniti. Vukovar nije dovoljno naoružan i prepušten je neprijatelju u zamjenu za međunarodno priznanje i naoružavanje Hercegovine… Laži su to stvorene propagandnim ratom vođenim istodobno s oružanim napadom”, zaključuje Manjkas.

Večernjakov dokumentarni film i knjiga "Domovinski rat - laži i istine", u prodaji je za 29.90 kuna na svim prodajnim mjestima

Miroslav Tuđman: Oca sam doživljavao kao znanstvenika, a ne kao političara

Nikada nisam vidio dosje Franje Tuđmana iz disidentskih dana. On je poslije, kao predsjednik Hrvatske, mogao doći do njega, ali ne znam je li ga tražio. Poznajući njegov način razmišljanja, pretpostavljam da se raspitivao o dosjeu, ali da nije previše držao do toga. Jednostavno, na takvim stvarima nije radio ni svoju političku misao ni odnose prema ljudima...

Koliko je meni poznato on i Manolić oni nisu kontaktirali 70-ih, vjerojatno su počeli kontaktirati krajem 80-ih godina. U našu kuću zalazio je jedan intelektualni krug ljudi koji se na toj osnovi viđao i raspravljao. Tako da nije bilo razloga da se u jednom takvom prostoru i okruženju vidi Manolić... Nisam upoznao puno ljudi koji su u stanju predvidjeti dva-tri poteza unaprijed u međunarodnim odnosima. On je bio jedan od rijetkih koji je to mogao...

Smatrao je kao povjesničar da međunarodni odnosi 50 posto odlučuju o sudbini i budućnosti naroda, a samo 50 posto ovisi o vlastitu nastojanju... Iskreno rečeno, uvijek sam oca doživljavao kao znanstvenika, a ne kao političara. I u tom me smislu politički angažman iznenadio. Nikada nisam imao problema s njegovim programom. Međutim, danas mi je jasno ono što mi onda nije bilo jasno, a to je da taj program nitko osim njega nije mogao realizirati.

Veljko Kadijević: Ante Marković je želio biti novi politički lider Jugoslavije

Ante Marković je predlagao uhićenje nacionalnih vođa, i Tuđmana i Miloševića. To je, prema mojem mišljenju, bilo potpuno pogrešno, netočno, nerealno, neostvarivo. On nije vidio čak ni prvi korak kad bi se prihvatio taj njegov prijedlog. Gledao je samo kako da postane lider Jugoslavije. A što će iz toga ispasti, kako će reagirati srpsko stanovništvo koje je tada imalo jedan specifičan odnos podrške prema Miloševiću? Kako će reagirati hrvatsko stanovništvo koje je s više od 90 posto podržavalo Tuđmana?

A to što su bile Mesićeve ambicije, to je njegova stvar. On je u mojem kabinetu često vodio razgovore, ali nikad nije propustio napomenuti da je on liberal, demokrat, te kako je Tuđman despot, apsolutist itd. Po Markovićevom prijedlogu, najprije je trebalo podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda bi stvar bila kompletno riješena u korist Jugoslavije, pa treba uhititi i Tuđmana i Miloševića i sve će biti riješeno. To je toliko neozbiljno i smiješno!

Admiral Davorin Domazet - Lošo: Uloga generala Špegelja je bila dvojbena

General Martin Špegelj je posebna priča. Ne postoji nikakav Špegeljev plan o napadu na vojarne. Onaj film je autentičan, snimio ga je KOS, kojega je vodio general Aleksandar Vasiljević. Tu ima nekoliko nelogičnosti ili možemo reći logičnosti. Što je natjeralo generala Špegelja da govori u kameru, a pita ga njegov rođak, jedan od glavnih KOS-ovaca. Taj film je trebao poslužiti da se Hrvatska prikaže kao zločinačka, nova ustaška država. Tu ulogu je, svjesno ili nesvjesno, tko zna, odigrao Špegelj. Podsjećam da je dio medija, koji su već počeli voditi informativni rat protiv Hrvatske, njega dočekalo kao nekakvog novoga Kutuzova, spasitelja. Jedini njegov uradak bio je što je napravio taj film, koji je autentičan. On je pozivao na napad na vojarne za vrijeme slovenskog rata. Naravno da je Tuđman to otklonio i shvatio je da ga hoće navući na tanak led. Špegelj je bio otišao s dužnosti ministra obrane, poslije je postao zapovjednikom Zbora narodne garde pa je ponovno to isto predlagao... Špegelj je bio taj koji je bio u krivu. Da je to učinjeno tada kada je Špegelj predlagao, Hrvatska bi već izgubila na samom početku rata jer nema oružanih snaga. Uloga Špegelja je u najmanju ruku, da se tako izrazim, dvojbena. Nitko ni do dana današnjega nije vidio taj Špegeljev plan. On nije postojao osim što je možda postojao u njegovoj glavi.

