Direktor Europskog obavještajnog centra (INTCEN) i bivši šef SOA-e Danijel Markić u razgovoru za Euronews otkriva kako EU jača zajedničke kapacitete prikupljanja i analize obavještajnih podataka. Unatoč razlikama među državama članicama, suradnja, tvrdi, funkcionira, a nakon ruske invazije na Ukrajinu postalo je jasno da Europska unija više ne može biti samo politički i ekonomski, nego i sigurnosni akter. “Posljednjih 20 godina INTCEN djeluje kao svojevrsni centar za spajanje obavještajnih podataka u Europskoj uniji. Prije je bio dio Vijeća EU, ali s reformama institucija sada je dio Europske službe za vanjske poslove (EEAS). Ljudi koji rade u INTCEN-u uglavnom dolaze iz sigurnosnih i obavještajnih službi država članica, a blisko surađujemo s vojnim obavještajnim službama (EUMS Intelligence Directorate) pod neformalnim kišobranom zvanim SIAC, Single Intelligence and Analysis Capacity – i to vrlo dobro funkcionira. No, sada smatramo da ono što se radi u pogledu obavještajnih aktivnosti možda nije dovoljno.”
Kako objašnjava, EU je počela razmišljati strateški o prijetnjama tek u novije vrijeme, a posebnu prekretnicu predstavlja analiza prijetnji iz 2020., kasnije ažurirana 2022. i ponovno nedavno. S obzirom na globalnu nestabilnost, ističe, potrebno je učiniti više. “Moramo učiniti više. EU je prije nekoliko godina shvatila da nije samo globalni politički i ekonomski akter, već i potencijalno sigurnosni akter” kazao je Markić.
Na pitanje odnose li se prijetnje o kojima govori na vojne ili civilne aspekte, Markić odgovara: “Globalno, o svim prijetnjama. Tu je i poznati strateški dokument, Strateški kompas iz 2022., koji opisuje kapacitete EU. U njemu se nalazi dio koji se odnosi na SIAC kao jedinu ulaznu točku za strateške obavještajne podatke u EU. Moramo imati na umu da, prema članku 4.2. Ugovora o Europskoj uniji, nacionalna sigurnost ostaje u nadležnosti država članica. Znajući to, moramo pronaći načine kako dati više. EU treba više, a države članice su spremne to pružiti.”
S obzirom na tradicionalnu zatvorenost u dijeljenju obavještajnih informacija, upitan funkcionira li ta razmjena podataka u praksi, Markić potvrđuje: “Jest osjetljivo, ali postoji i funkcionira vrlo dobro. Govorim to ne samo kao direktor INTCEN-a, već i kao bivši direktor nacionalne obavještajne i sigurnosne službe tijekom devet godina. I to funkcionira. No, kada postoji osjećaj da službe ne čine dovoljno, često je to zato što nedovoljno komuniciraju. Moramo učiniti obavještajne podatke vidljivijima. Posebno nakon veljače 2022. i brutalnog ruskog napada na Ukrajinu, to je postalo više nego potrebno.”
Rat u Ukrajini, smatra, doveo je do preokreta u obavještajnim praksama, a jedan od primjera je otvorenija komunikacija zapadnih službi: “Apsolutno. Jedan od najboljih primjera nije nužno u EU. Američke i britanske obavještajne zajednice počele su javno komunicirati informacije, što je značajna promjena. To je nešto od čega države članice i EU mogu puno naučiti.”
“Postoje različita mišljenja u obavještajnoj zajednici. Nije tajna da su mnoge EU službe bile uvjerene da do invazije neće doći. Kada se dogodila, mnogi su bili iznenađeni. No, ako razmislimo o porukama naših prijatelja iz baltičkih zemalja, oni su nas upozoravali. Samo ih je trebalo poslušati. Putin je bio vrlo jasan u svojim govorima. I to vrijedi i za druge dijelove Europe, primjerice, zapadni Balkan” kaže Markić za Euronews.
Smatra da se u EU još uvijek obavještajne službe percipiraju s dozom nelagode: “U EU obavještajne službe se doživljavaju kao pomalo prljava riječ. Kada se govori o obavještajnim službama, šapuće se. Ne treba šaptati. Kada se susrećete s šefom obavještajne službe, ne morate se sastajati noću. To je normalan sastanak. Tajne službe nikada neće biti glavno oruđe političkih donositelja odluka, ali su jedan od važnih specifičnih alata. Mislim da i donositelji odluka u EU to moraju imati. Moramo pronaći načine kako im dostaviti obavještajne podatke.”
Iako INTCEN ima važnu analitičku ulogu, europske sigurnosne službe djeluju u okviru svojih nacionalnih pravila i mogućnosti: “Da, ali imamo vrlo jaku zajednicu 27 država članica. Specifičnost sigurnosnih i obavještajnih službi u EU jest u tome što postoje velike razlike. Ministarstva poljoprivrede u Portugalu i Njemačkoj su slična, kao i ministarstva obrane. No, obavještajne službe imaju različite pravne okvire i kapacitete. Na primjer, Francuzi mogu raditi stvari koje Portugalci ne mogu. Ali imamo sposobnost iskoristiti najbolje od svake službe za zajedničko dobro. To je uloga INTCEN-a i SIAC-a.”
