Kriza je, države grcaju u dugovima. Zajednička valuta je slaba. Ne, ne govorimo o Europi danas, već o američkim kolonijama pred kraj i nakon Rata za neovisnost krajem 18. stoljeća. Ovu je povijesnu paralelu povukao Irac Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na sveučilištu Cambridge te pokretač Pokreta za demokratsku uniju. Nakon što je rascjepkao odnos Britanije prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji, sada se bavi Njemačkom, ključnom državom u nestabilnoj Europi. Ima li zajednički europski projekt budućnost? Simms smatra da ima, ali samo ako EU postane – federacija.
Nova unija bez Britanaca
Po čemu su slične eurozona i američke kolonije s kraja 18. stoljeća, kao što tvrdite u članku objavljenom u The Guardianu?
Nakon Rata za neovisnost Amerikanci su se suočili s problemom kako prevladati istrošeni konfederalni sustav. Postalo je jasno da im konfederalni savez, u kakvom su danas i države eurozone, nije dovoljan da riješe nagomilane probleme. Breme ratnog duga bilo je nejednako raspoređeno po 13 konfederalnih država, valuta im je bila slaba, države su se međusobno vrlo razlikovale po ekonomskom razvoju, industrijski sjever bio je mnogo bogatiji od siromašnog, agrarnog juga. Usto su države bile nekompatibilne po ekonomskoj orijentaciji. Zvuči li vam kao Europa danas? Američke kolonije tražile su uzor u Europi i pronašle englesko-škotsku uniju iz 1707. – \"savršenu uniju\" dva bivša neprijatelja. Engleska kraljica Ana ponudila ju je Edinburghu kako bi se zajedno bolje obranili od Francuza. Zauzvrat Škotska je dobila zastupništvo u Westminsteru, zadržala svoj pravni i obrazovni sustav, a financijske probleme \"utopila\" u zajednički novčani bazen. Američki je odgovor stoga bio imitacija te \"savršene unije\" i stvaranje savršenije – formiranje federalne države s predstavnicima svih članica, ali i jakim središtem izvršne vlasti. Moj je argument da je američki primjer iz 1780-ih godina rješenje i za eurozonu. Samo stvaranje monetarne i političke unije, stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, jednostavnije, Eurozone, može je spasiti.
Jugoslavija je bila federalna država pa je propala.
Postoje slobodne i neslobodne federacije. I kraljevska, i komunistička i postkomunistička Jugoslavija nisu bile demokratske.
Kad već govorimo o demokraciji, ima li je danas na periferiji eurozone, gdje Bruxelles i Trojka postavljaju premijere, kontroliraju odluke? I kako, na primjer, uvjeriti Hrvatsku koja je relativno nedavno došla do nacionalne države da preda dio svog suvereniteta?
Ne dio, cijeli suverenitet. (smijeh)
Još bolje.
Odrekli bi ga se i drugi. Vjerujem da ljudi na periferiji eurozone već osjećaju da su izgubili moć i neovisnost te da je zbog ekonomske organizacije i odnosa država neće nikada dobiti natrag bez obzira na to odluče li se vratiti u nacionalnu državu. Nepovjerenje prema političkim liderima u tim je zemljama golemo. Pogledajte Veliku Britaniju. Kritizira se, svađa, ali na kraju ljudi ipak vjeruju političarima, vjeruju sustavu. Vlada izniman osjećaj kohezije. U Grčkoj, Italiji... nije tako. Najbolja je opcija tim državama povratiti dio moći kroz središnje demokratske institucije nove unije koja bi, između ostalog, imala nekakvu socijalnu mrežu, postojao bi minimum socijalnih prava, istih u svakoj državi, pa onda ni imigracija s periferije u centar Europe, mobilnost radnika, ne bi bila problem. Vjerujem da nitko ne bi imao ništa protiv da se dio novca izdvaja u tu svrhu. Time bi se, da se našalimo, riješio i onaj problem iz vica koji kaže da prosječno bogat Nijemac pomaže bogatim Grcima koji izbjegavaju plaćanje poreza. Što se tiče Hrvatske, uza sve prethodne argumente, povukao bih paralelu s Irskom. Irska, moja država, ima najbolje moguće političko i geostrateško imanje, nalazi se između Velike Britanije i SAD-a pa svejedno ustraje na jačoj integraciji u Uniju. Hrvatska nije loša, ali nije ni izdaleka na takvoj poziciji kao Irska. Tamo su shvatili da male države ne mogu same, da im treba i zajednička vojska za obranu...
