S velikim sam zanimanjem čitao na mobitelu poticaj pape Lava da u korizmi odmjeravamo riječi, njegujemo ljubaznost i razoružamo jezik na društvenim mrežama i u političkim raspravama, kad mi je iskočio Siniša Labrović kako Berlinom na biciklu raznosi hranu u velikom žutom izoliranom kontejneru na leđima. Konačno je našao pošten posao, poveselio sam se, jer dosad sam o njemu čitao da se bavi samo zvizdarijama: zamatao je zavojima partizanske kipove, našivao neke stihove na uniforme JNA, snimao ovce, lizao potplate ljudima, cuclao tuđe žlice u koroni, stajao s punjenom pticom na glavi i, da oprostite, pio javno svoju mokraću. Kako će zaraditi za penziju, brinuo sam se. Zato mi je bilo iskreno drago da se prihvatio naporne, ali časne dužnosti dostavljača; osim toga, ta je djelatnost deficitarna, a performera imamo kao blata, trebalo bi ograničiti njihov broj. Međutim, bio je najtraljaviji dostavljač: mahao je tom torbom po jednoj aveniji, glupirao se na nekom stadionu, čak se i sunčao u vrtu, da bi tek na kraju, vjerojatno posve hladnu, izvršio dostavu Mili Kekinu, kojeg sam jedva prepoznao jer se zamaskirao ogromnom bradom.
Sve točno samo ljevima to neće leći