Carine nikada nisu samo porez na robu – one su porez na iluziju da svijet ostaje isti dok ga pokušavamo mijenjati silom. Jer ne možemo istodobno nasilno mijenjati globalnu ekonomiju i očekivati da sve ostane stabilno. Godinu dana nakon što je Trumpov veliki carinski rat najavljen kao tektonski poremećaj globalne ekonomije, svijet se ne čini dramatično drukčijim. Ali ekonomija nikad ne isporučuje posljedice odmah. Ona prvo utihne i gomila napetost pa tek onda, s odgodom, isporuči račun. A kad on stigne, to uvijek bude "neočekivano", uglavnom za središnje banke. Najintenzivniji učinci carina, kažu analitičari, tek će postati vidljivi u prvom kvartalu 2026.
Trumpova politika carina, od uobičajenih pet, deset ili 15 posto, do politički motiviranih šokova čiji je učinak više psihološki nego fiskalni, uklopila se u globalno usporavanje koje je započelo pandemijom. Nenad Rančić, redoviti profesor s katedre ekonomskih politika Pravnog fakulteta u Zagrebu podsjeća da je pandemijska monetarna ekspanzija, tiskanje novca bez pokrića i pokušaj sediranja gospodarstva, bila tek prva iskra u spirali inflacije. Potom je došao rat u Ukrajini, prekid dobavnih lanaca i novo geopolitičko raslojavanje. U takvom kontekstu, carine nisu uzrok, nego akcelerator. Rančić anticipira da bi Trump, kao trenutačni predsjednik, izvjesno mogao biti okrivljen za sljedeću recesiju iako je ona počela prije njegova "cirkusa".
– Poput Hoovera 1930-ih, Trump se carinama pokušava boriti protiv krize upravo u trenutku kada mu to najsnažnije sužava manevarski prostor – kaže profesor. – Definitivno nije odgovoran za dva prijelomna događaja koja pospješuju proces deglobalizacije, ali njegova carinska politika po svojim se učincima dobro uklapa u te trendove, a on će kao trenutačni predsjednik vjerojatno biti optužen i za sljedeću globalnu recesiju koja bi trebala postati svima očita i nažalost opipljiva u naredne dvije do tri godine – najavljuje profesor. Jerome Powell, podsjeća Rančić, danas tvrdi isto ono što je tvrdio i usred pandemije: inflacija će biti "tranzitorna". Rezultate tih procjena svi osjećamo u vlastitim novčanicima.
Sumnjičavi su i američki potrošači, tradicionalni nositelji ovog ekonomskog modela koji već godinama pokazuju znakove zasićenja i gubitka povjerenja u budućnost. Ministar financija SAD-a Scott Bessent također umanjuje učinke carina: "Ne brine me inflacija." No upravo klasična spirala nadnica i cijena najčešće postane najveći problem. Ako ocarinjeni input, poput čelika ili rijetkih zemnih metala, poskupi, poskupljuje sve u što se ugrađuje. Rast cijena dalje podiže zahtjeve za višim plaćama, ponuda dobara ne prati ritam inflacije – i tako ciklus nastavlja erodirati životni standard, pojašnjava Rančić.
Spas se, kaže, traži u povratku industrije u SAD. Carine u tom smislu stvaraju pritisak, ali za stvarno preseljenje proizvodnje potrebne su i niže korporativne porezne stope, reforma sustava koji preferira financijske špekulacije i veća stabilnost. – Možda Trump konačno shvaća da nijedna ozbiljna država ne može opstati bez vlastite proizvodnje – energije, hrane, farmaceutske industrije, oružja, infrastrukture (od superbrzih vlakova do telekomunikacija, u kojima danas SAD zaostaje za Kinom). Takva proizvodnja omogućuje razvoj i očuvanje stručne radne snage, stvara uvjete za tehnološki napredak i inovacije, smanjuje udio uslužnog sektora – osobito financijskog, koji u BDP-u ne generira ništa konkretno osim sve rizičnijih spekulacija – te omogućuje da zemlja samostalno proizvodi strateški važne proizvode, bez oslanjanja na vanjske faktore koji danas jesu, a sutra možda neće biti prijateljski. Sve to ilustrira ono što smo u Hrvatskoj izgubili od 1990-ih naovamo: trošimo na dug, uvozimo znatno više nego što proizvodimo i izvozimo, dok financijska oligarhija stvara razne sebi profitabilne disbalanse – od tržišta kapitala do nekretnina, kako kod nas, tako i preko Atlantika – dodaje profesor. Ekonomija ostaje krhka, ovisna i osjetljiva na svaki geopolitički trzaj.
