Sutra je godina dana rata u Ukrajini. Kako vi gledate na taj konflikt?
Kada biste u jednoj rečenici morali sumirati ono što se događalo u proteklih godinu dana, u pogledu toga kako neka država ili sila sada stoji u odnosu na ono kako je stajala prije, riječ je o apsolutnoj američkoj geopolitičkoj pobjedi. Geopolitički gledano – s pogledom u budućnost – to je apsolutni ruski poraz. U vezi s Europom i njezinim interesima, stvar je poprilično neriješena. Iako su neki požurili proglasiti EU privjeskom SAD-a nakon ovog rata, činjenica je da se Europska unija ujedinila oko energetske politike, pomoći Ukrajini i prebrodila ovu zimu koju su svi najavljivali kao ne znam kako apokaliptičnu. To je pokazalo da Stari kontinent može još koju kartu iz rukava spustiti i da EU ne treba otpisati unatoč mađarskom zanovijetanju i nekim drugima eventualno disonantnim tonovima unutar Europe ili lijevim i desnim populistima koji love unutarnje političke bodove u svojim država dovodeći u pitanje samu Europu i njezino vrijednosno, pa i ekonomsko držanje u ovoj krizi.
U svakom slučaju mislim da je Rusija poprilično propala u odnosu na ono što je uživala do 24. veljače 2022. godine. Podsjećam da je do tada imala 15 godina vrhunskog međunarodnog PR-a, ušla je u jako mnogo država, bilo u pogledu simpatija bilo da je imala određeni upliv na neke političke snage u Europi, pa je ambiciozno iskoračila i na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. Slala je o sebi signale kao o jednoj zdravoj hijerarhijskoj državi koja njeguje tradicionalne vrijednosti i koja je ekonomski nekako razumnija od onoga što se portretiralo kao divljački, neoliberalni Zapad. Nakon ovoga pokazalo se da im je vojska u potpunom rasulu, da ono što je trebala biti najbolja kopnena vojska na kugli zemaljskoj i druga vojna sila na planetu, sada se bori oko nekih gradića u Ukrajini. Već je godinu dana ukopana, a gubici se gomilaju. Ruska pozicija urušila se u većini europskih država i postaje sve više ovisna o Kini, o onoj Kini na koju su gledali kao ravnopravnog partnera za oponiranje tom mitskom Zapadu. Odluka o toj agresiji ući će u udžbenike vojne i političke povijesti kao jedna od strateški najpromašenijih odluka jednog lidera u povijesti. To da vi sve ono što ste imali prokockate jednim takvim potezom zato što vas je kockarska sreća služila prije u Siriji, Gruziji, u različitim izborima ciklusa, tijekom Brexita i američkih izbora i da donesete takvu odluku, zapravo se rijetko koja takva situacija u posljednjih 200 godina pamti, da poziciju svoje države u svakom mogućem pogledu bacite u bezdan.
Kakav je bio imidž Ukrajine prije rata, a kakav je on sada?
Ukrajinu se od 2014. nadalje zbog frustracije američkih intervencija u prošlosti i antizapadnog sentimenta koji je poprilično raširen i u ljevije lijevim i desnije desnim krugovima gledalo kao na neku pudlicu SAD-a koja je žrtva još jedne obojene revolucije i koja ni o čemu ne odlučuje. Danas, nakon što je u godinu dana pokazala da su ti ljudi spremni ginuti za svoju slobodu, da im je SAD saveznik, ali da su oni svjesni da im Amerika nije saveznik zbog njih samih nego zbog svojih interesa no to ne mijenja činjenicu da su im u dvorištima ruski tenkovi, stvar se poprilično promijenila. Nacija koju je Rusija omalovažavala i smatrala nekim pokusom koji će pasti u tri dana sada se toliko homogenizirala da nikada tamo više nekog prijateljstva ili slavenskog bratstva neće biti u odnosu na Rusiju. Budući da su Ukrajinci pokazali da su spremni krvariti za svoju državu, budući da Zelenski, za kojeg se govorilo da će pobjeći avionom na Sejšele ili Maldive ili gdje već, sljedećeg dana bio je pod granatama u Kijevu gdje je i ostao, oni su brzo reagirali i zapravo preokrenuli cijeli taj sentiment u svoju korist i sad uživaju uglavnom nepodijeljenu naklonost većine relevantnog političkog, ekonomskog i vojnog zapada. To što će neka afrička ili južnoamerička država zbog svojih interesa i trauma u odnosu sa SAD-om možda biti neutralna ili naklonjena ruskoj federaciji, to tu nije relevantno.
