Akademik Davorin Rudolf, znanstvenik i političar, bio je član triju prvih hrvatskih vlada: ministar pomorstva bio je od 1990. do 1992., a ministar vanjskih poslova sredinom 1991. te je bio aktivno uključen i u diplomatsku bitku za hrvatsku državu. Danas je malo poznato da je izradio plan za rješenje jugoslavenske krize koji je predviđao savez suverenih država u koji bi ušle sve federalne republike. Taj plan, koji je postao službeni prijedlog hrvatske Vlade, prihvatili su svi osim Srbije.
Kakav bi rasplet bio da je srpski državni i politički vrh prihvatio prijedlog hrvatske Vlade?
Da ga je bila usvojila i Srbija, na području ondašnje Jugoslavije ratova ne bi bilo.
Prije vašega plana razmatrala se konfederacija?
Da. Kad se jasno nazirao raspad Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija predlagale su u listopadu 1990. mirno razdruživanje jugoslavenskih federalnih republika i konfederaciju. Prijedlog je razmatralo ondašnje Predsjedništvo Jugoslavije, ali ga nije usvojilo. U svim govorima predsjednika Franje Tuđmana, u saborskim i Vladinim aktima, isticana je konfederacija kao najelegantniji model mirnog razrješenja jugoslavenske državne krize. Ja sam sredinom 1991. napisao prijedlog o savezu suverenih država bivših jugoslavenskih republika. Model poput Europske unije. Taj je prijedlog usvojila hrvatska Vlada i podržao ga je predsjednik Republike. Prihvatili su ga članovi savezne jugoslavenske Vlade i u načelu lideri pet republika, svi osim Srbije. Prijedlog su razmatrali i Europska zajednica i Washington.
Zašto je Srbija odbila taj plan?
Zato što je htjela pripojiti dijelove Hrvatske i BiH. Rat koji je Srbija započela protiv Hrvatske i u BiH bio je rat za teritorije, a ne etnički sukob Hrvata i Srba. Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih Hrvatska nije raspolagala odgovarajućim oružanim snagama za vođenje bilo kakva rata. Nismo ni psihološki bili pripremljeni za rat. Ratove je mogla započeti samo ona jugoslavenska republika koja je uza se imala JNA. Sve je započelo srpskim policijskim i vojnim intervencijama na Kosovu, buknulo je s Kosova i završilo na Kosovu.
Srbijanska znanstvenica Latinka Perović piše da su Srbiju iscrpili ratovi za teritorije. U razdoblju od 125 godina Srbija je ratovala svakih 14 godina. Unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas u beogradskom parlamentu imate jaku skupinu političara koji javno tvrde da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. O tome pišu i uvaženi srpski intelektualci.
Zašto međunarodna zajednica nije spriječila srpsku agresiju?
Više je razloga. Prvo, pozornost svijeta bila je usmjerena na povijesna postignuća i promjene: završetak hladnoga rata, ujedinjenje Njemačke, raspad supersile Sovjetskog Saveza, raspuštanje Varšavskoga pakta i sl. Drugo, u NATO-u i susjednim zapadnoeuropskim državama ocijenili su da je uzrok raspada Jugoslavije implozija i da se ratovi u Sloveniji i Hrvatskoj neće razliti na susjedne države. Strahovali su jedino od masovnog dolaska izbjeglica. Treće, Jugoslavija je raspadom Sovjetskoga Saveza izgubila geostrategijsku važnost države između dvaju velikih vojnih saveza.
Je li u lipnju 1991. ijedna vlada podržavala neovisnost Hrvatske?
Prije proglašenja državne neovisnosti Hrvatske nijedna vlada nije službeno poduprla razdruživanje jugoslavenskih republika. Jedino su nas Bugari nukali da se obračunamo sa Srbijom. Motivirali su ih stari računi sa Srbima još iz Balkanskih ratova 1912.-1913.
I Sveta Stolica bila je protiv?
I ona. O neovisnosti odlučili smo sami i bili smo sami.
Zašto su Amerikanci bili nezainteresirani?
Bili su zaokupljeni prvim zaljevskim ratom, a separatizam jugoslavenskih republika smatrali su perifernim pitanjem. U najosjetljivijem razdoblju jugoslavenske krize američki državni tajnik James Baker, zbog pogrešne američke politike, nepažnje ili hotimično, propustio je odlučno zaprijetiti snažnom pesnicom NATO-a svima u Jugoslaviji koji posegnu za oružanom silom. On je u Beogradu 21. lipnja 1991. – četiri dana prije proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije – govorio da je teritorijalna cjelovitost Jugoslavije važna za stabilnost Europe, a separatizam Hrvatske i Slovenije nepoželjan i neprihvatljiv. Srbi i vrh JNA zaključili su da je tim porukama upaljeno zeleno svjetlo za oružani nasrtaj na Sloveniju i Hrvatsku. Kreatori vanjske politike u Washingtonu zanemarili su stajališta i upozorenja vlastitoga Kongresa i svojih obavještajnih službi da je izvor jugoslavenske državne krize i sukoba državni i politički vrh Srbije, a istinska prijetnja miru i stabilnosti nasilje Miloševićeva državnog aparata, a ne proglašenje samostalnosti država Hrvatske i Slovenije. U takvoj prosudbi jugoslavenskih zbivanja bila je sadržana presudna pogreška administracije Georgea Busha.
