Za hrvatske "desničare" (što god ta riječ značila) prilično je jasno zašto se i dalje prebrojni Mohikanci među njima ne mogu odlijepiti od Putina i Trumpa - do nedavno su im oni bili najveće nade da će biti predvodnici konzervativne kulturne kontrarevolucije koja će zarotirati Zemlju u suprotnom smjeru i poništiti pogubnu rodnu ideologiju, najezdu woke medija i NGO-a. Čak i danas – kad je i vranama na vrhu Trump Towera jasno da seksualni prijestupnik u Bijeloj kući i masovni ubojica u Kremlju ne mogu biti ljudi koji će Americi i svijetu vratiti tradicionalne obiteljske vrijednosti – mnogima koji su se u međuvremenu kirurški odlijepili od Putina teško je prihvatiti da se Trump već dokazao kao najveći Putinov saveznik. Oni koji se do sada nisu odlijepili –  vjerojatno nikad neće.
 

No, što je s hrvatskim "ljevičarima" (što god ta riječ značila)? Što njih priječi da podignu svoj glas nakon ovog atentata u Ovalnom uredu, kad je svima jasno da je Trumpov plan pregaziti Zelenskog i ostaviti ga u jarku, prije svega kako bi Putinu ispunio želju da nametne protuustavne predsjedničke izbore u Ukrajini te da tako u Kijevu zajednički instaliraju čovjeka koji neće biti sitničav oko toga koliki postotak teritorija će biti pod izravnom kontrolom Moskve, a koliko pod efektivnom kontrolom iz Trump Towera.
 
Nismo nikad slutili da bi se Amerika mogla naći u ovakvoj ulozi, u kojoj će se svrstati na stranu agresora u ratu protiv jedne ipak demokratske europske države, potencijalne članice EU-a! Je li itko mogao zamisliti stvaranje osovine Washington-Moskva, preko leđa slobodne Europe, kao kad se dijelila na Jalti? Neće to mnogi javno izgovoriti, ali posve je jasno da je na djelu abominacija. Rusko-američki deal sasvim je usporediv i s onim koji su u ime Hitlera i Staljina potpisali Ribbentrop i Molotov, zajedno s tajnim protokolima po kojima su bratski iskomadali Poljsku. Danas, dijelovi Ukrajine koji su nekad davno bili pod Poljskom trebali bi ostati pod kontrolom Trumpa, a Katarinina Novorosija (za početak) barem dijelom pod kontrolom Putina. U toj novoj Jalti Europi bi bilo prepušteno da se sama nosi s Putinom, a Putin bi se zauzvrat svrstao uz Trumpa u odmjeravanju snaga sa Xijem. Nako ovoga, više nitko ne bi mogao biti siguran niti da su sigurne sve članice NATO-a, odnosno da će itko prstom mrdnuti ako Putin upadne u Latviju ili Estoniju kako bi zaštitio "ugroženu rusku manjinu".

 

Hrvatski komunisti šutjeli su tada, kad su jedinice Wehrmachta i Crvene armije održavale zajedničke vojne parade u podijeljenoj Poljskoj. Šutjeli su i kad su uz Staljinovu podršku pali Bruxelles i Pariz. Kao što njihovi politički sljednici šute i sada. Onomad su progovorili tek u zoru operacije Barbarossa, kad je puklo savezništvo između Staljina i Hitlera, odnosno između nacista i komunista, pa se moralo bježati u šumu. Što se sad čeka? Što se to treba dogoditi kako bi oni jasno i glasno stali - uz žrtvu! Uz Ukrajinu! Je li baš nužan uvjet da netko prije toga izravno napadne Hrvatsku?
 
