Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Dragi Dnevniče, tako sam malo toga iskusila u životu. Ne želim umrijeti.

Nakon više od sedamdeset godina objavljen tajni dnevnik “poljske Anne Frank” Renije Spiegel. Ubili su je nacisti samo nekoliko dana nakon osamnaestog rođendana.
06. veljače 2020. u 10:53 1 komentara 2366 prikaza
Foto: Privatna arhiva
Pogledajte galeriju 1/2

Renia je djevojčica koja sanja postati pjesnikinjom. Ali, Renia je Židovka, živi u Poljskoj, a godina je 1939. Kada Rusija i Njemačka napadnu njezinu zemlju, Renijin svijet se raspada. Djevojčica je odvojena od majke, a njezin život poprima obrise drame, dok bježi iz rodnoga grada Przemyśla, svjedoči nestancima drugih židovskih obitelji i, u konačnici, nastanku židovskoga geta. No, žudnju za pisanjem, pretočenu u dnevnik ispisan u najbremenitijim godinama 20. stoljeća, nitko joj, pa ni krvavi Drugi svjetski rat, nije mogao oduzeti.

ništa od oscara Film koji je Akademija izignorirala: u kinima igra sjajni “Skriveni život”

Više od 70 godina dnevnik poljske tinejdžerice Renije Spiegel bio je zapečaćen u trezoru jedne newyorške banke. Majci i sestri koje su se od užasa holokausta spasile bijegom u SAD, čitanje dnevnika bilo je previše bolno. Ipak, 2012. godine kći Renijine sestre, Alexandra Renata Blasiak, odlučila je da ga treba prevesti na engleski jezik jer svijet mora znati njezinu priču, vidjeti i osjetiti njezinu prekrasnu prozu i poeziju kojom je odolijevala strahotama rata.

I tako je nastao “Dnevnik Renije Spiegel” koji se već sada opisuje kao klasik književnosti o holokaustu. Pisan jasnoćom i stilom koji podsjeća na Dnevnik Anne Frank, ovaj je dnevnik izvanredan svjedok ratnim strahotama, ali i životu koji postoji onkraj ratnih mračnih zbivanja. Čitanje njezina svjedočanstava iz prve ruke podsjeća nas da je svaka od milijuna žrtava holokausta imala jedinstveno i dramatično iskustvo. Hrvatskim čitateljima knjiga će biti dostupna od 11. veljače na svim kioscima Tiska i u Tisak media centrima.

Razdvojene od majke

Djevojka je rođena 1924. u gradu Przemyślu na jugoistoku Poljske, koji je bio pod sovjetskom okupacijom od 1939. sve dok nacistička Njemačka dvije godine kasnije nije napala Sovjetski Savez.

Renia i njezina sestra Elizabeth (koja je rođena kao Ariana) razdvojene su od majke koja je tijekom rata bila na njemačkoj strani. Dnevnik ima gotovo 700 stranica i počinje u siječnju 1939. godine, kad je Reniji bilo 15 godina, iste godine kada je počeo rat. Gotovo svaki dnevnički zapis završava s “Bog i Bulus će me spasiti”, pri čemu Renia koristi svoj nadimak za majku.

ri punk nije mrtav Hrvatski pankeri prvi su provocirali socijalističko društvo, a pojeli su ih narodnjaci

“Zašto sam počela pisati dnevnik danas? Je li mi se dogodilo nešto posebno?”, piše Renia. “Ne! Samo želim prijatelja, nekoga s kime mogu razgovarati o svojim svakodnevnim brigama i radostima. Nekoga tko će osjetiti ono što ja osjećam, vjerovati onome što kažem i nikada neće otkriti moje tajne. Nijedno ljudsko biće ne može biti takav prijatelj i stoga sam odlučila pronaći pouzdanika u obliku ovog dnevnika. Današnji je dan, moj dragi Dnevniče, početak našeg bliskog prijateljstva. Tko zna koliko će dugo potrajati? Možda bi se moglo nastaviti do kraja naših života. U svakom slučaju, obećavam da ću uvijek biti iskrena s tobom. Bit ću otvorena i sve ću ti reći. ”

Dnevnik oslikava djevojku s tipično tinejdžerskim opsesijama, bilo da je riječ o njezinim školskim kolegama (“sljedeća djevojka u našem redu je Belka, debela i zdepasta kao 300 vragova”), o učiteljima ili o prvom poljupcu. Naime, puno je pisala o svojoj prvoj ljubavi, dečku koji se zvao Zygmunt Schwarzer. Prvi put su se poljubili nekoliko sati prije nego što su nacisti stigli do Przemyśla.