Nemamo li zato NATO?
Ako imate povjerenje u američku lidersku sposobnost, onda u redu. No pod sadašnjom administracijom Europa je potpuno izvan fokusa zanimanja Washingtona. Uostalom, pogledajte Poljsku. Velika država, a izvan eurozone. Njihova je politička elita bila veliki zagovornik NATO-a, ali su i oni shvatili da SAD trenutačno ima druge prioritete pa traže jaču europsku integraciju. Ako tako misli Poljska, zašto ne bi i Hrvatska?
Jesu li građani spremni za jaču političku uniju? Istraživanja pokazuju da je percepcija europskog identiteta slaba.
Optimist sam. Mislim da ljudi spremni, ali ih nikad nitko nije pitao niti im dao mogućnost izbora unije s punim demokratskim sudjelovanjem. No važno je istaknuti još jedno: ljudi bi trebali promisliti što znači ostati izvan nove unije. Što kad se jednog jutra probude i shvate da su sami? Morat će pregovarati potpuno nove uvjete suradnje s unijom. O tome treba ozbiljno razmisliti. Strah od izolacije vrlo je opravdana motivacija. Vjerujem da bi uz zajedničku, istovremenu paneuropsku debatu, referendum imao pozitivan ishod.
Projekt Eurozone unaprijed isključuje Veliku Britaniju?
Točno. Nemoguće je očekivati Britaniju u monetarnoj i političkoj uniji. No mi trebamo britansku Eurozonu, Eurozonu po uzoru na Britaniju i na \"savršenu anglo-škotsku uniju\", a ne Britaniju u Eurozoni.
Kako vidite ulogu Njemačke danas u Europi? S jedne strane Njemačka je nesumnjivo jedini motor ekonomije. No kao da se nalazi između čekića i nakovnja: ako ništa ne radi, prigovara joj se da je indolentna i da eksploatira druge države, a ako nešto pokuša, naslovnice u Grčkoj izlaze s Angelom Merkel s hitlerovskim brčićima.
Nijemci kao narod nemaju kapacitet ili tradiciju strateškog promišljanja kao što imaju Britanci. Tako Nijemci uopće ne shvaćaju niti preuzimaju vlasništvo nad zajedničkim europskim projektom, a možda bi trebali. No da to i učine, razapeli bi ih jer \"dominiraju\". Upravo sam o tome objavio knjigu – 500 godina europske povijesti bila je borba raznih država za europski centar te nadmetanje tko će i kako kontrolirati Njemačku, bilo tako da je pokušavaju zauzdati i staviti joj \"poklopac\" ili je očistiti od utjecaja protivničke strane. Njemačka je uvijek bila ili preslaba ili prejaka. EU je bio samo najnoviji u nizu planova, ne samo da je se obuzda nego i da se iskoristi njezin potencijal, ali ovoga puta uz demokratsko i slobodno sudjelovanje u projektu, što joj EU i NATO omogućavanju. Opcija raspada eurozone i povratak nacionalnih valuta, ponajprije marke, opasan su scenarij. Tek tad na sceni imate jaku, neovisnu Njemačku koju nitko ne kontrolira i koja drugima smeta.
Osovina Pariz – Berlin
Europska zajednica država, od najranijeg doba, počivala je na osovini Pariz – Berlin. Tijekom krize balans između Francuske i Njemačke se urušio. Kako ga povratiti?
Treba biti jako oprezan. Točno je da treba ojačati osovinu, no to nikako ne znači da prema Francuskoj treba biti popustljiviji kad se govori o mjerama štednje nego prema bilo kojoj drugoj europskoj državi. Opasno je kad Francuzi počnu razmišljati da im Njemačka nema što govoriti kako voditi ekonomiju i trošiti. Tako cijeli sustav kolabira domino-efektom.
Ekonomska divergencija unutar EU je velika. Kako netko iz Njemačke uopće doživljava krizu?
Percipiraju je samo kroz programe spašavanja. Iskoristimo široku povijesnu analogiju, situacija je kao kad su za Otomanskog Carstva Turci nadirali kroz Europu, a lokalni predstavnici iz Hrvatske ili Mađarske dolazili u Reichstag moleći da im se pomogne. Kriza je za Nijemce daleko.
>>Novi \'bolesnik\' postala je sama - Europska unija
>>Andaluzija – banka te izbaci, a vlast vrati u stan
