Vjerojatno ste upoznati s poznatim Caminom de Santiago (Putevima svetog Jakova), koji vodi kroz Francusku ili Portugal do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, gdje počivaju mošti apostola Jakova. Film „Put“ iz 2011., režiran od strane Emilia Esteveza s njegovim ocem Martinom Sheenom u glavnoj ulozi, dramatično je povećao popularnost ovih hodočašća – danas gotovo svatko poznaje barem jednu osobu koja je prošla rutu do Santiaga. Međutim, možda vas iznenadi činjenica da postoje i Camino rute u Hrvatskoj, omogućavajući vam pješačenje kroz prekrasne dijelove naše domovine. Ako želite prije velikog putovanja isprobati sličan doživljaj mnogo bliže kući ili brzo ponoviti pravo hodočašće, isprobajte jednu od više od 10 dostupnih etapa u Hrvatskoj.
Hrvatske staze dio su šire europske mreže hodočasničkih putova prema svetom Santiagu. Naša zemlja ima dugu povijest takvih putovanja – prva organizirana hodočašća iz Hrvatske zabilježena su još 1203. godine, kada su domaći hodočasnici kretali srednjovjekovnim stazama prema Španjolskoj. Danas se te rute revitaliziraju zahvaljujući Bratovštini sv. Jakova – Hrvatska osnovanoj 2015., s ciljem reintegracije Hrvatske u europsku mrežu. Cjelokupna hrvatska mreža duga je preko 2000 km, raspodijeljena na oko 20 etapa. Aktivno je više od 10 segmenata, označenih klasičnim žutim školjkama na rutama i opremljenih za hodočasnike: smještajem, žigovima za hodočasničku putovnicu i pravom na Compostelu (službenu potvrdu o hodočašću). Od 2019. godine više od 3300 hodočasnika prošlo je dijelove tih putova. Rute su prvenstveno pješačke (s mogućnošću bicikla na nekim dijelovima), vode kroz raznolike predjele – od jadranskih obala i otoka do brežuljkastih područja i ravnica – te spajaju duhovno putovanje s kulturnim i prirodnim bogatstvima. Možete ih prijeći u potpunosti (za nekoliko tjedana) ili samo po etapama (za vikend ili tjedan dana).
Kada me je Mirjam Jukić, moja prijateljica iz Vinkovaca i predsjednica udruge MS Tim Hrvatska koja okuplja oboljele od multiple skleroze i koja je već tri puta prohodala put do Santiaga de Compostele te jednu hrvatsku rutu – onu najpopularniju, Camino Krk – znajući da mi je žena s Korčule i da tamo redovito ljetujem, pitala kada ćemo prehodati Korčulu, uzeo sam mobitel u ruke, zavirio u kalendar i za tri minute smo imali sve dogovoreno. A za još tri minute Mirjam je imala i kompletiranu ekipu, koju su činile još dvije članice udruge Vera Ivezić i Ivana Cetinić, i koje će junački, unatoč multipli, prohodati 160 kilometara. Mušku podršku u timu mi je pružao Mirjamin suprug Goran Rihelj, ujedno kolega novinar i urednik portala HrTurizam.
Camino Korčula prolazi kraj najljepših uvala otoka, kroz gotovo sva mjesta i vidikovce te se upoznajete s najpoznatijim crkvama i najmanjim kapelicama u skrivenim uvalama. Hodate planinarskim stazama i penjete se na Hum iznad Vele Luke, što sve skupa znači da se takva prilika ne smije propustiti.