Turobna stvarnost

Ova mlada djevojka sa svojim snovima o budućnosti, prepoznaje klopku koja se steže oko nje i drugih ljudi. “Geto! Ta nam riječ odzvanja u ušima, užasava, muči. Ne znamo što će nam se dogoditi, kamo ćemo poći ni što će nam dopustiti da uzmemo sa sobom.” Unatoč tome, nastavlja se nadati budućnosti.

Napetost između sve snažnije turobne stvarnosti i optimizma u vezi sa svime što se još može dogoditi slama srca čitatelja.

Na dan 26. lipnja 1941. ona piše o “užasnim danima u podrumu”. Nekoliko dana poslije dnevniku povjerava kako će početi nositi traku oko ruke. “Za tebe ću uvijek biti ona ista Renia, ali ću drugima postati netko manje vrijedan: djevojka koja će nositi bijeli povez s plavom zvijezdom. Bit ću Židovka.”

7. lipnja 1942. zapisala je: “Kamo god da pogledam, vidim krvoproliće. Strašne pogrome. Ubijanje. Svemogući Bože, ponizna pred Tobom, pomozi nam, spasi nas! Gospodine, daj nam da živimo, preklinjem Te, želim živjeti! Tako sam malo toga iskusila u životu. Ne želim umrijeti. Plašim se smrti”.

Ute Lemper Osjećaj krivnje i odgovornost idu uz njemačku putovnicu, ali neonacisti opet dižu glavu

Dana 15. srpnja 1942. pak piše potresne retke: “Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta.

Dani su užasni, a ni noći nisu ništa bolje. Svaki dan donosi i odnosi nove žrtve, a ja se nastavljam moliti Tebi, Bože Svemogući, kako bi mi pružio priliku da poljubim svoju mamu.” Samo dan kasnije, opisuje “ iz prve ruke kako izgleda geto. Sasvim uobičajeno, kaže. Bodljikava žica svuda uokolo, stražari koji čuvaju sve ulaze i izlaze (njemački policajac i židovska policija). Izlazak iz geta bez propusnice kažnjava se smrću. “Unutra se nalaze samo naši ljudi, bliski, dragi. Vani su stranci. Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život. Danas mi je Zyguś neop-isivo nedostajao, mislila sam na njega sve vrijeme. Nisam ga vidjela već tjedan dana, strašno mi nedostaje. Današnji posjet i nije bio pravi posjet. Čeznem za dodirima...”

Nekoliko dana prije nego što su je Nijemci uhvatili i ubili, ona osjeća neumitni kraj i piše: “Dragi Dnevniče, moj dobri, voljeni prijatelju! Prošli smo grozna vremena zajedno i sada nam se bliži najmučniji čas. Mogla bih biti uplašena. No

Onaj koji nas tada nije napustio, danas će nam pomoći. Spasit će nas.” Njezina je molitva bila uzaludna.

Posljednje riječi

Renia je ubijena 30. srpnja 1942., samo nekoliko dana nakon 18. rođendana, nakon što su nacisti otkrili da se skriva na tavanu. Njezine posljednje riječi govore o strahu, nadi i čežnji za majkom. “Vjerujem jer sam jutros ugledala blještavu zraku sunca kako se probija kroz tamu. Poslala ju je moja mama u pismu, u obliku svoje fotografije. A kada mi se nasmiješila s fotografije, pomislila sam da se dragi Bog brine za nas! Čak i u najtežim trenucima postoji nešto što nam može izmamiti osmijehe na lica”, napisala je tijekom jutra 25. srpnja 1942. godine.

Istoga dana u posljednjem nadnevku zabilježila je: “Čuj, Izraele, spasi nas, pomozi nam. Čuvao si me od metaka i bombi, od granata. Pomozi mi da preživim, pomozi nam! A ti, moja draga mama, moli se za nas danas, moli se srčano. Misli na nas i neka tvoje misli budu blagoslovljene. Mama! Moja najdraža, jedna i jedina, prijete nam teška vremena. Volim te cijelim svojim srcem. Volim te; ponovno ćemo biti zajedno. Bože, štiti nas sve i Zygmunta i baku i djeda i Jarośku. Bože, predajem se u tvoje ruke. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože”.

