Nadam se da ću ti moći sve povjeriti, kao što to do sada nikome nisam mogla i nadam se da ćeš mi biti velika podrška". Tom rečenicom napisanom 12. lipnja 1942. svoj je dnevnik počela voditi Anne Frank, tada 13-godišnja djevojčica iz obitelji njemačkih Židova. Pisala ga je u skrovištu u stražnjem dijelu kuće u ulici Prinsengracht 263 u Amsterdamu još nešto manje od dvije godine, do prvog dana kolovoza 1944., kad su pronašli nju i još sedmero stanara, među kojima su bili i članovi njezine obitelji. Prebačeni su u koncentracijske logore Auschwitz i Bergen-Belsen, gdje je Anne i preminula prije točno 80 godina. Sestra Margot i majka Edith također nisu preživjele. Ostao je samo otac Otto koji je nakon rata dao objaviti kćerine zapise u obliku knjige koja će biti prevedena na 75 jezika.
Kuća u ulici Prinsengracht služila je i kao poslovni prostor Ottove tvrtke, a osmero ljudi skrivalo se u aneksu kakav imaju brojne zgrade uz amsterdamske kanale. U skladištu u prizemlju pakirali su se proizvodi nužni za proizvodnju pekmeza, poput pektina, začinskog bilja i začina. Uredi su bili na prvom katu. Dodatak se koristio kao laboratorij za eksperimentiranje s voćnim džemovima. Upravo je u tom dijelu Otto Frank odlučio urediti skrovište za svoju obitelj i obitelj svog zaposlenika Hermanna van Pelsa. Više od dvije godine, 761 dan, uspjeli su ostati nezamijećeni. Obitelj Frank u Amsterdam se doselila iz njemačkog Frankfurta na Majni, u kojem je Annelies Marie i rođena 1929. godine, u vrijeme kada su Adolf Hitler i njegova stranka već okupljali pristaše. U Njemačkoj su na snagu stupili antižidovski zakoni, pa je obitelj pokušala u nekoliko navrata ishoditi dokumente za Sjedinjene Države ili barem za Kubu. No, nisu uspjeli. Ostao je Amsterdam u kojem je Otto osnovao tvrtku. Započeli su novi život, no u svibnju 1940. Njemačka je napala i Nizozemsku, čija se vojska raspala i predala za pet dana. Kad je Anneina sestra Margot u srpnju 1942. dobila poziv da se javi u takozvani radni logor u Njemačkoj, cijela se obitelj preselila u skrovište u aneksu zgrade. Ubrzo im se pridružilo još četvero ljudi – tročlana obitelj Hermanna van Pellsa, jednog od Ottovih radnika, te Fritz Pfeiffer, poznanik obitelji Frank. Imali su šetero pomagača, zaposlenika Ottove tvrtke i prijatelje koji su im kupovali hranu, odjeću, knjige, novine...
Bilježnicu za dnevnik koji je počela voditi Anne je dobila za svoj 13. rođendan. "Često sam potištena, ali nikada nisam očajna. Ovo skrivanje promatram kao opasnu pustolovinu, istodobno romantičnu i zanimljivu. Svaku oskudicu opisujem u dnevniku kao nešto zabavno. Jednostavno sam odlučila da ću voditi drukčiji život od drugih djevojčica, a poslije drukčiji život od običnih kućanica. Ovo je dobar početak zanimljivog života i zato, samo zato, u najopasnijim se trenucima moram smijati smiješnoj strani svega toga. Mlada sam i posjedujem mnoge skrivene osobine; mlada sam, jaka i proživljavam veliku pustolovinu. Još uvijek sam usred toga i ne mogu se po cijele dane žaliti zato što se ne mogu zabavljati! Naslijedila sam mnogo toga, veselu prirodu, radost i snagu. Svaki dan osjećam kako se iznutra razvijam, kako se približava oslobođenje, kako je priroda lijepa, kako su ljudi oko mene dobri i kako je zanimljiva i zabavna ova pustolovina! Zašto bih onda bila očajna?", napisala je u srijedu 3. svibnja 1944. svojoj imaginarnoj prijateljici kojoj je dala ime Kitty i namijenila joj brojna svoja pisma iz dnevnika. Prvi put ju je spomenula dva mjeseca nakon prelaska u tajno skrovište. Uz Kitty, ime iz popularne serije knjiga "Joop ter Heul", imala je još nekoliko izmaštanih prijatelja – Pop, Phiena, Conny, Marjana, Jettje... Pisanje je Anne postalo važan dio dnevne rutine. Jednom je tako svojoj prijateljici nabrajala obveze koje si je zacrtala. Treba, eto, pročitati prvi dio životopisa Galilea Galileija jer knjiga se mora vratiti u knjižnicu. Potom mora pročitati "Palestinca na raskrižju" i drugi dio o Galileu, nakon što je prošla prvi dio životopisa Karla V., sad još mora nacrtati njegovo obiteljsko stablo. "Zatim na red čekaju Tezej, Edip, Pelej, Orfej, Jason i Heraklo, budući da se njihova različita djela u mojoj glavi isprepliću kao šarene niti na haljini. Mironu i Fidiji također hitno treba posvetiti pozornost, ako ne želim da mi se sve pomiješa. Slično je, na primjer, i sa sedmogodišnjim i devetogodišnjim ratom, sve će mi se to pomiješati. Da, ali što možeš s takvim pamćenjem? Zamisli samo kako ću biti zaboravna kada budem imala osamdeset godina! Oh, i još nešto – Biblija. Koliko će mi još trebati dok dođem do priče o Suzani na kupanju? I što znači krivnja Sodome i Gomore? Oh, toliko toga još treba pisati i naučiti. A u međuvremenu sam Lizelotu Falačku ostavila na cjedilu. Kitty, vidiš li da ću poludjeti od posla? Sada o nečemu drugomu: već odavno znaš da je moja najveća želja jednoga dana postati novinarkom i poslije književnicom. Hoće li se ikad ostvariti te prevelike (ili lude!) želje za slavom, još ćemo vidjeti, ali do sada već imam raznih tema. U svakom slučaju, poslije rata želim objaviti knjigu pod imenom 'Skrovište', pitanje je hoću li uspjeti, no u svakom slučaju, za to će mi poslužiti moj dnevnik." Otkriva da su joj hobiji pisanje, proučavanje obiteljskih stabala kraljevskih obitelji, povijest te grčka i rimska mitologija. Voljela je čitati i o filmskim zvijezdama.
U dnevniku opisuje svakodnevicu u skučenom skrovištu u kojem je, razumljivo, dolazilo i do svađa. Primjerice, oko podjele maslaca. Ili umaka. "Pitam se posvađa li se čovjek prije ili kasnije sa svim ljudima s kojima živi duže vrijeme. Ili mi možda nismo imali sreće?" Tjedni meni često se sastojao se od graha, juhe od graška, krumpira s valjušcima, nabujka od krumpira, a "s pomoći Božjom katkad i od repinih listova ili trulih mrkvi". Pisala je i o Peteru van Pelsu, dječaku s kojim je dijelila skrovište, s time da je on jedini imao zasebnu sobu. Što su se duže skrivali, Peter i Anne su postajali sve bliži. Ona je preuzela inicijativu jer joj je trebao netko s kime bi mogla uživo razgovarati o svojim osjećajima. "Najdraža Kitty, od ranog jutra do kasne večeri zapravo samo mislim na Petera. Tonem u san s njegovom slikom pred očima, sanjam o njemu i vidim ga kada se probudim. Mislim da Peter i ja uopće nismo tako različiti kao što se čini izvana i objasnit ću ti zašto: i Peteru i meni nedostaje majka. Njegova je previše površna, voli očijukati i ne zamara se Peterovim mislima. Moja se doduše trudi oko mene, ali nema takta, nema osjećaja ni majčinskog razumijevanja. Peter i ja borimo se u sebi, oboje smo još nesigurni i zapravo previše krhki i nježni da bi netko s nama tako grubo postupao. Tada poželim izaći, ili skriti svoje osjećaje. Razbacujem sve oko sebe, glasna sam tako da svi požele da sam daleko od njih. On se tada povlači, gotovo ništa ne govori, tih je i sanjari te se bojažljivo skriva. Ako kako i kada ćemo se napokon naći? Ne znam koliko ću dugo još moći tu čežnju svladavati razumom", zapisala je u nedjelju 27. veljače 1944.
Dugo se mislilo da je osmero skrivenih otkriveno na temelju anonimne dojave doušnika, no nova teorija govori da su SS-ovci i nizozemski policajci skrovište otkrili slučajno dok su istraživali prijave o ilegalnom radu i prijevare s kuponima za hranu. Gestapo ih je smjestio u tranzitni logor Westerbork, a potom na vlak za Auschwitz-Birkenau u Poljskoj. Anne i njezina sestra Margot početkom studenoga 1944. prebačene su u logor Bergen-Belsen u sjevernoj Njemačkoj, gdje su se zarazile tifusom. Prva je umrla Margot, a ubrzo i sestra. Nekoliko tjedana prije oslobođenja logora...
– Ovo je ostavština vaše kćeri Anne – rekla je Ottu Miep Gies, Nizozemka koja im je pomagala kad su bili u skloništu, gdje je i pronašla ostavljeni dnevnik. Otto je upravo saznao da su kćeri Margot i Anne umrle u Bergen-Belsenu. Isprva nije smogao snage čitati kćerine zapise. Mučio se mjesec dana. "Anne koja se pojavila pred mojim očima bila je jako drukčija od kćeri koju sam izgubio. Nisam imao pojma o dubini njezinih misli i osjećaja", čudio se. Kako je u povodu skidanja "Dnevnika" s popisa obvezne lektire 2019. na portalu Hrvatskog društva pisaca Kritika h,d,p, navela književnica Slavenka Drakulić, čitajući tu knjigu, učenici mogu "spoznati koliko je čovjek prilagodljivo biće kojem želja za preživljavanjem daje snagu". No, uočit će, smatra, i jednu drugu osobinu – "ljudski potencijal ne samo za činjenje dobra već i zla". Šteta je ne pročitati knjigu u kojoj tinejdžerica koja se dvije godine skrivala od nacista piše o tome kako i dalje vjeruje, usprkos svemu, da su ljudi zaista dobri u srcu, ili o tome kako se treba što više smijati. "Draga Kitty, prošao je još jedan rođendan, sada, dakle imam petnaest godina. Dobila sam prilično mnogo toga: pet dijelova Springerove "Povijesti umjetnosti", komplet donjeg rublja, dva remena, jednu maramicu, dva jogurta, staklenku džema, dva medenjaka (mala), knjigu o botanici od tate i mame..." nabrajala je u utorak 13. lipnja 1944. rođendanske poklone. Dobila je i knjigu o Mariji Tereziji, kao i tri kriške punomasnog sina. Peter joj je poklonio lijepu kiticu božura.
Naravno, ovdje nema komentara...