Sukobi među informacijama, kaže, rijetki su: “To se ne događa često. Možemo imati različite političke stavove, ali u pogledu sirovih informacija, to je rijetkost. EU ima specifičnost: obavještajni podaci nisu toliko strukturirani kao u NATO-u, posebice nakon reforme NATO-ovih obavještajnih službi prije 10 godina. No, mi imamo prednost – ne moramo nužno imati konsenzus svih država. Možemo koristiti informacije koje pruža jedna služba, zajednica ili grupa službi i iskoristiti ih. To i radimo.”
Promjena u sigurnosnoj percepciji od 2022. godine, tvrdi, fundamentalna je: “Definitivno je došlo do promjene. Ova agresija, koja nije samo rat, već dugoročni civilizacijski šok, promijenila je način na koji razmišljamo i koristimo obavještajne podatke.” U kontekstu izvješća predsjednika Finske Saulia Niinistöa o jačanju europske sigurnosne i obrambene spremnosti, Markić navodi:
“U izvješću postoji dio o SIAC-u. To je bio veliki napor za pronalaženje novih rješenja za analizu novih prijetnji. Jedan od problema bio je što službe nisu dovoljno vidljive. Zato u komunikaciji s drugim službama naglašavam potrebu za većom komunikacijom. Kada sam preuzeo svoju nacionalnu službu prije devet godina, bila je dobra, ali vrlo zatvorena, bez komunikacije, pa slika nije bila dobra. To smo promijenili kroz različite inicijative, poput javnih izvješća i komunikacije s medijima. Mislim da bi to zajednica u Europi trebala činiti.”
Upitan može li INTCEN prerasti u pravu europsku obavještajnu agenciju, Markić odgovara: “Teško je reći. Ponovno se vraćam na članak 4.2. Ugovora o EU. Mislim da se to neće dogoditi jer obavještajni rad, posebice u inozemstvu, zahtijeva mnogo elemenata uz znanje. U okruženju EU-a to bi bilo teško. Institucije EU-a su vrlo transparentne, što i treba biti, ali još uvijek moramo podizati svijest o sigurnosnim pitanjima.”
Na pitanje koje su trenutno najveće prijetnje europskoj sigurnosti, jasno ističe: “Prije svega, ruska agresija: to je sukob civilizacija, jer imamo samu agresiju, ruske hibridne aktivnosti, čak i u državama članicama EU-a, koje ponekad mogu biti kinetičke aktivnosti, poput sabotaža, eksplozija paketa u Velikoj Britaniji, pokušaja ubojstava i drugih aktivnosti. Ne smijemo zaboraviti na kibernetičke napade. Rusi su specijalizirani za kibernetičke napade, zajedno sa svojim kriminalnim grupama, te špijunažu. U Bruxellesu pokušavamo podsjetiti sve na važnost sigurnosti i činjenicu da špijunaža postoji.”
“Sve vrste, ovisno o akteru. Imamo Rusiju, ali i druge aktere. Kad pogledamo što se dogodilo nedavno između Indije i Pakistana, ili u Africi, vidimo da prijetnji ima sve više. Nisam spomenuo Bliski istok, ali i to je očito važno” kaže Daniel Markić.
INTCEN, dodaje, sudjeluje i u borbi protiv dezinformacija: “Da, nismo jedini, postoje i druge organizacije u EU koje rade na tome. Nedavno smo imali slučaj u Portugalu tijekom nestanka struje. U manje od sat vremena širile su se lažne vijesti na WhatsApp grupama i društvenim mrežama koje su nestanak struje pripisivale ruskom kibernetičkom napadu. Postoji tendencija prebrzog pripisivanja i prikazivanja Putina kao supermena. Imamo jasnu viziju, radeći zajedno s 27 zajednica, o tome što Rusija radi i kako to radi. Dobro je biti jasan i ne tražiti Rusiju iza svakog kamena.”
O terorizmu, koji se u aktualnom kontekstu manje spominje, Markić kaže:“Zbog ove akutne krize manje govorimo o terorizmu, ali borba protiv terorizma ostaje jedan od glavnih zadataka sigurnosnih službi. To uvijek ostaje prioritet, ali neke krize su sada vidljivije.” O pitanju povratka stranih boraca i njihovih obitelji iz Sirije i Iraka, kaže: “To je vrlo važno pitanje. Ostaje vidjeti što će SAD učiniti u Siriji, što će se dogoditi s zatvorima, što će učiniti Turska. Postoji mnogo neizvjesnosti, ali svi radimo na tome.”
“Mislim da svi imamo vrlo sličan stav. Neke zemlje su već repatriirale ljude, dok druge, poput Portugala, to nisu učinile. Razlike u brojevima između zemalja mogu biti ogromne. Neke zemlje su mnogo više zabrinute, ne samo zbog broja boraca, već i zbog žena i djece” zaključio je Markić.
>> FOTOGALERIJA Rafalei, MiG-ovi, Black Hawkovi… Pogledajte zračni spektakl u Velikoj Gorici koji je oduševio posjetitelje
Otvori KEKS Pay
A i ovaj ga nalupeta!