Što se tiče Putina, on je od onog hladnog vođe kojeg se svi boje i štuju postao čovjek čija je budućnost upitna, i ne toliko sa strane Zapada nego od kruga ljudi koji ga okružuju. Ljudi koji su oko njega ispijeni na tisuće mogućih načina, od glasnogovornika Peskova čiji sin živi u nekoj viletini u Londonu do njegovih generala koji su se pokazali kao potpuno nesposobni. Po putu se govorilo „dolazi general Surovikin“, on je trebao predstavljati neku oluju koja će pomesti te ukrajinske naciste, a odletio je nakon mjesec dana i pokazao se kao još jedna nesposobna osoba u nizu. Stanje na terenu je to koje odlučuje kako će stvari izgledati i u virtualnom i narativnom prostoru. A stanje na terenu je takvo da je ta država opstala bez obzira što krvari, što je mrcvare i gađaju joj infrastrukturu. S druge strane, u Rusiji imamo kombinaciju sramoćenja, blamaže, katastrofalnog vojnog učinka i priglupe propagande, osjetno gluplje nego one također glupe propagande u vrijeme hladnog rata.
Jedna od stvari koja je obilježila pravi rat jest i informacijski rat. Što se tu događalo proteklih godinu dana?
Informacijski rat zapravo je potkomponenta rata. On nikada ne dobiva pravi rat, njega uvijek dobiva oružje i sila na terenu, ali može pomoći. Ciljevi informacijskog rata s ukrajinske i ruske strane bili su drukčiji. Ruski cilj bio je prikazati Kijev kao marionetu na zapadnom koncu i nenarodni režim koji nema podršku širih masa. Cilj Ukrajine bio je prikazati suprotnu stranu kao totalitarni režim u silaznoj putanji koji nema više što činiti, gdje jedan načeti lider ulazi u tuđu državu da bi spasio svoju kožu, a pritom koristi ljude kao topovsko meso. Sad nakon godinu dana mi možemo ocjenjivati tko se više približio istini. Budući da ukrajinska vlast i dalje stoji, a s druge strane 100.000 leševa vratilo se u Rusiju, a to im se nije dogodilo još od Afganistana, očito su jedni bili bliže onome kako su htjeli portretirati druge.
Ako idemo malo zagrebati, bilo je baratanja pričom o nekakvim laboratorijima, kao postoje neki laboratoriji u kojima razvijaju virus koji će trovati samo Ruse. To je biološki nemoguće, jer ne možete dijeliti nacije prema genomu, ali to je bilo za uporabnu vrijednost, pripisivalo se američkoj političarki Victoriji Nuland koja je portretirana kao neki vrag koji svime upravlja iz prikrajka, ona kao kontrolira Bidena koji kao kontrolira Zelenskog. Od dokaza za te navodne laboratorije, naravno, nije bilo ničega. S druge strane, Ukrajina je u javni prostor ubacila tezu da je Putin bolestan, tu su koristili neke njegove snimke uglavnom pri prijamu stranih državnika ili svojih generala. Provukli su te snimke kroz različite softvere gdje se vidi da je izgubio 15 ili 20 kilograma, da mu se ruke tresu, da su mu odijela odjednom velika... To je isto zanimljivo jer može prikupiti neku pažnju i mobilizirati ljude u virtualnom prostoru. Ponovno, kao i u pitanju PR-a, to ne može promijeniti stvarnost, može pomoći i otupiti protivničku oštricu, ali ako nemate sposobnu vojsku, uzalud vam sve. Tu su, naravno, i fotografije kao kritičan dio informacijskog rata. Rusija ne može baš priložiti neku sliku stambene zgrade u Moskvi koju su raznijeli ti tzv. ukrajinski teroristi, a Ukrajina može svakog dana. To i radi, prilaže tisuće takvih fotografija kada granate pogode školu, vrtić, bolnicu i tako dalje.
VIDEO Putinov govor u Dumi: Htjeli smo mirovno rješenje, a NATO je igrao prljavo
Možete li usporediti javne istupe dvojice čelnika država, Zelenskog i Putina?
Ovaj posljednji Putinov nastup je bio u sadržajnom smislu potpuno isprazan, ali bio je i izrazito interesantan u pogledu gestikulacije i mimike. Onaj njegov prvi govor kad je krenula agresija bio je pun gnjeva i srdžbe. U ovom zadnjem bio je hladan kao špricer, što je možda signal za zabrinutost suprotnoj strani. Što se tiče sadržaja, govorio je puno, a nije rekao ništa. Cilj tih govora nije poslati neku poruku drugoj strani nego obratiti se unutarnjoj političkoj javnosti. Ne postavlja jasne ciljeve jer zna da mu ih vojska nije u stanju ispuniti. Ako postavite jasne ciljeve i onda ih ne ispunite, tada se to vama stavlja na leđa.
Što se tiče Zelenskog, on je prošao put od čovjeka kojeg se promatralo kao nekog cirkusanta do toga da ga se promatra kao doista ozbiljnog lidera. On ima taj svoj novi gard, svoju maslinastozelenu jaknu, vojničke čizme i takav svugdje dolazi. To su neki pokušali ismijavati, ali to je polučilo učinke. Ako vam čelnik države hoda u takvoj odjeći, on šalje poruku da je u ratu non-stop i da nema luksuza poput kravate i odijela koji prate svjetske lidere. U ovih godinu dana uspio je održati taj gard obraćajući se svima, drži jednu liniju u smislu geste i mimike zabrinutosti, ali sadržajno je to okrenuto u budućnost i puno nade.