Kad su savjetnika za nacionalnu sigurnost Brenta Scowcrofta jednom pitali što se zbivalo u Bijeloj kući tijekom ratova u Jugoslaviji, odgovorio je: “Predsjednik Bush svakoga je tjedna ponavljao: Recite mi još jednom, o čemu se tu radi?” A Baker je američku nezainteresiranost ovako sažeo: “U balkanskome ringu mi nemamo svoga psa.” Nemaju, dakle, za koga navijati.
Jedan od kreatora američke politike prema Jugoslaviji bio je i Warren Zimmermann, tadašnji veleposlanik u Beogradu. Kakav je dojam ostavio na vas?
Volio je Jugoslaviju i patio je zbog njezina raspada. Hrvate nije volio jer nas je smatrao nacionalistima. Tuđman ga je nazvao štreberom.
Zašto je Njemačka dugo bila pasivna? Zašto je u početku bila za jedinstvenu Jugoslaviju?
Hrvatsko-njemački odnosi u tom razdoblju imali su svoje ciklične faze. Razumijevali smo taktičnost Bonna. Njemačka se tek bila ujedinila, u velikim zapadnim metropolama tinjala je sumnja zbog sjećanja na dva velika rata koja je Njemačka prouzročila. Strahovali su od njezina ponovnoga snaženja. Osobno nisam imao razumijevanja niti sam opravdavao pasivnu, projugoslavensku službenu politiku Bonna do proglašenja hrvatske neovisnosti. Smatrao sam je jednostranom i egoističnom, njunjavom i pretjerano obazrivom. Kad se ta politika promijenila, u Vladi i u Saboru uporno sam objašnjavao iznimnu važnost novih taktičnih poteza ministra Genschera.
Što je bio okidač za promjenu njemačke politike prema Jugoslaviji? Kad se to dogodilo?
Promjene u vanjskoj politici Njemačke spram događaja u Jugoslaviji počele su nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije i oružanog napada Jugoslavenske armije na Sloveniju. U drugoj polovini 1991. doprinos ministra Genschera priznanju Hrvatske i Slovenije bio je dragocjen.
Kakvo je bilo stajalište Velike Britanije?
Premijer John Major i ministar vanjskih poslova Douglas Hurd smatrali su da je Jugoslavija brana kaosu, borbama i pojavi niza bankrotiranih državica. Hurd je ismijavao ideje o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Na sastanku s Tuđmanom 7. svibnja 1991. u Londonu u jednom je trenutku prostački visoko podigao nogu i popravljao čarapu. Tuđman je ostao miran, nije ni trepnuo.
Nije nam bila naklonjena ni Europska zajednica?
Ona je bila protiv priznavanja svakog jednostranog čina o proglašenju suverenosti. U EZ-u politiku su vodili diletanti koji nisu imali pojma o povijesti, odnosima među narodima i zbivanjima u Jugoslaviji.
Tuđman i Vlada nisu odustajali od proglašenja neovisnosti unatoč protivljenju cijele međunarodne zajednice. Kako to objašnjavate?
Bila je to povijesna prilika kakva se Hrvatskoj nije pružila još od Pacte convente. Zato smo je zgrabili. Predsjednik Tuđman itekako je bio svjestan svih okolnosti.
Kako biste ukratko opisali Tuđmana?
On je obrazovan, iskusan i lukav državnik kojega se nije moglo navući na tanak led. Nije bio naivan general. Bio je pragmatičan, staložen i odmjeren državnik, taktičar i strateg, najveći lukavac kojega sam sreo. Izbjegavanje frontalnoga rata s JNA Tuđmanovo je najveće postignuće u razdoblju od 1991. do 1996. godine.
>>Bitka za punu neovisnost izvan balkanskih asocijacija očito još nije završena
Akademik Rudolf je jasno opisao: cilj Srbije je bila okupacija tuđih teritorija. Kada to nije bilo izvedivo i kada su počeli gubiti rat, uslijedila je odmazda: nanijeti što veću štetu Hrvatskoj. To su nastavili činiti i nakon rata, naročito nakon 2000. vezanjem Hrvatske u tzv. "zapadni" Balkan (turski Balkan) zajedno sa sličnim podržavateljima Miloševića 90-tih, tako da što duže ostane izvan mogućnosti za razvoj kao ostale srednjoeuropske države. I sadašnje provokacije su dokaz trenutne nemoći i gnjeva što je Hrvatska ipak dio EU, a ne više turskog Balkana.