Mi smo odlučili šetati u tjednu koji je jednim dijelom u rujnu, a drugim u listopadu, jer je tada vrijeme idealno za cjelodnevno hodanje. Znali smo da se tada ljudi na Korčuli bez problema kupaju u moru, a jedan od motiva nam je bio da izbjegnemo i veliku turističku gužvu koja vlada na otoku tijekom ljetnih mjeseci. Prvi dan nas je ruta vodila od centra Korčule, preko Lumbarde i Žrnova sve do Pupnata, tako da je odmah prvi dan palo i kupanje na čuvenoj plaži Pržini. U sklopu Camino rute u svakom mjestu se skupljaju pečati koje stavljate u hodočasničku putovnicu, a prvi pečat nas je čekao odmah pored oltara u crkvi Gospojinoj koja se nalazi na trgu sv. Marka u Korčuli. Na ruti nas je čekalo puno crkvica na predivnim mjestima, ali većina su zaključane pa kutijice s pečatom morate naći negdje pored crkve, na drvetu, u kamenom zidu, a svaka kutija ima na sebi školjku, prepoznatljivu oznaku Camina. Rutom hodate tako da na križanjima pratite žutu strelicu u plavom krugu koju tako možete naći na suhozidu, asfaltu, betonu ili na naljepnici na turističkom ili prometnom znaku, a svakako se preporuča da skinete i GPS rutu u aplikaciju Maps.me te tako u svakom trenutku možete provjeravati nalazite li se na točnoj ruti. Da bi iskustvo bilo savršeno na toj ruti, prvog dana bi bilo potrebno staviti još koju žutu strelicu više jer mnogi na Caminu žele odmoriti od mobitela, tehnologije i stalne dostupnosti te ne žele gledati u mobitel svako malo. Odmah prvog dana sam bio ugodno iznenađen jer smo 90 % rute prvog dana proveli na planinarskim stazicama i minimalno smo bili na cesti. Treba imati na umu da Camino nije zamišljen kao ekstremni sport, staze žele hodati i stariji ljudi i oni s boljkama ili manjim bolestima, pa nije poželjno da su staze ekstremne, a na Korčuli uglavnom manje-više zadovoljavaju taj uvjet, samo je jedna staza koju je odnijela vododerina i koja vodi do prekrasne plaže Plavine s južne strane otoka nedopustiva jer se može lako ozlijediti na njoj. Kako smo u timu imali iskusne Camino hodačice Mirjam i Veru, bili smo opremljeni i spremni za sve promjene terena koje su nas čekale, a u opremi su svakako voda, kabanica ili pončo za slučaj kiše, tenisice ili druga obuća za promjenu, rezervne čarape koje je poželjno barem jednom promijeniti, kreme za umorne noge, rezervne majice, a kada si na Korčuli svakako i kupaće hlačice i ručnik. Nakon ovog prvog iskustva napomenuo bih da su vam potrebne i vunene čarape kako biste smanjili znojenje i izbjegli žuljeve na stopalima. Ja sam kao pravi početnik taj prvi dan, koji je ispao poprilično vruć, proveo cijeli dan u gojzericama, a nisam promijenio čarape tako da sam zasluženo do kraja dana zaradio žulj veličine Teksasa na desnom stopalu. Na moju sreću, a njenu nesreću, Mirjam je na atlantskoj Camino ruti koju je šetala ovog ljeta dobila velike žuljeve pa su joj španjolski liječnici dali antibiotsku kremu za žuljeve koja je ispala za nju spas tada, pa tako i za mene sada. Završnica prvog dana bila je u selu nasred otoka Pupnatu, a držalo nas je to da ćemo na kraju dana objedovati u čuvenoj Konobi Mate gdje se, po mom skromnom mišljenju, najbolje jede na otoku. Nakon što smo prohodali 26 kilometara, janjeći kotleti u Mati bili su pravi lijek, a da ne spominjemo deserte gazdarice Bibe koje smo sve isprobali i ne znam koji je bio čudesniji.
Drugi dan mi je ostao možda u najboljem sjećanju, a kako ne bi kada nas je ruta vodila od Pupnata preko najdivnije uvale na Jadranu, one Pupnatske uvale, pa preko plaže Plavine i Ćavića vale, Čare, Zavalatice da bi kraj bio u Smokvici. Čim smo krenuli, noge su mi jurile nizbrdo od Pupnata da se spustim što prije do Pupnajske vale kako ju zovu domaći te sam prvo uživao u miru velike šume koja je bila posvuda oko mene, a onda me oduševio pogled na tu prekrasnu uvalu s visine. Poznati beach bar istog imena kao konoba dan prije već je prestao s radom za ovu sezonu te sam stazom prošao kroz njega da bih se našao na plaži. Ubrzo me sustigao i ostatak tima te priliku za kupanje nisu propustili ni Mirjam i Goran. Nakon što smo se naužili Pupnatske uvale, krenuli smo uz more prema Ćavića vali. Na inače potpuno praznoj cesti u nekoliko navrata smo sreli biciklističke grupe čiji su članovi svi odreda pozdravljali nas, što je samo pokazalo da smo spremni za cjelogodišnji turizam samo trebamo nastaviti u smjeru u kojem smo krenuli. Tijekom prve iduće pauze primijetili smo