Ovakav razvoj događaja mnogo prije Trumpa najavila su dva europska čelnika - Milanović i Orban. A rečenice koje su dolazile iz njihovih usta mogli smo čuti od Lavrova, Pjeskova, Zaharove, u gotovo istim formulacijama. Jesu li oni bili i ostali Putinovi trojanski konji u EU, pitanje je koje se često postavljalo u protekle tri godine, naravno, bez ikakvog konkretnog dokaza. No, ne moraš stvarno biti na ruskom platnom spisku da bi bio Putinov igrač – ili barem Putinu korisna budala. Dovoljno je da kontinuirano radiš ono od čega korist može imati jedino – Putin.
 
To što se danas Trump radi točno je ono što je Milanović ne samo najavljivao – nego i javno zahtijevao. Mnogima je to dokaz da je on zapravo bio apsolutno u pravu. No, moglo bi se isto tako reći da to dokazuje da su pobjednici oni koji su cijelo vrijeme držali ljestve Putinu. Jedini stvarni pobjednik okršaja kod washingtonskog OK Ovala je Putin. Kako se napola našalio Gari Kasparov – Trump bi na koncu mogao slati oružje Rusima.
 
Koliko dugo će SDP i Možemo podržavati Milanovićev stav, ponovljen na inauguraciji, da se ne slaže da sigurnost nema cijenu? Pamtimo Ivanu Kekin u predsjedničkoj kampanji kad je kao potencijalna buduća Vrhovna Zapovjednica nabrajala koliko se dječjih vrtića može kupiti za jednog leoparda. Nije se prisjećala koliko jedan tenk može srušiti dječjih vrtića. Kao ni koliko vrtića može zaštititi. I koliko bismo više dječjih vrtića (bolnica, škola...) danas imali da smo početkom devedesetih bili naoružani dovoljno odvraćajuće da nijednom susjedu ne bi palo na pamet da nas napadne.
 
Možemo deklarativno daje punu podršku Ukrajini, no, da se njih pitalo, Hrvatska u Ukrajinu ne bi poslala nijedan jedini metak. Stalno su inzistirali na "neborbenoj" pomoći, što je ono što bi se sad stvarno moglo dogoditi Ukrajini ako Trump odluči prestati slati oružje, a za što se Zoran Milanović zalaže cijelo vrijeme rata.

1/24

 
Moj razgovor s Milanovićem u Petrinji u studenom 2023. na webu ima milijune pregleda, prije svega zbog njegove bizarne tvrdnje "mi smo anektirali Kosovo" (i time ponudili presedan Putinu da i on anektira dijelove Ukrajine), no, jedan dio te konverzacije bio je doslovno proročanski, nakon što je ponovio da Ukrajini trebamo prestati slati oružje.
 
IH: Trebamo li pustiti da Ukrajina bude poražena?
ZM: Treba ih natjerati za pregovarački stol! I to neće bit ugodno! I to neće bit ugodno!!!
IH: Tako da ih Rusi poraze? I da uzmu što žele?
ZM: Da! Bojim se da je to početna pozicija u ovom trenutku! Da!
 
To je doista polazna pozicija Donalda Trumpa u ovom trenutku! Potvrditi Putinu u najmanju ruku sve ono što već kontrolira. A kakvi još ustupci slijede, možemo već naslutiti. Kao i da Putin i Trump ne trebaju EU za pregovaračkim stolom, osim kad bude riječ o ubrzanom ukidanju sankcija. Hoće li pak u Ukrajini biti europskih mirovnih snaga? Bez Putinovog zelenog svjetla gotovo sigurno ne. A hrvatskih sigurno neće biti bez Milanovićevog zelenog svjetla. Osim ako SDP ne napravi zaokret za 180, što na neki način nagovještava Siniša Hajdaš Dončić.
 
“Ako će se s Ukrajinom uspostaviti određeni okvir mirovnih pregovora i ako će EU u cjelini slati mirovne trupe u Ukrajinu, ako će sve članice to raditi, onda bi i Hrvatska iz solidarnosti to trebala napraviti, iako sumnjam da će do toga doći”, za JL je izjavio Hajdaš! Kolikogod to stidljivo djelovalo, i kolikogod se radilo o malom koraku za Hrvatsku i još manjem za Ukrajinu, radi se o golemom koraku za Hajdaša i za nejgovu obećavanu emacipaciju od Zorana Milanovića.
 
