Ovo mi naum padne u poluvremenima velikih sportskih, a naročito nogometnih natjecanja: sreća da nisu postojali ni televizija, ni reklame u poluvremenu, dok se nacionalsocijalizam krajem dvadesetih rađao iz duha minhenskih pivnica. Jer da jesu, bili bi to upravo ovi i ovakvi križanci domoljublja i veseloga pivskog pijanstva, kakve tih dana i tjedana gledamo na hrvatskim televizijama. Razlika bi bila samo u boji dresova.
Je li čudno što je skriveni autor neke od tih reklama Bruno Anković? Pa zapravo i nije. Kada u Zagrebu čovjek studira za filmskog montažera, onda zapravo i jest najvjerojatnije da će snimati televizijske reklame. Bude li imao stvarnoga dara za dinamično slaganje sličica, koje u vrlo kratkom vremenu pripovijedaju priče nečijih života - a najbolje života cijelog naroda! - tada postoji velika vjerojatnost da će to biti reklame za industriju piva. Sve drugo u Hrvatskoj je propalo, reklame za sportske kladionice, za mast protiv hemeroida i tablete protiv trbušnih vjetrova, ili za stambene kredite, ne smiju biti dinamične, jer se pretvaraju u vlastitu suprotnost. Ako bismo sudili po ulozi piva u društvenoj imaginaciji, mogli bismo steći zlokobni dojam da razlike nema između Bavarske iz dvadesetih godina prošloga stoljeća i Hrvatske iz dvadesetih godina ovog stoljeća.
Bruno Anković u svojoj "Proslavi" ni jednoga trenutka neće opravdavati svog junaka, koji se s dobrim razlogom skriva od oslobodilaca iz 1945. Ali ne čini ništa ni da ga pokaže zlim. On čak nije ni zaveden. I on nije, kako bi se to današnjim jezikom reklo, nacionalist. Ali on je, eto, ustaša. I nema ničega čime će se relativizirati ni osporiti patnja njegova i stradanje
Otvori KEKS Pay
