Svaki komad plastike koji su ljudi ikad dosad proizveli postoji i danas! Zapanjujući je to i šokantan podatak koji pokazuje koliko se plastike teško „riješiti“. Iako je to predmet koji je podigao naš standard života jer, zahvaljujući njemu, među ostalim, imamo mobitele, računala, automobile, gotovo sve uređaje koji su unaprijedili medicinu i industriju… danas zbog njega plaćamo visoku cijenu. Iako plastika predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskom zdravlju, životinjama i okolišu, ona se svejedno proizvodi u enormnim količinama te je doslovno sveprisutna. Podatak koji to potkrepljuje brojke su Ujedinjenih naroda koje pokazuju da se u svijetu u godinu dana potroši oko pet bilijuna plastičnih vrećica, od čega osam milijuna tona u tih 365 dana završi u moru.
Male stvari za početak
Budući da je život bez plastike gotovo nemoguće zamisliti, znanstvenici su shvatili da je važno za nju pronaći – alternativu. Jedna od njih je mlada britanska studentica Lucy Hughes, koja je stvorila „Marina tex“, odnosno jaku, prozirnu i fleksibilnu bioplastiku koja je idealna za jednokratnu upotrebu, a ključni su joj sastojci riblja ljuska i koža. Njezina invencija, za koju je osvojila prestižnu međunarodnu nagradu „James Dyson“, proizvodi se na niskoenergetski način i ne opterećuje prirodne resurse Zemlje.
Jedan od izuma koji zamjenjuje plastiku potekao je iz Indije, a riječ je o – jestivom priboru. Neke kompanije tako danas na tržištu nude vilice, noževe, čaše i žlice koji se, nakon što se iskoriste, mogu i pojesti. Kanadska tvrtka Candy cutlery nudi jestive žličice čak i u različitim okusima poput jagode, kave i maline. Agrikulturni laboratoriji u SAD-u proizveli su pakiranje od mliječnih proteina koje se, osim što služi kao zaštita i omot za proizvode, može pojesti.
Pojesti se može i „boca za vodu“ koju su osmislili Rodrigo García González, Pierre-Yves Paslier i Guillaume Couche iz tvrtke Skipping Rocks Lab. Njihov je proizvod „notpla“, zapravo jestivi mjehurić koji se stavi u usta i prožvače. Proizvodi se tako da se zaleđena voda omota dvjema membranama koje se dobiju spajanjem algi i kalcijeva klorida. Taj se proces naziva sferifikacija i nije nov, ali dosad se nije koristio za proizvodnju jestivih boca.
Cijeli koncept jestivih pakiranja na bazi proteina nastavila je istraživati i francuska tvrtka Lactips, koja je, kako piše na stranicama Europske komisije, prva napravila velik iskorak svojim pakiranjem za tablete deterdženta koje se otapaju u vodi, a, za razliku od dosadašnjih, ne predstavlja opasnost za okoliš. Stručnjaci s američkog Tehnološkog instituta Georgia također su svijet zadivili svojom studijom objavljenom u časopisu ACS Sustainable Chemistry. Oni su, naime, stvorili materijal koji je sličan plastičnoj foliji, a za nju su sastojke uzeli od odbačenih ljuštura rakova i pulpe drveća.
No ne treba imati laboratorij ili megalomansku kompaniju da biste pridonijeli zaštiti okoliša i zdravlju ljudi smanjujući korištenje plastike u svakodnevici. To se može i jednostavnim, malim stvarima poput toga da se plastična folija, primjerice, zamijeni onom višekratnom od organskog pamuka presvučenog pčelinjim voskom. Može se koristiti više od godinu dana, ne otpušta štetne tvari u hranu te se jednostavno pere – krpom i s malo vode.
Umjesto plastične četkice koju većina ljudi koristi za pranje zubi, postoji i alternativa od bambusa ili od kukuruznog škroba. Plastične boce za vodu mogu se zamijeniti staklenima ili onima od nehrđajućeg čelika, a kad prilike dopuštaju, uvijek je bolje piti vodu iz slavine nego je kupiti u plastičnoj boci. Zapanjujući je podatak da voda iz plastične boce stoji čak tisuću puta više nego ista količina iz slavine. Pritom je tri puta više vode potrebno da se proizvede jedna plastična boca nego što u nju stane vode. Što se tiče potrošnje, čak 17 milijuna barela nafte godišnje odlazi na proizvodnju plastičnih boca, a jednaku količinu potroši milijun automobila.
Put do našeg tanjura
Da plastika predstavlja ozbiljan zdravstveni rizik za ljude u svakoj fazi njezine proizvodnje, uporabe i odlaganja, dokazuje prošlogodišnja studija „Plastika i zdravlje: skriveni troškovi plastičnog planeta“, u kojoj piše da se toksične kemikalije otpuštaju u zrak, vodu i tlo pri samoj proizvodnji ambalaža. A osim što se troši puno resursa pri njezinoj proizvodnji, plastika je jako štetna i kao otpad. Ona godišnje usmrti oko milijun životinjskih jedinki, a zbog toga što ju je gotovo nemoguće razgraditi jer su joj potrebna stoljeća, milijuni životinja nađu je odbačenu u prirodi ili moru i slučajno je pojedu te ona tako ona nađe i put do našeg tanjura. Možda nismo ni svjesni, ali samo na tjednoj bazi, prema globalnom istraživanju australskog Sveučilišta u Newcastleu, pojedemo jednaku količinu plastike koja je potrebna da se napravi jedna bankovna kartica, a za naš je organizam to štetno zato što je teško razgrađuje. Ispušta i kemijske spojeve u naše tijelo, a konkretna razina toksičnosti ovisi, kako objašnjava iskusni nutricionist Nenad Bratković, o vrsti organskog materijala koji se nalazi u plastici, jer upravo oni ometaju djelovanje hormona u našem tijelu.
– Postoji, primjerice, polivinil klorid PVC, polietilen, bisfenol A - BPA, ftalati… Mnogi od njih djeluju na plodnost, živčani i hormonalni sustav, odnosno narušavaju ravnotežu tih sustava. Ove plastične mase, njihove sastavnice, povezuju se i s debljinom u dječjoj dobi, što su dokazala i istraživanja – kaže Bratković.
Slično vrijedi i za industrijsku kemikaliju BPA, za koju su toksikološke studije pokazale da čini veliku štetu mozgu novorođenčadi i na reproduktivne organe.
Ko plača ove provokativne pamflete i provokativne reklame za popravak zubi i saniranje prištića, tko se to ruga i u čije ime? Ako vas baš zanima nečiji pokvaren zub to je zub koji je odgrizao glavu tupavom izrugivaču i ne treba žalit bol.