Naravno, prije no što pozdravimo mogućnost da Hajdaš možda više neće biti jedan od Milanovićevih mališana, on bi prije svega trebao skuhati neki suvisli odgovor na pitanje zašto onda nije još u prosincu 2022. glasao za odluku o sudjelovanju Hrvatske u misiji EUMAM, koja je tada dobila svega 97 od potrebnih 101 glas u Saboru. Zašto hrvatski vojnici po njegovom tada nisu mogli sudjelovati u obuci ukrajinskih vojnika na tlu EU-a, a sad bi odjednom mogli čak i kao mirovnjaci na ukrajinsko tlo?!?
 
Zašto je onda i glasanje o NSATU, o formiranju zapovjedništva u Wiesbadenu, u listopadu 2024. odgođeno dok se ne steknu uvjeti? Pitanja su, naravno, retorička. Znamo da se to dogodilo jer su odlučili kao mali pioniri poslušati predsjednika RH, kojem je kampanja počivala baš na fabriciranju straha od slanja hrvatskih vojnika u Ukrajinu. No, znači li sad ova izjava da bi SDP možda mogao na ponovljenom glasanju glasati - ZA?
 
Antiamerikanizam i antieuropeizam dijela hrvatskih "ljevičara" zapravo je staljinistički i titoistički atavizam, utjecaja kojeg nakon 45 godina sustavnog ispiranja mozgova od najranijih osnovnoškolskih dana nisu bili pošteđeni ni lijevi ni desni. Posve je očito da ti stavovi nisu samo dnevnopolitički, antiprotivno antiplenkovićevski, nego da imaju svoje dublje korijene. Kod SDP-a je to titoistički autarkični suverenizam s još nikad izvađenim trulim staljinističkim korijenima, kod Možemo pak neka varijanta zelenog pacifizma, koji je u oštroj suprotnosti s današnjim političkim stavovima njemačkih zelenih, koji stalno pozivaju na sustavno naoružavanje Ukrajine svime što joj je potrebno za obranu od okupatora.
 
Kolikogod bili antieuropski cinični, svejedno prigovaraju zato što Macron nije pozvao Hrvatsku na sastanak uže skupine članica EU i NATO-a u Parizu. Naravno, oni pritom ciljaju na premijera, jer im je to potvrda da on u europskim okvirima nije tako važan kako si on utvara. No, kako bi uopće u ovoj krizi ikome u EU stvarno mogao biti relevantan predstavnik zemlje u kojoj se u parlamentu ne može skupiti dvotrećinska većina čak niti za vojnu pomoć Ukrajini? Zašto bi Macron zvao Hrvatsku, čiji predsjednik neprestano agitira protiv vojne pomoći Ukrajini? Zemlja čiji se predsjednik buni zbog glasanja Vlade za ukrajinsku rezoluciju o Ukrajini u UN-u?
 
SDP i Možemo kao politički sponzori propalog Milanovićog protustavnog osvajanja hrvatskog Capitol Hilla, sada kada su već dogovorili koalicije za nastupe na lokalnim izborima u Zagrebu i drugim gradovima, a koje bi mogle biti generalna proba i za nacionalne izbore, neće moći zauvijek izbjegavati neugodna pitanja. Tu se već ne broje dani, već sati, kad će se morati jasno deklarirati podržavaju li ovu eutanaziju Ukrajine u režiji Trumpa i Putina ili će se bez Milanovićeve fige u džepu iskreno i stvarno prikloniti hrvatskom sudjelovanju u svakom razumnom budućem europskom planu spašavanja Ukrajine u vojnom, sigurnosnom, političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu.