“Ja nisam heroj. Na kraju sam dugog, dugog niza dobrih Nizozemaca koji su činili isto što i ja ili više – mnogo više”, riječi su kojima Miep Gies započinje svoje memoare “Sjećanje na Anne Frank”. Gies, čije ime na prvu možda nećete prepoznati, jer ju je Anne Frank u svom čuvenom dnevniku preimenovala u Miep Van Santen, a njezina supruga Jana u Henk, kako bi zaštitila njihov identitet, bila je među onim neizmjerno hrabrim ljudima koji su obitelj Frank i njihove prijatelje godinama štitili i skrivali odupirući se potiho jednom od najbrutalnijih režima koje je svijet ikada vidio. Na pisanje knjige, koju je ostvarila u suradnji s američkom spisateljicom Alison Leslie Gold, a po kojoj je snimljen i nagrađivani film, nije ju potaknula želja za slavom ili pozornošću, već to što, kao što kaže, nije prošao ni dan da ne misli o tome što se tada događalo. A na nama običnim ljudima je da se pobrinemo da se nešto takvo više nikada ne dogodi. Pa iako su “Sjećanja na Anne Frank” prvotno objavljena 1988., a Miep Gies preminula u 101. godini 2010., hrvatski smo prijevod u izdanju Disputa dobili tek nedavno. No, ne možemo tvrditi da je zakasnio – jer za knjigu ovog kalibra ne postoji krivi trenutak.
Miep Gies rođena je 1909. godine u Beču kao Hermine Santrouschitz. Njezina obitelj imala je tu sreću da preživi Prvi svjetski rat, ali nestašica hrane i potrepština u ratom razorenoj zemlji ostavila je svoje posljedice i Hermine je postala jedna od mnoge siromašne austrijske djece koja su, zahvaljujući humanitarnim naporima, poslana u Nizozemsku kako bi se oporavila. Udomiteljska obitelj prihvatila ju je kao svoju, a Hermine, ili Miep, kako su je tada prozvali, prihvatila je Nizozemsku kao svoju domovinu. Njezina sjećanja na djetinjstvo i mladost i nakon svih tih godina kristalno su bistra, a njezina sposobnost evociranja sitnih detalja poput okusa maslaca i vruće čokolade ili vožnje biciklom pokraj amsterdamskih kanala, nepogrešiva. Nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj, prisjeća se Miep, u tolerantnu i otvorenu Nizozemsku u kojoj su “Židovi bili toliko stopljeni s tkanjem gradskog života da u vezi s njima nije bilo ničega neobičnog”, dolaze valovi židovskih izbjeglica. Jedan od njih bio je i Otto Frank, koji se nakon jačanja antisemitizma u svojoj rodnoj zemlji, preselio u Amsterdam, gdje je vodio ured tvrtke Opekta, odnosno Travies i suradnici, kako se naziva u Dnevniku Anne Frank, tvrtke specijalizirane za proizvode za domaćice. Mladu Miep u potrazi za poslom uputili su upravo na Franka, a ona je ubrzo postala nezamjenjiv dio njihova radnog kolektiva i bliska prijateljica Ottu, te cijeloj njegovoj obitelji – supruzi Edith i kćerima Margot i Anne. Dani i godine prolazili su u relativnom miru – Miep je upoznala svog budućeg supruga Jana, posao je cvjetao, a Frankovi se sretno uklopili u nizozemsko društvo. Iako su iz Njemačke i dalje stizale uznemirujuće informacije o Hitlerovoj strahovladi, sve se to još činilo sasvim daleko. U Nizozemskoj se nešto takvo nikada ne bi moglo dogoditi.
No, tenzije su rasle, diljem zemlje počele su nicati nacističke organizacije, Miep svoju austrijsku putovnicu morala zamijeniti njemačkom, a subotnja druženja kod obitelji Frank postala obilježena razgovorima o Hitlerovu pohodu po Europi. Iako je dolazak proljeća 1940. Nizozemcima ulijevao osjećaj nade, to nije dugo trajalo – 10. svibnja počeo je rat, a već nekoliko dana poslije, Nizozemska se predala nadmoćnoj nacističkoj vojsci. Situacija se mijenjala podmuklo i polako – činilo se kao da se svakodnevno pojavljuju edikti koji Židovima nameću nove restrikcije. A budući da se Miep još prije odbila priključiti Djevojačkom nacističkom klubu, njezina putovnica je poništena, a njoj naloženo da se vrati u rodnu Austriju. Na sreću, uspjela je nizozemsko državljanstvo dobiti udajom za Jana, a na njihovu malenom, brzopoteznom vjenčanju bili su i Otto i Anne. Život je i dalje tekao, ali učinci njemačkih progona židovskog stanovništva širili su se i produbljivali. A zatim je jednog dana Otto Frank otkrio Miep svoje planove. Obitelji Frank i Van Daan, poput tisuća drugih, odlučili su se skriti, i to ispred nosa nacistima – u prazne prostorije stražnjeg dijela kuće u kojoj se nalazila tvrtka Travies i sur.
“Miep, bi li htjela uzeti na sebe teret brige o nama dok se skrivamo?”, upitao ju je Otto Frank.
“Naravno”, jednostavno je odgovorila.
Iako Miep, a i Jan, koji se u jednom trenutku pridružio i ilegalnom pokretu otpora, bez ikakve lažne skromnosti nikada sebe nisu smatrali herojima, ono što su tih godina činili, junačko je djelo. Nabaviti hranu, odjeću i higijenske potrepštine u ratnim godinama u kojima se narod snalazio s nedostatnim bonovima, bilo je teško i za njih same. No uspijevali su, pod prijetnjom smrću, uz pomoć prijateljski nastrojenih trgovaca koji bi često zažmirili na jedno oko, snalažljivošću i ponekad pukom snagom volje, dvije godine skrivati i prehraniti čak osmero ljudi. No Miep i Jan obiteljima u skrovištu predstavljali su i nešto više – jedinu vezu sa stvarnim svijetom, izvor informacija i nade, ali i topline i prijateljstva. Nažalost, danas znamo kako je sve završilo. Obitelj Frank i njihove prijatelje je, poznato je iz pisanih arhiva pedantnih Nijemaca, netko izdao za pukih 60 guldena. Miep je kaznu izbjegla za dlaku i upravo ona uspjela je iz skrovišta neopaženo spasiti Annin dnevnik i čuvati ga do završetka rata. No Edith, Anne i Margot nisu bile te sreće. Iz logora se vratio samo Otto. Nikada nisu saznali tko ih je izdao, ali Miep, a ni Ottu Franku to do samog kraja nije bilo ni važno.
A iako je danas “Dnevnik Anne Frank” jedna od najprodavanijih svjetskih publikacija i obvezno školsko štivo, memoari Miep Gies pružaju nam jednu sasvim novu i svježu perspektivu na užase koji su se dogodili. Perspektivu nekih malih, običnih ljudi, koji su se, na sve načine koje su mogli, odlučili suprotstaviti mraku fašizma.