U Rusiji su za godinu dana predsjednički izbori. Podržavaju li Rusi još uvijek Putina i ima li šanse opet postati predsjednik?
Većinski ga podržavaju i naivno je sa strane Zapada tražiti neke konkurente, oni su ili pozatvarani ili poubijani. On je uspio izjednačiti državu sa sobom samim. Njegovi postupci su njegovu državu stavili u poziciju taoca, malo ljudi radi jasnu diferencijaciju između Rusije, ruskog naroda, ruske kulture i Putinova režima. Problem s predsjedničkim izborima u Rusiji jest da imate kandidate lutke, stranke poput Liberalno-demokratske partije ili Nacional-boljševičke stranke koje su samo podružnica Ujedinjene Rusije. Oni pošalju neke kandidate, ali oni se ne bave Putinom nego tamo nešto blebeću o domaćim izdajnicima i stranim špijunima. Uglavnom, odigraju ulogu nekih korisnih idiota na tim izborima, tu pravog natjecanja nema.
Putin uz to drži i poluge moći, pa tako i ekonomske moći. Ne drže ih oligarsi, to je isto zabluda. Držali su ih do 2000. godine. Ono što karakterizira Putinovu Rusiju jest jedan svojevrsni dogovor – zadržat ćete ekonomske privilegije i to nepojmljivo isisavanje bogatstva iz Rusije, ali se više nećete petljati u politiku. On njih nije odstranio na račun toga da su se, kolokvijalno rečeno, napili krvi narodu, nego na račun toga jer su htjeli voditi neke vlastite politike. On im je dopustio da nastave parazitirati na narodu i državi, ali on drži šifru kasice-prasice.
Plus, Rusija je sada u ratnom stanju i ratnoj ekonomiji. Kad imate izbore unutar ratnog stanja, svakoga tko vam može u skladu s nekom političkom utrkom oponirati vrlo lako je predstaviti kao izdajnika koji u najgorem mogućem trenutku za vašu zemlju povlači poteze koji idu u korist SAD-u, EU, bankama i ne znam kome. Tako da on je sigurno pobjednik, osim ako ga netko doslovno ne likvidira.
Što očekujete da bi se moglo događati u sljedećem periodu. Vidi li se kraj ratu i može li doći do nekih mirovnih pregovora?
Teško da će do kraja rata doći bez toga da Ukrajina, koliko god to bolno bilo, ne pristane na neke ustupke. Ne zato što je izgubila rat, ona rat dobiva u odnosu na ono što su bili proklamirani ruski ciljevi. Stvar je u tome da zbog prisutnosti nuklearnog oružja i nacije koja ima 150 milijuna ljudi teško da taj rat može završiti tako da i posljednji ruski vojnik bude izbačen iz zemlje. Stvorila se linija na bojišnici gdje bez nekih nepojmljivih ruskih žrtava, masakra velikih razmjera, ne može biti većih pomaka jer se sad rat vodi uglavnom artiljerijom uzduž te linije. Bilo kakav mir podrazumijevao bi da i jedna i druga strana naprave ustupke, pri čemu pretpostavljam da ukrajinska strana igra na to da pokuša još malo vojno pokazati ono što je dosad pokazivala i očekivati neke promjene u Moskvi koje bi bile unutarnje političke prirode. Također nije upitna buduća pomoć Zapada, samo je pitanje kolika vam sila i oružje treba da biste jednu tako utaborenu vojsku koja iza sebe ima nuklearno oružje – kao tu vječnu prijetnju koja lebdi nad svima – da biste je potpuno izbacili. Realno, Putin je taj rat izgubio, i na polju svojeg imidža, geopolitičke perspektive i strukture svog stanovništva, ali i dalje je tu. Težak je razvoj događaj i gotovo nezamisliv u kojem bi ga se u potpunosti izbacilo iz Ukrajine isključivo vojno, a da on onda potpuno razjaren ne bi reagirao ultimativnim oružjem makar na taktičkoj razini.
Ukrajinci su svjesni, ako sada stanu, da ne mogu računati na otrgnute regije, a kamoli na Krim, a to je ipak za jedinstvo nacije važno. Mirovna rješenja koja se predlažu, primjerice ovo kinesko, ima određene trojanske konje skrivene u sebi. Kina predlaže svoje rješenje jer, kada bi Ukrajina i politički Zapad na njega pristali, njima je puno lakša pravno i percepcijski situacija s Tajvanom. Ne predlažu oni to zato što im je jako stalo do mira. Oni gledaju kako Rusiju zadržati u ovom podređenom položaju kao nekog psića na lancu u što se Rusija pretvorila, a istodobno sebi pročistiti put do ujedinjenja, odnosno zaposjedanja Tajvana kojem bi onda bila uskraćena zapadna pomoć. To je kao neka vrsta revolveraškog obračuna, pitanje je tko će prvi posegnuti za revolverom.
preporucio bi ishlapljelim mozgovima da ovaj clanak preskoce.