Postav izložbe o Holokaustu u Hrvatskoj 1941. – 1945. u Francuskom paviljonu u francuskom paviljonu Izložba o holokaustu temelj je budućeg postava u Auschwitzu

Dnevnik je ostavila svom dečku Zygmuntu Schwarzeru, koji je napisao strašne posljednje rečenice u dnevniku: “Tri pucnja! Tri izgubljena života! Sve što čujem su pucnji, pucnji!”. Schwarzer je čuvao dnevnik, da bi potom bio deportiran u Auschwitz. Preživio je i preselio se u SAD te je 1950. godine uspio vratiti dnevnik Renijinoj sestri Elizabeth i majci Różi, koje su živjele u New Yorku. Dnevnik su odlučile pohraniti u bankovni trezor, a tek 2012. godine Renijina je nećakinja Alexandra Renata Bellak uspjela ishoditi da dnevnik bude preveden na engleski jezik, kako bi ga mogli pročitati ljudi širom svijeta.

Voljela je ptice i pjevanje

“Bila sam znatiželjna oko svoje prošlosti i baštine te posebno te žene po kojoj sam dobila ime, jer moje srednje ime je Renata, a zahvaljujući svojoj majci, ne govorim poljski. A ona to nikad nije pročitala zato što je bilo previše bolno”, rekla je Alexandra u razgovoru za CNN.

Kad je prvi put pročitala dnevnik, srce joj se slomilo. “Shvatila sam njezinu dubinu i zrelost te profinjeno pisanje i poeziju, a uz porast svih izama – antisemitizma, populizma i nacionalizma – moja majka i ja uvidjele smo potrebu da se dnevnik iznese u život”, kaže Alexandra. Njezina majka Ariana, Renijina sestra, sada 88-godišnjakinja, rekla je da nikada nije vidjela Reniju da piše dnevnik dok su odrastale. “Očito ga je skrivala”, rekla je Ariana za The Guardian. “Ona je bila vrlo draga prema meni jer mama nije bila s nama, a baka je bila stara, tako da mi je sestra bila neka vrsta supermame. Bila je briljantna djevojka, predsjednica književnog kluba u školi. Živjeli smo na očevu imanju na selu. Voljela je ptice i pjevanje, voljela je stabla i kada bi puhao vjetar... Mislim da je imala dušu za vidjeti stvari vrlo duboko. To je velika priča za Reniju i za sve druge. Kao da je imala predosjećaj da neće uspjeti, ona to spominje. I onda umire, mlada, s 18 godina.”

Reniji Spiegel, mladoj djevojci punoj života i nadarenoj sposobnošću da ljepotu svijeta oko sebe opiše i u prozi i u poeziji, uskraćen je jedini ishod koji je priželjkivala: budućnost, zapisala je u pogovoru knjige Deborah E. Lipstadt, profesorica Povijesti holokausta na Sveučilištu Emory.

Prvi smo pogledali predstavu Napokon se netko usudio adaptirati "Hotel Zagorje", jednu od najvažnijih knjiga u Hrvatskoj

No bez ovog dnevnika otišla bi, nastavlja, zajedno s milijunima drugih, u okrutan zaborav: zadesila bi je sudbina većine žrtava holokausta. Oni koji su spasili dnevnik i oni koji su radili na tome da iziđe u tiskanom izdanju, “spasili” su Reniju. Nisu je mogli sačuvati od okrutne sudbine niti su joj mogli podariti gorko željenu budućnost, ali su “poljsku Annu Frank” spasili od dodatne boli u koju nosi zaborav.

EU fondovi Bjelovar
PRIJAVITE SE
Konferencija o atraktivnim mjerama za razvoj poduzetništva
Skipper4you.com
MIRNO MORE
Znate li da se kod nas školuju skiperi koje cijene svugdje u svijetu
  • Avatar Uikančina
    Uikančina:

    Čudi me da je dopušteno komentirati temu o'' izabranom narodu''. Možda je to samo zamka za naivne kako bi se podijelili žuti i crveni kartoni te kazne blokiranja korisničkog računa. U svakom slučaju, ja se suzdržavam od komentiranja i n ... prikaži još! i n e ć u napisati što mislim o ovom judeomasonskom ispiranju mozga.