No Rančić istodobno upozorava kako je Trump, naviknut razmišljati kao tipičan investitor koji se zadužuje za realizaciju projekata koje po završetku proda, ostvari eventualni profit i vraća dug ili bankrotira, sada u ulozi čovjeka koji vodi državu kojoj niske kamatne stope ne donose samo korist. S nižim kamatama dolazi i inflacija, ali i odljev kapitala prema zemljama s boljim prinosima. Paradoks je potpun: carine guše ponudu i dižu cijene, dok Trump istodobno pritišće FED za niže kamate, potičući potražnju za sve skupljom robom. "Možda je to neki novi model ekonomije za koji još ne znamo i koji će ga, ako se uspješno realizira, kandidirati za Nobelovu nagradu za ekonomiju", ironičan je Rančić.
– Ona za mir ove mu je godine izmaknula, ali njegova carinska politika već je proizvela zanimljive geopolitičke efekte, potaknula je mnoge do jučer ne baš prijateljske zemlje poput Kine, Japana i Južne Koreje da počnu surađivati i pregovarati te sklapati regionalne trgovinske sporazume, tako da ni ta nagrada nije predaleko. Povijesno gledano, visoke i široko nametnute carine obično vode u stagflaciju. So far so good – za SAD?! – igra se riječima Rančić. Istodobno, SAD je natjerao EU na niz ustupaka, otvaranje tržišta i popuštanje oko standarda. Kanada također postaje mekša, a zemlje koje se opiru, a ekonomski i vojno su slabe, riskiraju nasilno "uvođenje demokracije i slobodnog tržišta" kao što se nagovještava Venezueli.
– Za one koji ipak imaju znatno bolje karte u smislu važnosti za američku vanjskotrgovinsku razmjenu pa čak i nuklearni džoker, poput Rusije, Kine i Indije, te nešto više odlučnosti, samopoštovanja i nekoliko stoljeća više iskustva u diplomaciji, pregovori ipak izgledaju malo normalnije. Ali Trumpova taktika je jasna: pritisni 100 da bi dobio 20 – opisuje profesor "hodogram" te dodaje da je nedavno, vjerojatno zbog kupnje naklonosti birača na skorim tzv. midterm izborima u studenom 2026. koji će biti prvi bitni pokazatelj percepcije u javnosti njegovih brojnih i još uvijek većim dijelom kontroverznih i nedokazanih reformi, Trump predložio i tzv. carinsku "dividendu" od 2000 dolara svakom Amerikancu. Neodoljivo podsjeća na kupnju socijalnog mira tijekom pandemije, a i ova isplata dolazi u vrijeme niskog javnog povjerenja u vladu i vladinu politiku.
– Carine su do listopada donijele 150 milijardi dolara prihoda, a Bessent očekuje da će se popeti na 500 milijardi godišnje. To je impresivno, ali nedovoljno da ublaži američki javni dug od 37.000 milijardi – poentira Rančić. No gdje su stvarni učinci carina? Željko Lovrinčević, makroekonomski analitičar Ekonomskog instituta u Zagrebu, objašnjava da najveći razlog njihove trenutačne "nevidljivosti" leži u vremenskom kašnjenju. Proizvođači su, očekujući promjene, ubrzavali proizvodnju i slali robu prije nego što su carine stupile na snagu. Prvo smo vidjeli čak i privremeni rast proizvodnje, zatim blago usporavanje, a tek sada ulazimo u razdoblje negativnih efekata. U SAD-u su se prve mjere počele pojavljivati tek negdje u listopadu ove godine.