Davor Marjan: Sreća je što Mamula iza sebe nije ostavio nekog svoga ranga

Admiral Branko Mamula je bio glavni arhitekt onoga što će kasnije uslijediti u preustroju JNA. On je imao političke ambicije. Njegov prethodnik, Nikola Ljubičića, je kao predsjednik Predsjedništva Srbije, jedina jaka ličnost u ondašnjoj Jugoslaviji, bio protiv Mamulina preustroja JNA. To malo ljudi zna, ali on, pa tako ni Srbija, nije glasovao za preustroj.

Mamulin cilj je bio staviti Teritorijalnu obranu pod JNA i on je to uspio. On je relativno dugo bio na dužnosti saveznog sekretara, a dugo je bio i načelnik Generalštaba, On je u prvom radu Jugoslaven, pa onda Srbin. I s te pozicije ide u očuvanje Jugoslavije i očuvanje partije. Problem su mu samo godine. Nije Mamula uklonjen, on je otišao u mirovinu po sili zakona. Tad se vidjelo da nije bio omiljen jer ne može se naći ni u jednoj republici, premda je bilo nekih kombinacija s Hrvatskom, da ide u sam vrh Predsjedništva.

On je ostavio iza sebe dva generala, Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića. Kadijević je savezni sekretar kojem je najviši rang zapovijedanja bila divizija. U vrijeme Hrvatskog proljeća bio je pomoćnik zapovjednika za pozadinu 5. armije. Kad ga Mamula instalira za svog zamjenika, on već gotovo 20 godina nema trupnog staža, i to je apsurd. Adžić je bio komandant korpusa. Njegove kolege vrlo ružno pišu o Adžićevim intelektualnim sposobnostima. Jedan Slovenac, general koji je radio s njime u Makedoniji, kaže da je bio sposoban samo crtati karte i ništa drugo.

Veljko Kadijević je general izvršavanja. Mamula je očekivao da će on iz pozadine upravljati ovom dvojicom, međutim to se nije dogodilo i to je njegov najveći promašaj. Svi na ovim prostorima mogu biti zahvalni jer da je Mamula imao generala ranga Mamule ‘90., stvar bi bila vjerojatno posve drugačija...

Približavanje Armije i Srbije počinje kada Armiju preuzme Kadijević. Za Mamulu nema dokaza da se on približavao vrhu Srbije. On je svisoka gledao sve, i to s pravom. Ta generacija koja je došla na vlast, preuzela partiju ‘86.-’87., to su uglavnom bili drugorazredni igrači u odnosu na one prije. Mamula je ipak ratni kadar, a tada više nema jakoga ratnog kadra osim njega.

Gorivo
UŠTEDA
Čak i najmanja sitnica može utjecati na potrošnju goriva u vašem automobilu

A1 izdvaja za Vas

  • beto_alonso:

    To su bila kljucna vremena za nastanak moderne Hrvatske a Franjo je slalom izmedju mnogih postavljenih zamki i prepreka odvezao pobjednicki i bez vecih gresaka. Hrvatska je tu, ona postoji i treba samo naci nacina da se gospodarski ozivi. Za ... prikaži još! to je ipak potrebno i malo konceptualnog znanja i ozbiljne studije sto da radimo s energetikom,poljoprivredom, turizmom etc...

  • Rukizuki:

    Cestitam svima Dan Pobjede i oslobodilacke Oluje. Pa tako i tebi mnemnosine-srbine

  • IVANIVANIVAN:

    Franjo je upisan zlatnim slovima u Hr povijest !!!!! Jugofili i srbofili kmečite !!!!