da nam se približava jedan stariji par kojeg sam prethodno uočio jer su na u ovo doba polupraznoj Pupnajskoj vali sjedili malo dalje od mene dok sam upijao sunčane zrake tog krasnog jesenskog prijepodneva. Kako su poput nas imali velike ruksake na leđima i hodali našom rutom, obradovali smo se da isto hodaju Camino, no ispostavilo se da su s Novog Zelanda i da pješače preko nekoliko otoka od Dubrovnika do Splita, ali nisu čuli za Camino rute po Hrvatskoj. Iako ne manjka ljepote niti u njihovoj domovini, oduševljeni su ljepotom Korčule i Hrvatske. Tog dana su imali maltene isto odredište kao i mi, Zavalaticu, koja je nama u biti bila pretposljednja postaja tog dana, ali oni su imali pravocrtan put dok je naša ruta vodila cik-cak, od uvala do mjesta u brdu i tako dva puta, pa smo se razdvojili na mjestu gdje smo mi morali napustiti cestu i šumskom stazom spustiti se do plaže Pavline. Put nas je dalje vodio uz prekrasne uvale dok nismo došli do Ćavića vale gdje se na jednoj od najljepših lokacija na Korčuli nalazi crkvica gdje se na blagdan sv. Jakova 25. 7. zorom na misi okupljaju vjernici s cijelog otoka, ali i iz Australije i ostalih dalekih zemalja gdje su raseljeni Korčulani. Iako je to po katoličkom kalendaru dan sv. Jakova, u tu crkvici toga dana hodočaste Gospini štovatelji jer je to dan našašća alabastrenog lika Majke Božje u Čavića luci. Taj lik s još 4 bas-reljefa koji prikazuju život Blažene Djevice Marije i Isusa potječe iz Notinghama iz XV. stoljeća. Nakon jutarnje mise u Čavića luci i blagoslova brodica ide se u ophod s likom Blažene Djevice Marije među vinogradima Čara u čemu sudjeluju svi svećenici s otoka kao i oni koji se odmaraju na Korčuli. Nažalost, kod te crkvice nismo uspjeli naći pečat, a po svemu sudeći nalazi se u samoj crkvici. Pretresajući svaki pedalj oko crkvice, našli smo ključ podno kipića Gospe nedaleko od ulaznih vrata, ali brava se nikako nije htjela otvoriti. Svi smo pokušali okrenuti ključ u bravi, ali vrata se za nas nisu htjela otvoriti. Šalili smo se pitanjem trebamo li se zabrinuti i znači li to da nismo dostojni? Ostatak dana smo pješačili kroz plodna polja oko Čare i Smokvica gdje su na sve strane oko nas se protezali prije svega vinogradi, ali i nešto maslinika. Svakog dana našeg Camino poduhvata divili smo se koliko ima uređenih maslinika na otoku kao i nevjerojatno puno uređenih pa čak i asfaltiranih poljskih puteva. Na kraju dana pečat nas je čekao u vinariji Toretto koju vode mladi supružnici te koji su nas dočekali nevjerojatnom gostoljubivošću i srdačnošću. Na našu žalost, iznenadili su se kada smo čuli da hodamo Camino i da smo došli kod njih po pečat, ali ne sumnjamo da Camino Korčula može jednog dana biti popularan bar kao onaj na Krku koji godišnje prohoda 100 000 ljudi. Supružnici Toretti su nam uz vino ispričali o nelogičnostima koje im država zadaje pa smo se čudili da u ekološkoj proizvodnji ne smiju koristiti motiku, ne smiju koristiti plin, ali smiju koristiti flaksericu na benzin?! Vinarija im je u mjestu, ali kažu da je po propisima skoro nemoguće otvoriti vinariju u vinogradu iako im je to velika želja kako bi širili turističku ponudu. Kako se po festivalima viđaju s mnogim kolegama vinarima, ne mogu se načuditi koliko su naši propisi stroži od propisa u drugim zemljama EU, no svejedno smo ih ostavili nasmiješene dok je mladi gazda odlazio u podrum vidjeti što se događa s moštom.
Idućeg dana nam je na ruti domaćin i vodič bio Blaćanin Ivo Cetinić i suprug naše članice tima Ivane koji nam je na obroncima brda koja su nas okruživala pokazao nekoliko stabala koja su bila puno veća od šume koja ih je okruživala te nam je otkrio da su ta stabla jedina preživjela veliki požar 1985. koji je gorio preko 40 dana i u kojem je smrtno stradalo petoro ljudi, a idući dan smo u Potirni naišli na spomen-obilježje stradalima u tom strašnom požaru. Svi mediji su tada pratili nadljudske napore stanovnika Korčule da obuzdaju stihiju pa sam poslije u digitalnoj arhivi Večernjeg lista našao niz članaka i foto-reportaža. Ivana također pamti to ljeto i požar i trenutak kada su je roditelji stavili u čamac kako bi ih spasili od požara koji je došao do kuća na obali. Kada smo ulazili u Blato, jedna žena koja nas je srela i prepoznala svoje Blaćane križala se kada je čula da smo došli pješke skroz od Smokvice, na što sam kroz smijeh nadodao da smo zapravo pješke do Blata došli skroz od Korčule.