– Bio je evidentan još i pozitivan učinak povećane privremene potražnje, čak i rast proizvodnje u nekim zemljama. Sljedeći kvartal postao je negativan i sad je ovaj kvartal negativan. Ove godine učinak će biti slab. Ali će se znatno materijalizirati sljedeće godine – pojašnjava Lovrinčević odgođeni efekt.
I upravo zbog te odgode, FED oklijeva u vezi sa smanjenjem kamatnih stopa. Dok SAD razmišlja o rezu, Kina s inflacijom od 0,7 posto takvih dilema nema. Prvi konkretan šok, kaže Lovrinčević, dolazi u prvom kvartalu 2026., kada će inflacija ponovno "iznenaditi" središnje banke. U Europi su kamate još smanjene, a tu postoje drugi pritisci, ponajprije financiranje Ukrajine. Jedan dio ljudi je u iluziji da će učinak biti blag u odnosu na očekivanja, no on je samo odgođen, napominje ekonomist te dodaje da je ključno ponašanje Europe pod pritiskom robe iz Azije, ponajprije Kine, koja pokušava plasirati svoje viškove svih vrsta roba te, s jedne strane, pomaže Europi da amortizira cijenu energenata dok Europa istodobno gubi azijsko tržište.
– Europa ide prema nekoj vrsti protekcionizma i izolacionizma, ponavljaju se fraze i faze ekspanzije domaćeg tržišta, iskorištavanja domaćih reformi, što sve neobično sliči na zaoštravanje retorike prije raspada Jugoslavije – govori Lovrinčević stavljajući u povijesni kontekst samodostatnost kao izlaz i domaću potražnju kao spas, a sve na klimavim nogama. Prognozira i mogući razvoj događaja: "Onda ECB preuzima stvari i, kako bi privremeno amortizirao, odluči "štancati" više novca. Otud i politička popustljivost prema širenju EU, zbog povećanja tržišta. Možda će to biti Ukrajina, možda neke druge zemlje. Naše susjedne zemlje, koje su godinama u čekaonici, zrele su, ali to je stvar političkih odluka, analizira Lovrinčević.
– Drugi veliki trenutak je zaduživanje Europe za obrambenu industriju. Oba su izvora nezdrava: i oslanjanje na domaće tržište i kroz oružje. Ali potrebna su razdoblja da se oba materijaliziraju, to može potrajati desetljećima. Posljedica je gubitak konkurentnosti EU. I opasnost da se politički procesi ne okrenu previše udesno. Ovom politikom carina problem se može privremeno odgoditi, no još snažnija eskalacija slijedi za pet do deset godina. Europa je barem imala neku razinu socijalne kohezije i političke tolerancije, a sad oba ta stupa popuštaju.
Što je s Hrvatskom?
– Hrvatska je još uvijek u svom zatvorenom autističnom svijetu koji ovisi o priljevu EU sredstava i to će se sigurno protegnuti još tri do četiri godine. No tad će nastupiti wake up call – otrežnjenje. Imamo transfernu priču: pitanje je kad će se ispuhati učinak odgođene potrošnje. Ali pozitivan učinak donosi ulazak u OECD, u smislu rente. Uključuje se veći broj zainteresiranih, slijedi diversifikacija: strance zanimaju obala i Zagreb, a ostalo manje. Nisam uvjeren da dolazi drastičan loma cijena nekretnina, osim ako ne dođe do oporezivanja po vrijednosti umjesto po kvadratu – prognozira Lovrinčević. Povijest nas uči da carine kratkoročno hrane iluziju kontrole, a dugoročno otkrivaju nemoć sustava da se mijenja drukčije nego pod pritiskom. Godinu poslije, više nije pitanje jesu li carine promijenile svijet, nego koliko će svijetu trebati da plati cijenu njihove primjene. I hoće li, kao i uvijek, taj račun stići baš onima koji su ga najmanje naručili.
Otvori KEKS Pay
osim nominalno većih iznosa poreza i prihoda, sve ostalo je u crvenom, u minusu. kina izvezla u mjesec dana robe za 330 mlrd dolara. amerika oko 280... kineski trgovinski suficit je veći od 1.000 mlrd dolara godišnje. jel vama jasno što se događa iza kulisa? nisu više dovoljno velike da zadrže skrivanje. hehe, ide kriza, kupujte škrinje, sušite meso...