Narednog jutra kada smo put nastavljali iz Blata, jedan stariji gospodin zaustavio je auto da bi nas upitao kamo idemo i kada je čuo da idemo u Velu Luku rekao je ozbiljno da to nije put prema mjestu u kojem počiva Oliver Dragojević, na što smo odgovorili da znamo, ali da mi šećemo Camino i danas put vodi okolnim stazama kroz šume i brda. No malo prije nego nas je zaustavio ovaj čovjek, sudjelovali smo u meni najdražoj anegdoti kada je pred ulaskom u jednu firmu mladić gospodinu koji se tek zaustavio pred ulazom rekao „dobro jutro, druže“ da bi dotični gospodin bijesno odgovorio „nazoveš li me još jednom druže, opalit ću te držalom (motike op. a.)“! Naša članica tima iz Blata objasnila nam je da je uvrijeđeni gospodin jedan od osnivača HDZ-a i ta anegdota pokazuje šaljivi duh mještana ovog otoka. Nakon što smo to jutro prolazili kroz polja lubenica i artičoka, naišli smo na stazi i na nekoliko fazana koji su trčkarali pred nama, što ne možemo doživjeti na redovnim turističkim pravcima Korčule. Tog dana smo se popeli na brdo Hum pored Vele Luke i tu smo uživali u veličanstvenom pogledu s vidikovca. Prije nego smo se počeli penjati na Hum, prošli smo pored spomenika stradalima u velikom požaru 1985. koji se nalazi u Potirni.
Pretposljednjeg dana put nas je vodio od Vele Luke do Prigradice u kojoj je bila naša baza svih tih dana jer na Korčuli sezona još traje i bilo je teško naći u svakom mjestu u kojem smo stajali noćenje na jednu noć kao što je na pravom Caminu pa smo se morali zadovoljiti vožnjom u bazu svaku večer. Nakon što smo obišli arheološko nalazište Velu špilju, prolazili smo kroz maslinike prema bazi u Prigradici te smo tako prošli i pored jednog djeda koji je uređivao svoj maslinik te nam se požalio da je ostao sam i da mu svake godine propadne polоvina maslina jer uljare žele sve masline primiti samo odjednom. Iako je većim dijelom toga dana, sada na sjevernoj strani otoka, puhala bura, bili smo spremni i za te uvjete iako smo se prethodna tri dana koja smo boravili na južnoj strani otoka kupali.
Za posljednji ostalo nam je još 30 kilometara pješačenja do Kneža, ali ta računica nam se nije sviđala jer bi po njoj morali zadnji dan opet pješačiti, ali samo 10 kilometara. Dogovorili smo se da ćemo krenuti kao svaki dan pa ćemo do kraja dana vidjeti kuda će nas noge odnijeti. Naše iskusne Camino hodačice Mirjam i Vera nisu bile oduševljene što se zadnjih desetak kilometara od Račišća do Korčule pješači po glavnoj cesti punoj zavoja, što im i jest glavna zamjerka na korčulansku Camino rutu, te na krajuo jesu hodale do Kneža dok smo Goran i ja pješačili do samog kraja. Toga dana nam je dašak Španjolske i Camina donio Slovenac Jure koji je ispred svoje kuće u kamenom zidu izgradio pipu s malim umivaonikom i natpisom „Čovjek, stani i odmori se“ te crtežom biciklista. Ispričao nam je da svaki dan vidi gomile biciklista kako jure uz obalu, a većina biciklista na Korčuli su Slovenci koji stvarno obožavaju taj sport što dokazuje i uzastopni pobjednik Tour de Francea Tadej Pogačar, pa je htio da malo stanu i predahnu te uživaju u pogledu. Juri je punica iz Blata na Korčuli, a on sada mirovinu provodi u prekrasnoj uvali na Korčuli što je i moj plan i želja, a nadam se da će se ostvariti i prije prave mirovine. Na kraju smo Goran i ja do crkve sv. Nikole i zadnje postaje puta Camino Korčula stigli u 18.51 sati što znači da smo taj dan Goran i ja prehodali više od 35 km. Noge su bile teške, zglobovi su bili otečeni, ali zadovoljstvo što smo prehodali Korčulu i vidjeli toliko ljepote u šest dana bilo je golemo. Ugodno smo se iznenadili spoznajom da ured Turističke zajednice u Korčuli radi nedjeljom pa smo mogli mirno prije trajekta preuzeti Compostelu, odnosno vjerodajnicu da smo prehodali cijeli Camino Korčula. Čim smo se ukrcali na trajekt koji nas je odvodio s predivne Korčule, počeli smo dogovarati kuda ćemo na idući Camino u Hrvatskoj. Čuli smo da je onaj u Podravini jako lijep.
Otvori KEKS Pay
Kakve mošti?????